U srpskim medijima u isto vrijeme izašle su dvije tužaljke vođa Srba, kako su “bre ugroženi u Hrvatskoj. Jedna je objavljena u srpskom Blicu od strane teroriste i vođe vlade Krajine u izbjeglištvu stručnog naziva Biro Krajine, Milorada Linte, a druga je od kumrovečkog profesora socijalističke revolucije Milorada Pupovca.
Ovaj drugi živi u Hrvatskoj kao bubreg u loju, fino u vili ispod Sljemena, ugrožen, kao Srbin okružen “ustaškim vilama”, pa mu se u snu pojavljuju ustaše i traže da plati račune za vodu i grijanje…Onaj prvi Linta toliko je ugrožen da i sam Štrbac optužuje Lintu za pljačku i prijevare.
I njih dvojica silno se brinu za Srbe.
Linta šuti o slučaju Zemun i prijevari Srba doseljavanjem u taj grad, šuti o pljački Arkanovaca na granici, kada su Srbima izbjeglim iz Hrvatske nakon Oluje pljačkali imovinu i prebijali ih u Erdutu…
Zanimljivo kako se ugroženi Pupovac izborio za sebe, vile, apartmane, ali se nije izborio za Srbe! Pa evo što kaže udbo-četnik Linta;
1. Privremeni korisnici, a zapravo otimači
Oko 1.000 Srba ne može da slobodno raspolaže svojim kućama koje su tokom ili posle rata nazakonito oduzete i predate privremenim korisnicima. Sudovi vlasnicima ne daju da raspolažu svojom imovinom dok se privremenim korisnicima hrvatske nacionalnosti ne nadoknade uložena sredstva. Vlada Republike Hrvatske je još 2006. donela odluku da će potraživanja privremenih korisnika preuzeti na sebe. Sudovi u Hrvatskoj se na to ne obaziru.
2. Hiljade prodatih kuća
Većina od 10.000 srpskih kuća prodata je na nezakonit način preko Agencije za promet nekretnina (APN). Razne posredničke agencije su sarađujući sa APN-om putem falsifikovanih punomoćja prodali većinu kuća izbeglih Srba bez njihovog znanja i odobrenja. Punomoćja su overavana lažnim pečatom i falsifikovanim potpisom vlasnika kuće. Drugi način prevare bio je tzv. mehanizam dvostrukih ugovora koji se primenjivao prilikom kupoprodaje imovine Srba iz Hrvatske (na primer: vlasnik kuće je dobio ugovor s cenom od 33.000 evra, a drugi primerak ugovora se nalazi u APN-u na iznos od 48.000 evra, tako da je oštećen za 15.000 evra).
Da li je baš tako?
Naravno da laže. U Vrginmostu je u to vrijeme bila jedna stara babuskara Vrga, koja je posredovala u kupoprodaji srpskih nekretnina, lažirala je cijene kuća, zajedno s lopovima iz APN-a, na uredno potvrđenim punomoćima iz Srbije, a pljačkalo se hrvatsku državu, a ne Srbe, lažljivi Linta. Od silne pljačke ista je u Senti napravila lanac pekarna, pa kada su Srbi vidjeli što radi, stavili su njenom sinu, kojem je sve to kupila, pušku u usta…toliko o ugroženosti. Danas se preostale kuće prodaju po par tisuća kuna, što znači da su tada mogle koštati znatno manje, a prodavale su se kao da su u Zagrebu! Vjerujete li u cijenu 50 000 DM poslije rata? Lažljivac Linta i ekipa zapravo brane svoj kriminal i opet bi pljačkali Hrvatsku!
3. Nacionalizacija srpske imovine
Republika Hrvatska se od 1997. godine, nakon donošenja Zakona o vlasništvu, uknjižila kao vlasnik na više od 800.000 katastarskih parcela čiji su vlasnici do 1995. godine bili Srbi. Mnogi izbegli Srbi nisu ni znali da im je na ovaj način oduzeta zemlja jer su se informacije o tome nalazile na oglasnim tablama skupština opština i gradova, o čemu vlasnici nisu bili obavešteni.
U RS Hrvati plaćaju porez na zemlju, pa kada prodaju imanja, prvo taj dug trebaju podmiriti…Srbi u Hrvatskoj ne plaćaju ništa.
4. Dali smo tvoju zemlju u zakup na 20 godina, pa se ti vrati
Opštine i gradovi su dali u zakup više od 10.000 hektara poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Srba bez njihove saglasnosti. Tako je, primera radi, Benkovac 2010. putem javnog konkursa dao u zakup 210 hektara zemljišta čiji su većinski vlasnici Srbi. Davanje poljoprivrednog zemljišta u zakup na 20 godina ovim putem je jasna poruka izbeglim i prognanim Srbima da nisu poželjni.
Srpski vlasnici ne brinu o zemlji, grobljima, pa bi sve to bila jedna velika šikara, o čemu brinu komunalna poduzeća, koja nisu plaćena od vlasnika, što je opet šteta za proračun, a zemlja se obradom stavlja u funkciju.
5.Ne obrađuješ zemlju – plati kaznu do 15.000 evra
Zakonom o poljoprivrednom zemljištu propisane su visoke novčane kazne od 70 do 2.000 evra za neobrađivanje poljoprivrednog zemljišta prema agrotehničkim merama, a on posebno pogađa izbegle i prognane Srbe jer će ostati bez zemlje (nemaju sredstava za plaćanje kazni, a nema uslova za održivi povratak). Ako je poljoprivredno zemljište u građevinskom području ili u području predviđenom dokumentima prostornog uređenja za izgradnju, a ne održava se sposobnim za poljoprivrednu proizvodnju, novčana kazna za fizičko lice iznosi od 300 do 15.000 evra. Ko ne plati kaznu, zemlja mu se oduzima.
Što vrijedi za Hrvate to vrijedi i za Srbe, znači stvar se lažira kako vrijedi samo za Srbe.
6.Ako ne dođeš za godinu dana – plati obnovu kuće
Ugovorom o obnovi sklopljenim između države i vlasnika kuća, između ostalog, piše da se vlasnik kuće mora vratiti u roku od jedne godine od dana upotrebne dozvole iako nisu stvoreni uslovi za održivi povratak. Ako se vlasnik ne useli u kuću u propisanom roku Državno tužilaštvo šalje vlasniku zahtev za mirno rešenje spora i zahteva da u roku od tri meseca isplati uložena sredstva u obnovu kuće (između 20.000 i 40.000 evra) iako država nije obezbedila uslove za održivi povratak. U slučaju da vlasnik kuće nije u stanju da isplati sredstva, država podnosi tužbu i prodaje kuću.
Ista stvar čeka i Hrvate….
7. Nema terorizma, nema odštete
Hrvatski sabor je 1996. ukinuo član 180 Zakona o obligacionim odnosima i onemogućio preko 10.000 građana srpske nacionalnosti da traže naknadu štete zbog uništenih kuća, privrednih objekata, pomoćnih objekata ili automobila u terorističkim akcijama van područja ratnih delovanja. U tim područjima srušeno je preko 10.000 kuća i privrednih objekata u vlasništvu Srba. Oštećeni Srbi nemaju pravo na naknadu štete već samo pravo na obnovu iako je reč o terorističkom aktima, a ne o ratnoj šteti. Za uništene vikendice, privredne objekte, pomoćne objekte i automobile ne mogu dobiti ništa.
8. Nema te 90 dana – nemaš stan
U području van ratnih delovanja građanima srpske nacionalnosti nezakonito je oduzeto oko 30.000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Na područjima zahvaćenim ratom oduzeto je 10.000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Hrvatski sudovi su se pozvali na Zakon o stambenim odnosima iz bivše SFRJ u kojem piše ako nosilac prava ne boravi u stanu više od 90 dana, stan će mu biti oduzet. Nije uzeta u obzir činjenica da su Srbi nasilno proterani i da nije postojala nikakva mogućnost da se u navedenom roku vrate. Ovakvi stanovi su posle toga, na osnovu Zakona o otkupu stanova, bili otkupljeni od novih nosilaca stanarskih prava. Tako su korisnici stanova dobili prednost nad vlasnicima.
9. Imaš negde imovinu, nemaš u Hrvatskoj stan
Kao zamenu za povraćaj stanarskog prava Hrvatska je 2003. godine usvojila tzv. program stambenog zbrinjavanja kao neku vrstu socijalno-humanitarnog programa koji je diskriminatorski za bivše nosioce stanarskog prava srpske nacionalnosti jer ne smeju da imaju nigde na svetu bilo kakvu drugu imovinu, a otkupna cena je 50 odsto veća od tržišne cene.
10.Ne isplaćuju stečene penzije
Od oktobra 1991. godine oko 50.000 Srba korisnika hrvatskih penzija, koji su nastavili da žive na teritorijama van kontrole hrvatskih vlasti ili su izbegli u Srbiju i Crnu Goru ili na neko drugo mesto, ostao je bez svojih penzija, odnosno isplata istih im je obustavljena jednostranim aktom hrvatskog penzionog fonda koji je takvu odluku pravdao pozivanjem na prekid platnog prometa, ratne okolnosti i slično. Ovaj postupak hrvatskih vlasti je u direktnoj suprotnosti sa Konvencijom br. 48 Međunarodne organizacije rada, na čiju se primenu obavezala i Republika Hrvatska. Štaviše, članom 5 Zakona o mirovinskom i socijalnom osiguranju Republike Hrvatske, koji se primenjuje od 1. 1. 1999. godine, ugrađena je odredba o zastari potraživanja dospelih, a neisplaćenih penzija u roku od tri godine, koji se računa od dana dospelosti. Takođe, delu izbeglih i prognanih Srba nije priznat deo radnog staža koji je stekao do 1991. uz obrazloženje da nisu uplaćivani doprinosi.
Što ukupno sagledano reći o ovom pamfletu? Treba živjeti u Srbiji i musti Hrvatsku. Sve što vrijedi za Srbe u ovom slučaju vrijedi i za Hrvate. Ako tome dodamo 1/3 porušene zemlje od strane Lintinih manijaka, 17000 ubijenih Hrvata, oprost, očito se ovdje radi o novom velikosrpskom projektu.
Za svoje kuće godinama Srbi ne plaćaju komunalne naknade kao ostali građani Hrvatske, njihove šikare rasčišćavaju komunalci. Da tako nešto rade u Srbiji, odavno bi dobili ovrhe. Zato se boje poreza na nekretnine, jer će se na taj način konačno podmiriti 20 godišnji dug.
Drug Pupovac više bavio specijalnim ratom u srpskim medijima, a njega tajkuna brine…;
Prvo prioritetno pitanje – međunarodni sporazumi: Unatoč međunarodnim sporazumima, kao što je Erdutski sporazum (i Pismo namjere o njegovoj primjeni), sporazum o suradnji s haškim tribunalom i Pristupni ugovor RH i EU, preuzete obaveze se zapostavljaju ili negiraju ne samo od RH već i drugih strana potpisnica, posebno EU. Podsjećanje na te obaveze i aktiviranje njihovih mehanizama kod strana potpisnica trebalo bi da bude prvo prioritetno pitanje u ostvarivanju prava Srba u Hrvatskoj. Status srpskih manjinskih institucija, suđenja za ratne zločine počinjenje nad pripadnicima srpske zajednice, povratak izbjeglica i ostvarivanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina čine glavne sadržaje tog pitanja.
Od silne brige za povratak Srba, stariji Srbin povratnik je umro u svinjcu, jer je stalno bio ignoriran od Pupovca, a pomoć mu je dao lokalni hrvatski radio. Poklonjena stoka je pak lutala kao jeleni po šumama po Krbavi, jer se nitko nije brinuo o njoj, naravno opet je tu pupovčeva ekipa u igri. Tesla banka je opljačkana uz silnu brigu M. Pupovca u nadzornom odboru… sada taj soli pamet svima…
Drugo prioritetno pitanje – historijski revizionizam: U proteklih 4-5 godina u Hrvatskoj je obnovljen historijski revizionizam čiji se sadržaj manifestira od otvorene netolerancije i mržnje prema Srbima preko isključivanja iz hrvatske historije do negiranja zločina počinjenog prema Srbima, naročito historijskog genocida počinjenog za vrijeme NDH. Taj je revizionizam najozbiljnija i najopasnija prijetnja ne samo ostvarivanju prava Srba koja im po međunarodnim sporazumima i važećim ustavnim i zakonskim normama pripadaju, već i prijetnja kako njihovu opstanku tako i opstanku hrvatske kao demokratske evropske države.
Historijskom revizijom bavi se on i njegova ultra desničarska stranka. U Srbu nije bio ustanak protiv fašizma, nego klaonica Hrvata iz Boričevaca, ubijana su djeca od tri godine. Nije bilo niti jednog vojnika NDH-a, a svećenik je nabijen na ražanj. Pupovac kao kumrovečki lažljivi profesor i danas tu mržnju slavi kao ustanak. Manijak.
Treće prioritetno pitanje – obrazovna i jezična ravnopravnost: Trostruk je obrazovni problem Srba u Hrvatskoj: izrazita kroatocentričnost nastavnih sadržaja u kojima su izbrisani tragovi zajedničke historije i zajedničkog stvaralaštva; nedovoljna tolerancija prema i afirmativan odnos prema posebnim manjinskih obrazovnim programima od strane školskih vlasti; odbijanje registracije škola na srpskom jeziku i pismu kao manjinskih škola, koje traje već 20 godina. Proglašavanje ćiriličnog pisma „agresorskim pismom“ dodatno je i posebno otežalo ostvarivanje prava na obrazovanje. A što se službene upotrebe ćiriličnog pisma i srpskog jezika, ono je u potpunom zastoju. Ono što je ostvareno do 2014. zamrznuto je i pritisnuto omrazom razvijenom od te godine prema ćirilici.
Udžebenici koji dolaze iz Srbije su revizija povijesti. Tko bi to dozvolio?
Četvrti prioritet – razvoj povratničkih sredina: Sistematsko zapostavljanje u ratu devastiranih srpskih sredina u Hrvatskoj, a izraženije prisutno proteklih godina, ponovo ih je učinilo najnerazvijenijim i teško održivim životnim sredinama. U nekima od njih i dalje nedostaju elementarne infrastrukturne pretpostavke (struja i voda), a posebno neophodni instrumenti državne razvojne politike. Donošenje tih instrumenata, kao što je Zakon o potpomognutim područjima i formiranje Fonda za potpomognuta područja, od vitalnog su interesa za održivost života u tim sredinama.
U Vrginmostu, danas sjedištu srpske pobune, četništva i vlasti pupovčeve stranke skidaju se zastave, djeca bacaju hrvatske zastave u toalet i to školski, četnici maltretiraju Srbe koji žele mirno živjeti, četnici slikaju maloljetnu djecu s oružjem, a socijalne službe prepune četnika to sve mirno gledaju, a iz srpskog sela, Srbi iseljavaju Srbina, jer je oženio Hrvaticu! Četnici tuku srpske starce koji mirno žive s Hrvatima…sjajno daje primjer Pupovac suživota!
Peti prioritet – razvijanje antiasimilacijske politike: U gradskim sredinama, posebno među mladima, godinama se bilježe asimilacijski procesi, kako u nacionalnom tako i u vjerskom smislu. Osmišljavanje i razvijanje antiasimilacijskih politika i programa zbog toga je od posebne važnosti za održavanje vitalnosti srpske zajednice. Te politike trebaju oslobađati od strahova, provoditi destigmatizaciju i primjenjivati afirmativne akcije relevantne za slobodu i identitet Srba.
Antiasimilacijska politika znači jačanje četništva, što se vidi na primjeru općine Vrginmost, gdje je udarna baza Pupovca, a kada se terorist Linta pojavio u Vojniću, skunuta je Hrvatski barjak s općine. Četnici i rođak četnika spašavaju Srbe u Hrvatskoj, uostalo vidjelo se 1995. godine kako ih spašavaju, pljačkom, te su ih gazili vlastitim tenkovima.
Zanimljivo da naše vlasti nisu čule kako je predsjednik Srbije Vučić ustvrdio da su u Hrvatskoj Srbi svedeni na statističku pogrešku. Ako je tako čemu toliko srpskih svećenika u Hrvatskoj? Zašto ih plaćamo i dajemo im imovinu? Zašto Srbija ne plaća srpske svećenike?
HOP
