„NE SPOMINJI ME JA SAM INSTITUCIJA“
„Građani u prijavama Državnom odvjetništvu i Uskoku najviše ukazuju na problem u području sudovanja, rada lokalne i regionalne samouprave te s tim povezane javne nabave, a primarna zadaća je rješavanje korupcije na lokalnoj razini jer su “lokalni šerifi daleko opasniji nego što to izgleda”, istaknuo je ravnatelj Uskoka Dinko Cvitan.
Na veliki problem korupcije na lokalnoj razini Cvitan je upozorio u današnjoj javnoj raspravi o temi “Pravosuđe i borba protiv korupcije: kako vratiti povjerenje građana u institucije?”, koju je organiziralo Predstavništvo Europske komisije (EK) u Hrvatskoj, u povodu objave prvog izvješća EK o borbi protiv korupcije.
Veliki problem također je što je u slučajevima u kojima se sumnja na korupciju, dokumentacija uredna, te se ništa ne može učiniti dok netko ne progovori. “Dok netko ne progovori ne možete rušiti piramidu, a piramidu nikada nećete srušiti ako ćete željeti izdvojiti vrh piramide. Nju jedino možete srušiti ako ćete iz temelja počinjati izvlačiti dijelove piramide dok se ona ne sruši, i to je ono što se dogodilo u velikim predmetima koji su pred sudom”, naglasio je Cvitan“.
Dio je ovo teksta koji je objavljen 2014. godine. Što je gospodin Cvitan u međuvremenu učinio zajedno sa svojim suradnicima kako bi lokanim šerifima dao do znanja da je njihovo vrijeme prošlo i da više neće biti nedodirljivih? Skoro pa ništa. Veli gospodin Cvitan „dok netko ne progovori ne možete rušiti piramidu“! Iz izjave gospodina Cvitana možemo zaključiti kako ne zna i nije u stanju nešto promijeniti. Dakle, ako nije u stanju obnašati svoj posao neka lijepo odstupi sa mjesta i dužnosti na kojoj se nalazi. U našoj zemlji u kojoj svak svakoga zna izjava gospodina Cvitana u najmanju ruku je smješna, ali i zabrinjavajuća, jer izgovor ovakve vrste može se tumačiti kao ili ne smijem ili ne želim nešto promijeniti! No, činjenice ne govore u prilog gospodinu Cvitanu. Tako je Sabor RH sredinom mjeseca prosinca 2016. izglasao LEX VLAHUŠIĆ, MOST-ov prijedlog o lokalnim izborima. Izglasavanjem tog zakona, Vlahušića se onemogućuje da se kandidira na lokalnim izborima 2017. Kako je „ljubav“ između MOST-a i HDZ-a tada trajala zakon je izglasan, što je dokaz da kada se hoće da se i može. Žalosti samo činjenica da se MOST tada bavio jednim čovjekom, kako bi pokušao pomoći svom kandidatu Maru Kristiću, da se domogne gradonačelničke funkcije. Istovremeno se sa svojim koalicijskim partnerom nisu mogli dogovoriti o HEP-u, pa im je bilo jednostavnije ostaviti Upravu i Nadzorni odbor Zorana Milanovića i Ivana Vrdoljaka, da radi bez kontrole što hoće i kako hoće.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, imao je viziju za našu zemlju, no u većini slučajeva okružio se ljudima koji nisu razmišljali kao on, već su u novoj, mladoj državi iskoristili za svoj osobni interes, boljke s kojima se inače susreću zemlje u tranziciji. I dok su naši branitelji krvarili braneći našu zemlju, bivši vozači redom su postajali poduzetnici. Dobro, nisu bili samo vozači, bilo je i drugih zanimanja. Bilo je i puno onih koji su preko noći partijske knjižice zamjenili onom HDZ-a, što im je u startu davalo prednost pred „stokom sitnog zuba“, kako je svojevremeno nazvan hrvatski puk. Zaboravili bivši partijaši kako im je bilo teško u tim „mračnim“ vremenima do 1990. godine. O zimnici brinuo sindikat, kredite podizali pod povoljnim uvjetima, stanove dobivali kako i kada su htjeli, a ni o ljetovanju nisu trebali razmišljati, jer je naša lijepa hrvatska obala bila puna odmarališta. I upravo ti „loše tretirani“, a kako ne bi izgubili svoje beneficije mjenjaju i priče i ponašanja preko noći, „pljujući“ po bivšem sistemu i „mračnim“ vremenima u kojima ovi siroti i jadni partijski poltroni nisu smjeli pjevati „VILU VELEBITA“, a taman su naučili tekst. Što je više netko gadio vrijeme prije 1990., to mu je pripisivano sve više i bolje „prolazno vrijeme“. Prve klupe u crkvama zablistale od ovih bivših petokrakaša i onih koji su se kleli sa „Tita mi Josipa Broza“, a u pojedinim sredinama zavladao pravi Divlji zapad. Mnogi takvi okrenuli su kaput naopačke i nastavili, gdje su stali!
Vjerujem da je svaka sredina u tim godinama dobila svog „đon vejna“, no i puno godina kasnije, mnoge sredine i nadalje imaju svoje šerife, što političke, što poduzetničke. Nažalost, niti jedna stranka nije cjepljena od onih koji u konačnici toj svojoj stranci naprave više štete nego koristi. Često, labilna karaktera, ali ega velikog ko planina. Posljednji slučaj u kojem jedan novinar jednog saborskog zastupnika HDZ-a, optužuje za davanje mita, ujedno je i kraj još jednog dugovječnog lokalnog šerifa. Što još o tome reći? Ma, moglo bi se puno toga, ali mislim da je došlo vrijeme da se tim i takvim ljudima, u medijima samo telegrafski objavi vijest, bez puno davanja pozornosti i prostora ljudima koji su razmišljali samo o svojim interesima, a politiku oblikovali prema sebi i svojim ciljevima. Valjda je i strankama, neovisno o kojoj se radi, važno da na vrijeme takve ljude maknu sa svih funkcija na koje su ih postavili. Što reći o lokalnom šerifu koji se srami svoje srednje stručne spreme, pa će malo biti trgovac, pa malo menadžer. A stranačkim glavešinama puna usta stručnih oduvijek! Ma, zato nam i je ovako u našoj lijepoj Hrvatskoj, svaka šuša „zabrijala“ da je menadžer, a mnogi čak ne znaju točnu definiciju te riječi! Koliko je visoko mišljenje taj šerif imao o sebi govori i svojevremeno izrečena rečenica prilikom obračuna sa jednim SDP-ovcem: “Ne spominji me, ja sam institucija”. Jao si ga nama s takvim institucijama!
Nastavak o lokalnim šerifima slijedi…
HOP
