Tamna strana preminulog Hrvoja Šarinića
Budući da se staro latinsko načelo „o mrtvima sve najbolje“ ne može primijenjivati prema javnim osobama jer bi u krajnjem slučaju svi veliki zločinci kroz povijest bili na taj način zaštićeni, slično se može primijeniti i na nedavni odlazak Hrvoja Šarinića, dugogodišnjeg prvog suradnika predsjednika Tuđmana i bivšeg predsjednika vlade, predstojnika Ureda predsjednika Republike, te nositelja brojnih funkcija za vrijeme kad se hrvatski narod borio za nezavisnost i vlastitu državu.
Prije svega treba postaviti ključno pitanje, što je navelo dr Franju Tuđmana da uoči raspada Jugoslavije i početka borbe hrvatskog naroda za vlastitu državu kao svog najužeg suradnika uzme politički potpuno nepoznatog i anonimnog Hrvoja Šarinića koji je veći dio života i rada proveo kao francuski zaposlenik, ali je uz to u Francuskoj bio suradnik jugoslavenske Udbe. Prije dolaska u Zagreb Hrvoje Šarinić je bio uposlen na izgradnji francuskih atomskih elektrana u Južnoafričkoj Republici. Kao takav bio je osoba od velikog povjerenja francuske vlade i službi koje su bile uključene u izgradnju tih elektrana. Ostaje tajna, premda se o tome može nagađati, kakvim se motivima rukovodio dr Franjo Tuđman kad je za svojeg bliskog suradnika prihvatio francuskog državljana s takvom biografijom. Koliko je za vrijeme svojeg djelovanja uz predsjednika Tuđmana bio zaslužan za hrvatske, ali što je još važnije za francuske interese na ovim prostorima najbolje svjedoči podatak da je Hrvoje Šarinić odlikovan najvišim francuskim odlkikovanjem „Legijom časti“ upravo dok je bio u blizini hrvatskog predsjednika. Dakle, nije dobio to najviše francusko odlikovanje za zasluge koje je zaslužio u Francuskoj, nego očito za zasluge koje je zaslužio kao francuski državljanin na visokoj poziciji uz hrvatskog predsjednika u doba kad se Hrvatska borila protiv velikosrpske agresije. Je li se dakle, Hrvoje Šarinić zalagao za hrvatske nacionalne interse ili je prije svega vodio računa o francuskim interesima prilikom raspada Jugoslavije. A kakvi su oni bili ne treba posebno isticati, jer je za vrijeme Domovinskog rata Francuska bespogovorno stajala iza politike Slobodana Miloševića.
Štoviše Hrvoje Šarinić bio je glavni Tuđmanov pregovarač sa srbijanskim predsjednikom, pa je pitanje koliko je u tim pregovorima štitio hrvatske nacionalne i državne interese, a koliko je i dalje bio u službi antihrvatske francuske politike u raspadu Jugoslavije. Ima jedan intrigantan detalj iz tih pregovora koji su se naravno vodili iza zatvorenih vrata. Dobro obavješteni američki dnevnik „New York Times“ napisao je, pozivajući se na obavještene izvore, da se Hrvoje Šarinić mjesec dana prije „Oluje“ sastao sa Slobodanom Miloševićem. Poslije tog sastanka Hrvoje Šarinić je izjavio da bi Srbiji koja nije ostvarila svoje imperijalne ciljeve ipak trebalo omogućiti stvaranje „male“ Velike Srbije. To je naravno uključivalo pripojenje Srbiji jednog dijela Istočne Slavonije, Baranje i Srijema. To je navodno
-2-
trebala biti cijena oslobađanja Knina i tzv. Krajine i njihovo vraćanje pod hrvatski suverenitet. „Oluja“ je to riješila perfektnom vojnom operacijom, a krajinski su Srbi, iako ih je kao građane Republike Hrvatske predsjednik Tuđman pozvao da ostanu, po nalogu svojih vlasti sami izvršili vlastito etničko čišćenje. Najbolju definiciju tog etničkog čišćenja zbog čega današnja Srbija diže toliku galamu dao je američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith svjedočeći na Haaškom tribunalu. Izjavio je da Hrvatska vojska nije mogla izvršiti etničko čišćenje koje su već izvršili sami krajinski Srbi.
Uz Šarinićevo ime vežu se i brojne korupcijske afere i njegovo zagovaranje ulaska francuskog kapitala u Hrvatsku. On je zajedno s Gojkom Šuškom bio korisnik posebnog bankovnog računa u austrijskom Villachu na koji su iseljenici uplaćivali novac u fond za obranu Hrvatske. Na taj račun slilo se oko 100 milijuna dolara a donatorima iz cijeloga svijeta nikad nije podneseno izvješće kako se taj novac koristio. Na kraju je završio u blagajni HDZ-a. Iseljenik iz Švicarske Radovan Smokvina koji je u taj fond uplatio 40.000 švicarskih franaka 2003. godine podnio je protiv Hrvoja Šarinića kaznenu prijavu DORH-u, ali po toj prijavi ništa nije poduzeto niti je taj iseljenik dobio odgovor od DORH-a. Hrvoje Šarinić bio je umiješan oko prodaje „Dalmacijacementa“, za izgradnju Istarskog ipsilona doveo je pod nepovoljnim financijskim uvjetima francusku firmu, a ključnu ulogu odigrao je u Tuđmanovoj odluci da odustane od kupnje američkog Boeinga, pa je posao dobio francuski Airbus. Kad je konačno otkriveno da je Hrvoje Šarinić u samoj blizini predsjednika Tuđmana radio za francusku obavještajnu službu, on je podnio ostavke na sve javne funkcije. Nakon što mu je 10 godina bio bliski suradnik predsjednik Tuđman je po povratku iz Turske izjavio kako je s odlaskom Hrvoja Šarinića zatvoren „pariski krug“ koji su uz njega činili glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić i bivši veleposlanik u Parizu Branko Salaj.
Kad se sve činjenice imaju u vidu, uključujući i one koje njegovu ulogu u stvaranju Hrvatske pozitivno ocijenjuju, onda pomalo sarkastično zvuče riječi pohvale koje su izrečene u povodu njegove smrti. Za premijera Plenkovića pored menadžerskih, diplomatskih, upravljačkih i političkih vještina Hrvoja Šarinića krasio je i osjećaj državotvornosti i domoljublja. Ovo posljednje teško se može dovesti u vezu s izjavom o „maloj“ Velikoj Srbiji na račun hrvatskog teritorija. Teško da je bio „pravi Hrvat“, kako ga je opisala Vesna Škare Ožbolt, jer „pravi Hrvat“ ne bi trgovao s teritorijem vlastite države, kao što nije bio „istinski hrvatski domoljub“, kako ga je opisao Mate Granić. Sve u svemu bez obzira na sve okolnosti, poznate i nepoznate, Hrvoje Šarinić je bio važna figura u doba stvaranja hrvatske države, pa je nakon smrti zaslužio, s obzirom na funkcije koje je obnašao, priznanja političkog vrha. U tome je trebalo biti više odmjerenosti, odnosno posmrtno nije trebao dobiti takav tretman državnog vrha kakav je s izuzetkom predsjednice Republike dobio. I to zato jer ga nisu krasili samo pozitivni učinci, nego kao zastupnika stranih interesa i negativni koji i danas, kad je na primjer u pitanju primjena Erdutskog sporazuma, u određenoj mjeri opterećuju hrvatsku vanjsku i unutarnju politiku.
Vjekoslav Krsnik