Hrvatska je puna doktora znanosti, posebice u društvenim smjerovima. Međutim. među njima gotovo nema pravih inelektualaca, ali zato ima mnogo komunističkih dogmatičara i oportunista. Ovdje mislim na doktore znanosti iz bivše i novonastale hrvatske države. Oni su većinom predstavljau kao marksisti, ali su u svojoj srži okorjeli jugoslaveni i boljševiki, a najviše se suprostavljaju privatnom vlasništvu. Zašto?
Prvo, intelektualac nije specijalist nego široko obrazovana i načitana osoba koja ima uvide u različite društvene pojave i koja ih može međusobno povezivati i kao takve predstaviti javnosti na više načina. Dakle, u društvenim znanostima nije samo mjerodavna diploma, jer pored obrazovanja i načitanosti, intelektualac mora imati intuiciju i predviditi događaje koje dolaze na temelje stečenih spoznaja. Intelekt je najviše povezan sa intuicijom jer bez nje se ne može postati intelektualac.
Štoviše, u Hrvatskoj ima mnogo dobrih i izvrsnih inženjera i medicinara. Čast iznimkama, ali oni nemaju široko obrazovanje i načitanost, ali su većinom izvrsni stručnjaci u svojim strukama. No, nije mi jasno zašto u hrvatskoj politiki ima toliko medicinara? Nije li to ostatak prošlosti u njihovim glavama?
No, to se ne može reći za jugoslavenske privrednike jer oni su obrazovani kao stručnjaci za državno gospodarastvo pa zato i dalje preko medija promiču državno, a ne privatno poslovanje. I među njima ima mnogo doktora znanosti. Oni su razlog zašto se Hrvati boje poduzetništva i najviše vole raditi za državne ustanove i institucije jer u njima su im radili roditelji koji su bili dobro plaćeni u odnosu na druga zvanja. Ne radivši gotovo ništa, ali često ucjenjivavši građane zbog dobivanja mita, ako su dobili vodeće pozicije u komunističkoj nomenklaturi.
No, moram priznati da su me najviše razočarali hrvatski pravnici. Čast iznimkama, ali većinom se radi o neobrazovanim i nenačitanim ljudima, a za to je najviše kriva šuvarica jer ona je dozvolila da i zanatlije postanu pravnici, najviše zbog komunističkog uvjerenja, a najmanje zbog intelektualnih sposobnosti i znanja jer kao takvi su mogli biti korisni totalitarnoj državi.
Jedan veliki broj hrvatskih pravnika, sudaca i državnih odvjetnika se i danas ponaša kriminalno jer ništa se ne riješava na temelju merita i zakona nego na temelju međusobne povezanosti i ucjena, te koristi za sve, često zaboravljajući na parnice, ali vazda tražeći novac od svojih klijenata. Suci i državni odvjetnici se zbog mita klanjaju najviše lokalnim šerifima, primjerice, šerifu otoka Vira.
Najviše parnica se vodi zbog imovinsko pravnih odnosa koji su namjerno krivotvoreni od strane sudaca i katastarskih geometara. To je razlog zašto parnice toliko dugo traju i zašto se ucjenjuju građani. To je ono sa čime se bavi gotovo 90 posto pravnika u Hrvatskoj. Odluke se donose na temelju lažnih svjedoka, a nikada na temelju katastarskih mapa, zemljišnika i sudskih rješenja jer, navodno, svi takvi dokumenti su izgorjeli ili nestali. To nam otkriva kakve suce imamo, zar ne? Toga nema u civiliziranim državama, a uz ovrhe i zatezne kamate, to nam najbolje otkriva zašto smo toliko siromašni i kakvi su nam pravnici.
Zašto sam o pravnicima pisao zadnje? Prvo, da bih mogao ukazati na izjašnjavanje dvojice ustavnih sudaca koji smatraju da je završna rečenica – Tako mi Bog pomogao – protivna načelu jednakosti i odvojenosti države od vjere, te o tomu iznijeli svoje odvojeno mišljenje.
Što to znači sekularna država? Je li to država u kojoj se progone svećenici i je li to država u kojoj svećenici ne mogu sudjelovati u kampanjama? Ne, dragi diplomaši! Sekularna država je svaka država u kojoj svećenici ne sudjeluje u vlasti, ali mogu sudjelovati u kampanjama i nitko ih zbog toga ne smije progoniti.
Svojim odvojenim mišljenjem ste pokazali da niste dovoljno obrazovani i da ne bi smjeli biti tamo gdje jeste. Pa vi ne razumijete značenje riječ jednakost! Zar sve religije nemaju Boga, a imali su ga i komunisti, dakle, ateisti, a to je za titine komuniste i ateiste najprvo bio drug Staljin, a nakon 1948. godine drug Tito.
Zar je Ustavnom sudu trebalo toliko godina da donese ovaj proglas? Zar neke parnice ne traju i do 20 godina, a neke se rješavaju preko noći. Zašto?
Srećko Radović pismo čitatelja
HOP
