KOLIKO NAS ZAISTA IMA KOJI HRVATSKU VOLIMO?
Tužno je i nevjerojatno kako se u našoj lijepoj domovini tumači želja pojedinca da učini nešto za opće dobro, ne razmišljajući da sve što radi mora biti plaćeno i da pojedinac uvijek mora ostvariti financijsku ili bilu koju drugu dobit. Nevjerojatno je kako su i mediji u stanju istog tog pojedinca ismijati i staviti na stup srama, jer se to tumači kao nenormalno ponašanje.
Držim za sebe da sam normalna i civilizirana osoba koja u svom životu ima postavljene ciljeve i ljestvice ispod kojih se ne spušta, a zatvaranje očiju pred lošim ponašanjima i radnjama za mene je nedopustivo. Za sebe ću reći da sam dobar poznavatelj HEP-a i javne nabave u HEP-u, a to temeljim na dugogodišnjem radnom iskustvu, te vjerujem da će se sa mojom tvrdnjom složiti oni koji me dobro poznaju, a istovremeno od mene će zazirati oni koje svojim radom i djelovanjem želim raskrinkati i ne dozvoliti im da više budu u prigodi činiti nešto što šteti svima nama.
Upravo iz toga sam se našao u situaciji, da dobro razmislim treba li mi biti vrijedniji moj život i moji ekstremiteti ili nastavak ukazivanja na koruptivne radnje, pomićivanja, namještanje natječaja i trgovanje utjecajem u HEP-u d.d. Moja želja da se nešto promijeni, da širem krugu ljudi obznanim određena saznanja kojima raspolažem, priskrbila mi je reakciju određenog broja ljudi iz HEP-a. Ta reakcija manifestirala se kroz meni upućene otvorene prijetnje. Žalosna je i činjenica kako do ovakvih situacija uopće dolazi, a ponajviše žalosti činjenica da su pojedinci u stanju pozivati se na to kako su bili branitelji i odjednom oboliti i od PTSP-a, samo da mi daju do znanja da bi im to mogao biti izgovor, ako mi na bilo koji način naude. Ti isti koji odjednom oboljavaju od PTSP-a godinama rade na rukovodećim mjestima, te je stoga pod obavezno za ubuduće na tim radnim mjestima zaposliti ljude koji su dužni obaviti liječničke preglede. Ne razmišljaju takvi kako zaista i stvarno živi branitelj koji je obolio od PTSP-a, a što u tom istom branitelju izaziva ovakva prigodna manipulacija. Spominje se i trganje mojih ruku i nogu, umjesto argumentiranih činjenica.
Nisam kukavica niti plašljivac, no imam i ja prag tolerancije do kuda ide. Na nagovor svojih dragih prijatelja i poznanika koji vrlo dobro znaju čime se bavim i s kojim ciljem, otvorene prijetnje prijavio sam policiji. Nisam se dobro osjećao i unatoč nagovaranju, nisam želio ići tako daleko. Volim ljude, volim argumentirana sučeljavanja mišljenja. Ali prijetnje… Do kuda smo došli!
Našao sam se i u situaciji da unatoč mojim godinama i dugogodišnjem radnom iskustvu (sada sam u mirovini), novinari pojedinci, a na nagovor HEP-ovaca koje sam prozvao, preispituju moju stručnu spremu i doslovce se samnom sprdaju. Ti isti novinari u stanju su umjesto da se bave istraživačkim novinarstvom, dozvoliti da postaju nečija piskarala, bez svog stava i mišljenja.
Olako ne odustajem i pod cijenu svih mogućih prijetnji! Ja imam samo jednu Hrvatsku i samo jedan dom! Iz jednog doma su me već jednom tjerali i istjerali, ali iz ovoga nećete!
Busanje u prsa i desnica na srcu ne daje za pravo nikome tvrditi za sebe da je domoljub. Ostvarivanje dobiti kroz bavljenje nečasnim radnjama (čitaj: kriminalom), ne čini čovjeka domoljubom. Potkupljivanje, pogodovanje, ne čini čovjeka domoljubom.
Čist obraz, pošten posao, poštivanje i poštovanje u obitelji i ophođenju, miran san i Hrvatska u srcu-bez fige u džepu – neprocjenjivo!
Anđelko Jeličić, Zagreb
