Azilant pokušao odvući zagrepčanku u podrum i silovati

Pokušaj silovanja nije uspio jer se žena borila kao lavica, a i susjedi iz ulice u Dugavama pokazali su što to znači solidarnost te su otjerali silovatelja. U stanovnike Novog Zagreba ušao je strah od azilanata

Donosimo ispovijest 40-godišnje žrtve koja je preživjela pokušaj silovanja, možda i ubojstva, a koja se ovih dana suočava s neopisivim traumama. Štitimo njezine podatke, radi sigurnosti, jer još se ne zna sudbina 27-godišnjeg azilanta iz Afganistana. Određen mu je jednomjesečni pritvor, no uskoro bi se mogao naći i na slobodi

Žrtva napada stigla je u  nedjelju ujutro, 13. kolovoza oko 8,20 sati ZET-ovim autobusom, linija 220, na posljednju stanicu u Dugavama, kod Doma zdravlja. S Glavnog kolodvora autobus je krenuo u 7,50 sati, a natrag se spremala otići u 8,29 sati. Uz ruksak s osobnim stvarima nosila je torbu s namirnicama koje je htjela ostaviti u zamrzivaču, a potom krenuti na Dolac ne bi li tog dana radila zimnicu. Tijekom vožnje čula se s mamom, koja joj je dala savjete kako da ukiseli neko povrće. Razgovor s njom je završila u 8,05 sati i sa stanice se, nakon dolaska, uputila u stan.

Nije ni slutila koje zlo joj se sprema. Kako i sama kaže, sad kad je sve prošlo, blizu je bio veliki katolički blagdan i nije bilo jedanput da su joj se najteže stvari u životu događale upravo tada, pred ili nakon blagdana. Jer, kako sama kaže, zlo ne miruje i stalno treba biti na oprezu.

S mislima što sve treba napraviti još kroz dan i veselivši se odlasku na Dolac s bližnjima, a možda i na Hrelić, došla je pred zgradu u Dugavama, nedaleko od stanice, ni ne slutivši da je netko iza nje. Počela je tražiti ključeve u ruksaku, međutim nakon par sekundi sjetila se da su joj u džepu. Tada je iznenada osjetila da je netko iza nje. Izvadila je ključeve. Osvrnula se i po tamnoputom izgledu uvidjevši da se radi o strancu, pitala ga je na engleskom treba li i on ući, na što je on potvrdio kimanjem glave.

Kako se radi o službenici Gradske uprave Grada Zagreba, a ujedno i novinarki te studentici Sveučilišta u Zagrebu, često ima kontakte s ljudima, kako domaćima tako i sa strancima. Nije joj bio problem komunikacija na engleskom.

Odmah pri ulasku pitala ga je ima li prijatelja u zgradi, na što je potvrdno odgovorio, i to na drugom katu. Pustila ga je unutra i krenuli su dugim haustorom pa po stepenicama. Došli su na prvi kat. Ona je išla prva, a on iza nje. Kad je stigla do sredine u hodniku na prvom katu, i osjetila je da ju prati. Okrenula se i pitala ga zašto ne ide gore, jer tamo mu je prijatelj. Počeo se izmotavati i tu je shvatila da ne zna dobro engleski, ali postalo joj je i sve čudno.

“You, me, there”, počeo joj je pokazivati rukom da ide s njim na drugi kat. Pitao ju je da li ona stanuje na prvom katu, na što je rekla da stanije, pokazujući rukom po svim stanovima, ne otkrivajući točno gdje.

Njegovo inzistiranje da pođe s njim na drugi kat se nastavilo, ali ona je to odbijala. Pitala ga je za prezime prijatelja, glumio je da se ne može sjetiti. Tobože je razmišljao.

Iako je osjetila strah, ostala je naizgled mirna, staložena. Zamolila ga je neka pođe za njom natrag do ulaza u haustor da joj pokaže koje prezime treba. I pratio ju je dolje, vjerojatno skenirajući situaciju u zgradi, shvativši da postoje stepenice koje vode u podrum. Zaustavio se nasred hodnika u prizemlju, ne želeći dalje. U jednom trenutku žena mu je rekla da ga se boji i da neka izađe, jer će imati problema s ostalim susjedima. Bila je namjerno glasna, nadajući se da će netko otvoriti vrata stana u prizemlju. Ali ništa.

Sekunde su joj se činile godinama. “Što sad? Kako ga se riješiti?”, razmišljala je, bojeći se što će reći susjedi zašto ga je pustila.

Uspjela ga je polako odvesti do ulaznih vrata kako bi mu pokazala portafon. Izašla je van zgrade, moleći ga da pokaže prezime. Razmišljala je: ako počne trčati, uhvatit će je. Odlučila ga je izvesti van. Zamijenili su mjesta. Izašao je, a ona unutra, s time da je on s nogom pridržavao vrata i nije ju htio maknuti. Nije znao pokazati prezime i u trenutku kad ga je pokušala izgurati, počela je prava agonija jer se naglo okrenuo i zgrabio ju za vrat. Do tada je još glumio ljubaznost, ali tada je počeo pakao kakav si nije mogla ni zamisliti.

Znala je da mora sačuvati svijest, biti prisebna. Jer sada je sve ovisilo o njoj i njezinoj snazi. Kako je već prošla niz operacija, između ostalih i kralježnice, te ima nekoliko dijagnoza, bojala se da zbog prejakog stresa ne dođe do paralize, možda i zatajenja govora.

Od ulaznih vratiju naglo ju je zgrabio i povukao unutra. Ukočila se i jako prestrašila. Za nekoliko sekundi izvadio je skalpel i pokazao joj oštricu, licem prema njoj. Potom ju je obujmio odostrag i počeo vuči prema podrumu, sa skalpelom ispod vrata. Prošao joj je nekoliko puta skalpelom po vratu, a potom i po licu. Žrtva, shvativši da je pokušava odvući prema podrumu, zavriskala je iz sve snage kad se uspjela na tren izmigoljiti iz njegovih ruku. Ni sama ne zna kako. Zavapila je najglasnije što je mogla: ‘Upomoć! Upomoć!’, nadajući se da će susjedi priskočiti. Ništa. A radilo se o sekundama i svaka je bila važna. Htjela je pokucati jakim udarcima na obližnja vrata u prizemlju, ali nije uspjela doći do njih, a i skalpel je bio tu. Kasnije je saznala od susjeda da su svi u prizemlju bili na godišnjem odmoru.

I tu u haustoru, u prizemlju, blizu ulaznih vrata, počela se odvijati borba za život.

Azilant se prenerazio zbog jačine glasa koji je ispustila. Kao da to nije bila ona, jer inače je na stresove reagirala tako što bi ostala bez glasa, pogotovo nakon trauma koje je prošla u životu.

On se tome nije nadao, što se vidjelo po šoku na njegovu licu. Poremetila mu je planove, jer nadao se da će biti tiha i da će uspjeti ostvariti svoj naum.

Kako su to bile sekunde, doslovce borba na život i smrt, u nekim trenucima trebala mu je podilaziti u smislu šutnje, jer tu je bio skalpel. Da ga nije bilo imala bi hrabrosti da se krene tući s njime, ovako je on zbog skalpela bio u značajnoj prednosti.

U jednom trenutku našla se na podu. Primio ju je za noge, za zglobove kraj crnih tenisica, i počeo vući po podu. Ponovno je zavriskala iz sve snage: ‘Pomozite mi!’ Ali opet ništa .

Prijeteći joj skalpelom počeo joj je prstom na ustima pokazivati da zašuti, tresla se od straha.

Potom se našao ležeći na njezinim nogama, prelazeći s prstima po njezinu trbuhu i grudima. Počeo ju je dodirivati na što mu je viknula da je prestane dirati, na engleskom. Tu je proradio sav adrenalin u njezinu tijelu. Na njegovu licu odražavala se seksualna požuda, izraz lica koji nikada neće zaboraviti. Ali nije znao na koga je naišao – na nekog tko je odlučio, makar do smrti, ne dozvoliti silovanje. Iskoristila je tih par sekundi njegove slabosti i iz sve snage je zavriskala susjedima: ‘Silovanje!’ Njega su uhvatili živci. Ponovno je jednom rukom prijetio skalpelom pritiskajući ga na njezin vrat, a drugom, uz izraz mržnje, pokazivao kažiprstom da zašuti.

Sve ovo se događalo blizu ulaznih vrata u zgradu.

Iako nema djece, rekla mu je da ih ima i neka je pusti. Međutim, ništa ga nije zaustavljalo. Bio je odlučan u tome da je siluje. O tome nema nikakve dileme.

Kako žrtva naglašava da se to sve dešavalo u sekundama, nakon što je viknula ‘Silovanje!’, i nakon što ga je molila glasno da ju ne siluje, odlučio ju je zadaviti. Bila je na podu i počeo joj je pritiskati vrat svim silama. Počela je ostajati bez zraka, zamalo da se onesvijestila. Znala je da je gotova ako se to dogodi. Ponovno se izmigoljila, kako – ne zna. Ali nakon što je već zamalo bio kraj, uspjela se otrgnuti. Potom joj je stavio cijelu šaku u usta, gurajući prste dolje u grlo, pokušavajući joj zapriječiti dovod zraka. Ugrizla ga je za ruku što je jače mogla. Morao ju je zbog bola izvući.

Zatim joj je htio uzeti ruksak, ali borila se kao lavica, jer unutra su joj dokumenti. Nije uspio.

Nakon toga se dogodilo nešto što ne zna ni sama objasniti. Odjednom se našla u situaciji da ga je odgurnula i uspjela otvoriti ulazna vrata zgrade i ne osvrćući se, krenula je naprijed manično vičući susjedima da joj pomognu. Radilo se o par koraka od ulaznih vratiju do sredine ceste. To joj je bio jedini cilj: da dođe na cestu pa onda što bude. Nadala se da će je barem netko čuti, vidjeti. I trčeći vidjela je da su se ljudi počeli pojavljivati nabalkonima, prozorima. Postala je mirnija. Cijelo vrijeme uz sebe je držala ruksak, za torbu s namirnicama se ne sjeća gdje je bila u tom trenutku.

Ali azilant se nije dao u bijeg od straha pred ljudima. Dapače, ponovno ju je pun mržnje obgrlio i prijeteći joj skalpelom počeo ju je vući po cesti, u smjeru otkuda je žrtva prije došla sa stanice. Tada su prvi puta ljudi počeli reagirati, vičući mu da je ostavi. Primio ju je za dugu kosu i počeo vući, Boljelo je, u jednom trenutku počeo ju je šamarati iz sve snage. Žrtva se ne sjeća je li samo jednom, ili više puta. Jer šok je bio užasan.

Obratio mu se mladi muškarac iz zgrade u kojoj se događala strava, vičući mu da ostavi ženu. No azilant mu je priprijetio prstom .

I onda se dogodio trenutak spasa: muškarci, ponajprije iz kuće strave, a onda i iz svih okolnih zgrada, počeli su izlaziti, a žene su počele vikati s balkona. Bilo je rano ujutro, mnogi su izašli iz kreveta, još ne shvaćajući što se događa. Kad je vidio njihov dolazak, koji su puno jači i veći od njega, napokon se dao u bijeg. Zadnje što je vidjela jest da se jedan od susjeda dao u potjeru za njim. Tada je znala da je agonija gotova.

Ali onda ju je uhvatila histerija: počela je nekontrolirano glasno plakati, tresti se , kleknuvši na obližnje parkiralište, ne imavši više snage za bilo što.

Sad kad se sve stišalo, svjesna je da je moglo i drugačije završiti. Da ju je uspio odvući u podrum, kako je htio, da je šutjela, silovao bi je sigurno, a dalje tko zna. Ipak imao je skalpel. Mogao ju je i ubiti. Srećom je završilo samo njegovim tragovima prstiju po njezinu potom crvenom vratu, otisku skalpela na njezinu licu, oštećenom grlu, zelenom masnicom na lijevoj nozi , otiscima prašine po njezinim crnim hlačama nakon što ju je vukao po podu i gdje je ležala kad ju je davio i gušio A o traumi žrtva ne želi ni pričati. To iz iskustva zna da neće nikada zaboraviti.

Ovim putem zahvaljuje se svim susjedima iz dugavske ulice, jer da njih nije bilo – možda ne bi preživjela. A i zbog njihove promptne reakcije i intervencije policije, počinitelj je uskoro uhvaćen.

U ponedjeljak ju je na cesti pozdravio prijatelj, a ona je odreagirala skočivši u zrak i priljubivši se uza zid, tako da ga je prestrašila. Onda mu je objasnila što se dogodilo. Kako će ubuduće reagirati na sve oko sebe, pokazat će vrijeme.

Glavno je da je ostala živa. Traumatizirana, ali živa.

A također joj je važno da se azilant primjereno kazni i makne iz društva u kojem mu nije mjesto. I to neovisno o nacionalnosti, rasi, boje kože, vjeri. Svi pojedinci, bez izuzetka!

Još želi istaknuti da je policija odradila sve što je mogla i ubrzo, zahvaljujući detaljnom opisu počinitelja i skalpela od strane žrtve i susjeda, od kojih ga je jedan čak i fotografirao, pronašla je počinitelja, negdje za oko pola sata, u obližnjoj Gomboševoj ulici kod pekarnice Mlinar, gdje su mu stavljene lisice. Žrtva je dobila uskoro i uslugu Hitne pomoći te joj je dana injekcija za smirenje.

Kasnije, nakon obrade, žena je u Obavijesti od strane policije okarakterizina kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode, a ne pokušaja silovanja, možda i ubojstva.

Kako je jučer objavio 24sata, azilant je bio pijan i napuhao je 1,6 promila: “Županijski sud u Velikoj Gorici odredio mu je mjesec dana pritvora. Riječ je o tražitelju azila kojeg je prije nekoliko mjeseci Austrija deportirala u Hrvatsku. Protiv njega se u Hrvatskoj već vodi jedan prekršajni postupak zbog narušavanja javnog reda i mira.”

Nakon ovog monstruoznog slučaja, stanovnici Novog Zagreba su na nogama jer ovo nije prvi pokušaj silovanja i zlostavljanja od strane azilanata smještenih u Hotelu Porin. Hoće li institucije odraditi svoj posao i zaštititi građane?

In Portal izvor

HOP