MEDIJI I SENZACIONALISTIČKI PRIMITIVIZAM?
Vrlo se često čuju različita mišljenja o hrvatskom novinarstvu, televizijama i tiskovinama. Ocjene variraju od onih najnižih do najviših što nažalost ovisi o političkoj pripadnosti čitatelja odnosno gledatelja. Gledajući mainstream medije vrlo lako će te zaključiti kako generalno pripadaju jednoj političkoj opciji i to lijeve provenijencije. Stavite tu činjenicu u odnos s rezultatima parlamentarnih izbora i bit će vam potpuno jasno kako takvi mediji ne mogu i ne zadovoljavaju političke interese širokih masa. Uređivačka politika u tim medijima potpuno je podređena političkim ciljevima pa tako donosi cenzurirane vijesti, a da ne govorimo o tome kakvi su komentari političkih događanja.
A kako to da je većina medija u rukama ljevice?
Vrlo jednostavno. Za vremena totalitarnog jugo-komunističkog režima sve tiskovine i televizija bile su pod upravljanjem režima kako bi mogli ciljano formirati javno mišljenje i lakše držati građanstvo pod čizmom sustava. Kroz 60 godina svojom bolesnom paradigmom indoktrinirali su mase, a ono što nisu uspijevali putem medija rješavalo se ucjenom, pendrekom i uzama. Sredinom 80-tih godina shvatili su kako zbog promjena na globalnoj društvenoj razini ni njihov politički sustav nema budućnosti pa su tako iza trenutnih kulisa političkih zbivanja napravili planove kako bi društveno-političke promjene dočekali spremno. Osnovno pitanje im je bilo kako i dalje iz pozadine upravljati sustavom i spasiti se od kaznenog progona i lustracije za sve ono što su počinili tijekom II svjetskog rata, u poraću te sve do političkih promjena. Za to su postojale samo dvije mogućnosti. Kao prvo morali su u sve strukture društva ubaciti što više svojih istomišljenika, agenata i onih neopredijeljenih. Svjesni kako neće moći u zakonodavnim strukturama prigrabiti puno mjesta težište infiltracije prebacili su na izvršnu i sudbenu vlast te u medije. Dobro znajući kako je za političku borbu presudna debljina novčanika hrpe novca prebacili su u strane banke. Upravo tim novcem UDB-e i KOS-a danas se vodi sustavna bitka za povratak u tamnicu naroda zvanu Jugoslavija. Kad imaš novac kupiš sve medije i širiš svoju propagandu. Koliko je to stravično možete saznati ako odete u područja slabijeg političkog intenziteta, recimo na komunikacijski lošije povezane sredine u kojima je život gotovo stao. Zapodjenite razgovor o nekom političkom pitanju i sve će vam biti jasno. Najveći broj tog pučanstva, naročito onih preko 40 godina, će vam tvrditi kao je baš onako kako to prikazuju mainstream mediji je to su „naši hrvatski mediji“.
Borba za svakog čitatelja i gledatelja
Borba za svakog čitatelja i gledatelja kako bi se podignuo tiraž poprimila je neslućene razmjere i koristi se profesionalno i moralno nedopustivim sredstvima . Od trivijalnih prave se senzacionalne vijesti čija je ispraznost smiješna i predškolskom uzrastu. Vađenjem dijela rečenica ili riječi iz konteksta mijenja se izrečeno, a popratni komentar dodatno podupire nakaradnu poluistinu ili pak neistinu. Stalnim ponavljanjem poluistina i neistina teži se stvaranju vlastite odnosno ideološke istine pomoću koje se puku svakodnevno ispire mozak.
Svjedoci smo stravičnog, gotovo apokaliptičnog požara kraj Splita. Predsjednica je u to vrijeme bila u posjetu Austriji i sasvim sigurno u tim trenucima nije baratala svim relevantnim činjenicama. Izrekavši kao je njezino mišljenje da je vojska trebala biti prije uključena u gašenje gospođa predsjednica svojom izjavom nije okrivila bilo koga za bilo kakav propust. Jasno i glasno je rekla da je to njezino mišljenje. Na televiziji N1, Novoj TV komentirano je kako ona okrivljava ministra obrane za kasno uključenje u akciju gašenja. Čuvši takve komentare ministar obrane je stavio svoj mandat na raspolaganje i gotovo podnio ostavku. Pri izjavi predsjednika vlade o tome kako je požar interesantan jer je došao do samog Splita i time je atraktivan, koji sasvim sigurno nije na požar gledao očima Nerona, već je želio reći kako je to važna, a time interesantna ili atraktivna vijest ili tema za sva sredstva informiranja. Svi oni s dobrim namjerama potpuno su jasno razumjeli izjave predsjednice i predsjednika vlade. To dakako nisu prvi nepristojni i moralno upitni napadi ovih i nekih drugih televizija na predsjednika vlade i predsjednicu. I vi se sigurno sjećate nekih od tih napada no moj cilj nije biti ničiji odvjetnik pa tako ni njihov.
Je li to samo borba za svakog čitatelja i gledatelja ili to ima neki latentni cilj?
Ne, to nije samo borba za svakog čitatelja i gledatelja. Senzacionalistički pristup i fabriciranje neistina u ovako složenoj situaciji uzrokovao je dezinformiranje službi, političara i javnosti pa je tako moglo imati i neželjenih posljedica. Upornim ponavljanje takvih dezinformacija u nekoliko izvanrednih vijesti, a bez bitnih podataka o promjenama na požarištu očito je trebao poslužiti nekom cilju. Je li možda trebalo isprovocirati krizu vlade? Vrlo je znakovito kako su pri gašenju ovog strašnog požara novinari na terenu nakon nekoliko intervjua osoba iz zapovjednog lanca i dva ministra naknadno intervjuirali sve i svakoga pa su tako i malu djecu ispitivali o stanju na požarištu. Još je sramotnije i znakovitije što su ponavljani intervjui s osobama koje su izgovarale prostote i defetistički krivili sve i svakoga za požar i način gašenja. Gotovo niti jedan razgovor s osobama koje bi hvalile i bodrile gasitelje. To je uistinu sramotno.
Bila je to nadljudska borba s vatrenom stihijom i vremenskim uvjetima koja je zaustavljena sinergijom svih gasitelja. Možda je bilo problema u zapovjednom lancu no to nije čudno jer se prvi put djelovalo u uistinu paklenskim uvjetima sa izuzetno velikim ljudskim resursima i sredstvima. Bez opsežne analize cjelokupnog događanja od strane stručnih službi nije moguće znati što je bilo dobro, a što je bilo pogrešno. Osuđivati bilo koga prije rezultata analiza mogu samo čisti primitivci ili osobe s posebnim ciljevima. Gospodo novinari okanite se takvog posla.
Kako formirati javno mišljenje
Pomnim odabirom osoba koje će se intervjuirati u nekoj emisiji svakodnevno se utječe se na javno mišljenje. Pri odabiru sugovornika teži se uvijek odabiru osobe koje će potvrditi ideološke hipoteze onih koji upravljaju medijima. Pozivaju istomišljenici ubačeni na više društvene položaje od kojih su im najdraži oni koji imaju „akademski“ status. Tako se u većini mainstram medija permanentno pozivaju na intervjue takozvani demokrati, Jugo fili, ljevičari te krajnje ekstremni ljevičari. Vrlo interesantno je to kako gotovo svi dolaze s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti. Ne možete a ne primijetiti da su te osobe u novinama i na televiziji više nego u svojim domovima. To su gospoda: Puhovski, Klasić, Jakovina, Markovina, Pusić, Kapović, Barišić i njima slični. Za njih su svi istinski domoljubi ustaše, fašisti, klero-fašisti, a najsvjetliji lik hrvatske povijesti je drug Tito. Mišljenje svijeta koji Tita svrstava među 10 najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva njih apsolutno ne zanima. To ih nisu učili na njihovim fakultetima pa to ne može biti istina. Uče li i oni svoje studente isto što su i njih učili.
Kada se pozovu takozvani desničari onda ih se provocira, vrijeđa ili im novinari ne dopuštaju iznošenje mišljenja stalnim prekidanjem ili pak neotesanim upadanjem u govor
Nekvalificirane osobe bez relevantnih činjenica donose sudove
Kad novinari izvještavaju o događanjima o kojima nisu stručno educirani i dovoljno informirani te donose zaključke na nedovoljno točno utvrđenom činjeničnom stanju odmah možete biti sigurni u to kako su ti zaključci već ranije koncipirani od strane urednika a prema naputcima vlasnika medija. Takvi zaključci imaju jasne ciljeve – „Divide et impera“. Takav se oblik izvještavanja može nazivati samo dezinformiranje. Treba li nam takvo novinarstvo zaključite sami.
Zoran Čapalija – Čaplja
