Demokracija (?) i kultura straha od odmazde
Jedan od presudnih temelja dobro funkcionirajuće demokracije leži u tijesnim i transparentnim mehanizmima Pritužbi na svim razinama; za vladina, javna i privatna poslovna tijela koja djeluju u državi. Ova je činjenica u zapadnim demokracijama neupitna i državne vlasti čvrsto, kao uz pomoć željeznih štitova, čuvaju te mehanizme. Sloboda od šikaniranja, odmazde i osvete vezano uz polaganje pritužbi pažljivo se čuva kao ključni čimbenik funkcionalne demokracije. Uznemirava što to očito nije tako i u Hrvatskoj, a da to nije tako svjedoči i način pristupa i rješavanje pritužbi koje stignu u Ured predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, koja se trenutačno nalazi na službenom putu kroz Australiju i Novi Zeland.
Hrvatska je preplavljena stvarnim strahom od odmazde zbog formalnog podnošenja pritužbi, ili čak zbog rasprava među ljudima koje kritiziraju vlasti. Strah od odmazde danas je rasprostranjen u Hrvatskoj baš kao i u komunističkoj Jugoslaviji, bilo da je vezan uz pritužbe na radnom mjestu ili uz pritužbe na javnu upravu i rad državnih vlasti. Koliko sam tijekom mojih ovogodišnjih posjeta Hrvatskoj vidjela i doživjela – kultura koja stvara strah od odmazde ili represije u onima koji se usude prigovarati je opipljiva na ulicama Hrvatske, i ne razlikuje se od straha od represije koji je gušio i tlačio slobode tijekom života bivše komunističke Jugoslavije.
Kultura straha od odmazde vezanog uz polaganje neke pritužbe protiv djelovanja vlasti ili poslodavca ili bilo koga drugog na bilo kojoj poziciji u Hrvatskoj mogla bi se sigurno i ovako definirati:
“Šuti i trpi, ne prijavi jer bi to moglo utjecati protiv vaše karijere i vaše obitelji”!
Jedan od najnovijih i važnijih dokumenata UN-a koji se odnose na pojam demokracije jest «Ishod Svjetskog summita iz 2005.» (World Summit Outcome), kojeg je usvojila Opća skupština UN-a 24. listopada 2005. godine, i koji propisuje:
“… demokracija je univerzalna vrijednost koja se temelji na slobodno izraženoj volji ljudi da utvrde svoje političke, gospodarske, društvene i kulturne sustave i njihovo puno sudjelovanje u svim aspektima njihovog života … Naglašavamo da demokracija, razvoj i poštivanje svih ljudskih prava i temeljne slobode međusobno su ovisne i međusobno jedno drugog pojačavaju. “UNGA Rezolucija 60/1 (24. listopada 2005.) A / RES / 60/1, stavak 135.
Očigledno, praksa u Hrvatskoj povezana sudjelovanjem pojedinca u razvoju demokracije, čak i putem mehanizama pritužbi koji bi trebali biti dostupni građanima bez straha od odmazde, daleko su, veoma daleko od bilo kakvih rezolucija UNa, pa čak i EU rezolucija, afirmacija ili uputa … Kako bi se bavile strahovanjem kojeg ljudi opravdano imaju glede onog najgoreg što bi njihovi vlastodršci mogli učiniti funkcionalne demokracije održavaju transparentne i zakonski utemeljene mehanizme ograničavanja inherentnih opasnosti političkog podčinjenja.
Stvarnost koja upućuje na činjenicu alarmantnog nedostatka mehanizama pritužbi bez straha od odmazde u Hrvatskoj pokazuje na žurnu potrebu dekomunizacije Hrvatske.
Univerzalno je priznato da je pravo na slobodu izražavanja (što uključuje i pritužbe) temeljno ljudsko pravo od najveće važnosti. To je i glavni dio i zakovica demokracije, ključna u zaštiti svih ljudskih prava i temelj ljudskog dostojanstva. Istodobno, također je univerzalno priznato da ta sloboda nije i apsolutno pravo, već ono pravo ograničeno unutar okvira što ih čine specifični zakoni (npr. klevete, uredbe za medije te zaštita nacionalne sigurnosti), a svaka demokracija razvila je neki sustav ograničenja u slobodi izražavanja, ali država s nefuncionalnom demokracijom ne nadzire adekvatno učinkovitost povezane prakse na terenu, posebice instalirajući nezavisne procese rješavanja prigovora ili pritužbi protiv nekog javnog tijela. Tamo gdje se to ne dogodi, s sigurnošću se može zaključiti da politički autoritet ima nadmoć u svakodnevnom životu građana.
Moje osobno iskustvo tjekom proteklih par tjedana vezano uz očigledno potkopavanje demokratskih načela odnosi se na postupanje Ureda predsjednice Republike Hrvatske s primljenim pritužbama, a isto nažalost i potvrđuje kako je stanje demokratskih proces u Hrvatskoj šokantno i apsolutno neprihvatjivo. Kako bi se objasnila i potkrijepila ova zabrinutost činjenicama, smatram da je bitno za bolju budućnost ovdje pokazati žalosnu praksu u rješavanju prigovora građana koji stižu u Ured predsjednice Hrvatske.
Predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, započela je posjetu Australiji i Novom Zelandu s službenim nastupima unutar australske hrvatske zajednice počevši od 13. kolovoza 2017. u Sydneyu. Par tjedana prije tog datuma njezin najbliži savjetnik i vjerujem drugi organizatori posjeta stigli su u Sydney. Javljanja iz hrvatske zajednice o aktivnostima tog predsjedničinog najužeg tima za ovu posjetu Australiji glede netrasparentnog sakupljanja novčanih donacija u svrhe plaćanja njezinih aktivnosti te očiti i naizgled namjerni koraci tog organizacijskog tima da se ne organiziraju mjesta na kojima bi moglo doći i pozdraviti predsjednicu Hrvatske što više Hrvata koji žive u Sydneyu (a ima ih preko 60,000 i koje je sve ona pozivala na povratak u više navrata) i u drugim gradovima ohrabrili su članove udruge “Glas hrvatske dijaspore” u Australiji da pišu pritužbu o tome predsjednici, prije njezinog polaska iz Hrvatske, želeći time dati priliku ispravljanja očitih propusta u organizaciji posjete za dobrobit i Hrvatske i hrvatske dijaspore.
Dovoljno je ovdje reći da udruga “Glas hrvatske dijaspore” nikada nije primila potvrdu iz Ureda predsjednice o primitku pritužbe, niti indikaciju da će se iste istražiti, a niti zamolbu da se dostave bilo kakvi dokazi ili potkrepljenja za pritužbe. Ali, iz pouzdanih se izvora, uključujući Davora Ovrčarić iz Melbournea (koji je i supotpisnik gore navedenog pisma pritužbi upućenog predsjednici), doznaje kako Jozo Brkić, glavni savjetnik i organizator predsjedničine posjete Australiji, koji je i u pismu pritužbi predsjednici bio i impliciran kao osoba direktno umješana u gore navedeno neispravno poslovanje oko predsjedničine posjete, posjeduje kopiju tog pisma pritužbi te pismo pokazivao nekim Hrvatima u Australiji. Ovo je rezultiralo u vrijeđanju i uznemiravanju potpisnika pisma te drugih osoba vezanih uz pisanje pisma pritužbi predsjednici iz nekoliko mjesta! Sva sreća da osobe vezane uz pisanje tog pisma žive u Australiji i znaju dobro kako je pozitivno cijenjeno u toj zemlji pridonošenje slobodi i demokraciji pa nisu obeshrabreni za daljnje djelovanje k boljitku hrvatske demokracije nedostakom poštivanja prema gađanima koji u ovom slučaju očito dolazi iz Ureda predsjednice.
Ni u bilo kojem slučaju ne želim reći da osoba implicirana u pritužbama (npr. Jozo Brkić) nema pravo na kopiju pisma koje sadržava te pritužbe, i kako bi recimo doprinijela rješavanju pritužbi, ali koristiti to pismo pritužbi u svrhe pokušaja diskretiranja i uvrede osoba koje su to pismo pisale te totalno ignoriranje onih koji su pritužbe položili ukazuje na ponašanje koje je podlo i koje zahtijeva prezir; i s ljudske i s strane demokratičnosti. Ovaj je primjer samo jedan među brojnim u crnoj jami hrvatske demokracije i potreno je na njih ukazivati kako bi budućnost Hrvatske dosegla do visoke razine u pristupu pritužbama i mehanizmima za to. Oni u svijetu koji poznaju ljepotu demokracije svijesni su da rješavanje pritužbi može ići u prilog ili protiv očekivanja onog tko pritužbu i donese. Rezultati istrage prtitužbi, na koncu konca, ostaju stvar pojedinca ali sami mehanizmi pritužbi su od nacionalne važnosti. Čini se da Ured predsjednice Hrvatske ne prepoznaje te činjenice demokracije i za pitati se je – zašto? Možda zato kako bi se štitili pojedini savjetnici bez obzira što je njihovo djelovanje suprotno ili nesukladno nacionalnim interesima instaliranja i prakticiranja onoga što čini zakovicu demokracije: sloboda od straha od odmazde! Lustracija bi, dakako, trebala početi nad savjetništvom Pantovčaka jer narod (kojeg Pantovčak predstavlja) ne kaže bezrazložno da riba “smrdi od glave”.
Ina Vukić, Sydney, Australija, 20. kolovoza 2017.
HOP
