Istoga dana kada je maknuta ploča s imenom zločinca Tita s jednog od najljepših trgova našega glavnog grada, otvorena je i izložba njegove praunuke Sare Zidarić.
Reakcija njezine ponosne majke (i ponosne unuke tog istog zločinca) u ovoj nakaradnoj državi na oba nakaradna događaja kružila je medijima danima.
Zašto su oba događaja nakaradna? Prvo, zato što ime internacionalno poznatog zločinca i ubojice Hrvata nema što tražiti na trgovima i ulicama Hrvatske i trebalo je još prije 26 godina biti uklonjeno, a drugo; zato što otvaranje izložbe netalentirane njegove praunuke (kao ni izjave njegove unuke) ne bi u normalnoj državi trebalo imati nikakav publicitet.
Publicitet neke izložbe radi PR određene galerije, a taj publicitet počiva na sposobnostima samog umjetnika, koje su u ovom slučaju razvidno upitne, odnosno sasvim nedostatne i nevrijedne tolikog publiciteta. No, koliko vidim, predgovor izložbi piše povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, osoba koja se uporno i uspješno “ugrađuje” u kulturnu elitu ove zemlje koja je počinila kulturocid i dozvolila propast kulture i umjetnosti.
Kultura je u nas postala samo muljavi i krajnji degutantni odraz i produkt korumpirane politike povlaštene kaste koja velikim dijelom i dolazi iz okrilja tog istog, davno pokojnog diktatora, a s kojim se povijesno još uvijek ne možemo sasvim obračunati. Tako i ja sada, umjesto da vam obrazlažem zbog čega likovni uratci Titove praunuke Sare ne vrijede ni pišljiva boba, moram započeti (i završiti) s njezinim pradjedom.
No uostalom, i zdravim se okom može na prvi pogled vidjeti da njezine slike nisu ništa do nespretni i netalentirani pokušaj interpretacije velikih djela iz povijesti svjetske likovne umjetnosti. Sramota je samo da će povjesničarka umjetnosti s diplomom (Iva Körbler) progutati sve to i izobličiti do kraja te napisati u svom predgovoru da je to sve “lucidno” naslikano i smišljeno.
Titova praunuka nema pojma ni o slikanju, a kamoli o portretu ili autoportretu – i na tome ću se kao portretistica koja se tim poslom uspješno bavi već 30 godina i zaustaviti. Tragična je činjenica da njezin mentor i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Zoltan Novak očito nije sposoban ni prenijeti joj osnove slikarskih tehnika, bez obzira na očitu netalentiranost studentice.
Jer, osnove zanata bi trebale biti prisutne bar u tragovima, a nisu. No, sasvim u stilu svemoćnog diktatora, i njegova se praunuka želi katapultirati na mjesto koje joj ne pripada – i to vrlo nespretno, kopirajući slike najvećih i gurajući svoje lice (usput, na svakoj toj slici autoportretski neprepoznatljivo) umjesto lica na originalu slike. Nadalje, napisat ću zaključno i rečenicu koju bi i unuka JBT Saši Broz morala priznati kao sasvim točnu: Tito je za razliku od njegovog potomstva imao bar sposobnost izabrati vrhunskog umjetnika za izradu svojih portreta: Antuna Augustinčića. Bottom line: oslobodite nas više Tita i dinastije Broz!
Ingrid Runtić magistrica i akademska slikarica
HOP