Nebrojenih dana u hrvatskim tiskovinama i elektronskim medijima kao i s govornice Hrvatskog sabora često se tematizira, za svakog domoljubnog Hrvata vrlo bolna pojava iseljavanja naših mladih i najčešće visokoobrazovanih ljudi s čitavim obiteljima u gotovo sve receptivne zemlje svijeta od Novog Zelanda, Australije Amerike i Kanade do gotovo svih europskih zemalja uključujući i sjeverne, hladne, klimatski neugodne zemlje poput Islanda, Norveške, Švedske i osobito popularne Irske.
To je kao pojava bilo čak i predvidivo, ako se osvrnemo na milijunske migracije Poljaka, Rumunja, Bugara i još nekih svojevremeno novoprimljenih članica Europske unije. Dapače, u ove zemlje koje su bile pogođene iseljeničkim valom sada se dešava uz pametnu artikulaciju njihovih matičnih država inverzni proces povratka „odbjeglog“ stanovništva, ali sa zarađenim kapitalom, stečenim znanjima i poslovnim kontaktima. Naravno, njihovi povratnici sada pokreću vrlo uspješne biznise u svojim zemljama i posluju zahvaljujući stečenom iskustvu sa cijelim svijetom i svesrdnoj pomoći države.
Postavlja se pitanje jesmo li mi sada u istoj situaciji kao što su bile navedene zemlje nakon njihovog priključenja Europskoj uniji, pa smo se našli na udaru tako jakog emigrantskog vala koji po nekim izračunima varira od 150. 000 do čak 250.000 mladih hrvatskih ljudi, te imamo li strategiju kako ih privući za ponovo uključenje u svijet rada.
Razmjeri ovog iseljavanja mogu se nazvati genocidom jednog naroda, jer bilježe veću biološku devastaciju države nego što je to bila srpska agresija. Ako bi samo analizirali tržište rada sadašnje Hrvatske i navedenih zemalja nakon njihovog priključenja Europskoj uniji, nesporno je da smo u daleko boljoj situaciji, pa se logično postavlja pitanje zbog čega ovaj narod tako snažno želi otići iz ovako lijepe zemlje s daleko ugodnijom klimom za kvalitetno življenje. Odgovore možemo donekle naći i u tradicionalnoj sklonosti iseljavanja zbog boljeg života i mogućnosti zarade radi zadovoljenja elementarnih životnih potreba kao što su stan, posao, škola za djecu i siguran ambijent za življenje. Međutim, ako se osvrnemo na statističke pokazatelje s početka šezdesetih kada je hrvatska bila također zahvaćena velikim iseljeničkim valom, tada smo imali gotovo dvostruko manje stambenih jedinica u odnosu na sadašnjih preko 2 milijuna za skromnu brojku od 4,3 milijuna stanovnika. Dakle, za procijeniti je da je vrlo mali broj ljudi otišao „trbuhom za kruhom“ zbog potrebe rješavanja stambenog pitanja. Stoga smo pokušali pronaći odgovore na raznim forumima o ovoj temi i hrvatskim portalima kroz komentare čitatelja gdje se ovi mladi ljudi stalno javljaju jer im je to jedna od poveznica sa starim krajem.Za ilustraciju evo jednog vrlo tipičnog komentara kojeg je objavio čitatelj pod pseudonimom „SVUD“ u vrlo čitanom jednom„listu“ od 25. siječna 2017. na članak „Apsurd: država ne zna koliko se Hrvata iselilo u inozemstvo“, u kome je sažet sav jad našeg čovjeka koji se morao zaputiti iz ovog našeg balkaniziranog brloga „preko sedam mora“.
Citiram“SVUD: Ljudi odlaze jer ne samo da oni nemaju priliku (ukoliko nisu umreženi kroz stranku ili partiju) da pristojno rade i žive u RH nego im je potpuno jasno da to očekuje i njihovu djecu. U holdingu, državnim službama i firmama 80-100 % ljudi upada preko veze (npr. u HEP-u ipak treba pokoji diplomirani inženjer elektrotehnike pa zato onih 80%). Dakle ljudi koji nemaju nekog rođu, nisu stranački organizirani nemaju šanse doći do tih poslova. Nadalje imamo na tisuće lažnih branitelja sa povlasticima i zašto bi netko tko ima 20 godina te ljude do kraja radnog vijeka financirao. Vrijednosti u Hrvata su poremećene. Najuvaženiji ljudi su birokrati koji nisu stvorili niti kunu dodatne vrijednosti (Plenković, Kitarovićka, Petrov, Milanović, Bernardić….). Znam mnoge ljude koji su dali otkaz u RH sa dobro plaćenih poslova i otišli na bolje plaćene poslove, no novac nije bio primarni motivator. Sa nekima sam nekada radio po svijetu i sad se dešava ponovni odlazak u inozemstvo, no ovaj puta bez povratka. Čak i u tkz. inovativnim hrvatskim firmama (u većinskom stranom vlasništvu) više se cijene veze i dodvoravanje od rada, znanja i rezultata. A da ne pričamo o nepotizmu koji niti tamo nije uklonjen. Nakon privatizacijske pljačke 90-ih, ne sankcioniranja različitih plagijatora u RH su stvorene “vrijednosti” koje u inozemstvo tjeraju poštenog, stručnog covjeka. Desila se totalna balkanizacija Hrvatske.“ -Završen citat
Ovakvih komentara je na tisuće, a osobito ovakvu i slične priče ponavljaju upravo ljudi koji su otišli u inozemstvo, a imali su relativno sigurne poslove u Hrvatskoj bilo u javnom sektoru ili pak u poduzećima u vlasništvu ili pod kontrolom države. Ne zaboravimo da se upravo u sektoru koji kontrolira država – odnosno politika u širem smislu nalazi preko 60% radnih mjesta i da kriteriji kako za zapošljavanje tako i osobito za napredovanje nisu obrazovne i stručne kompetencije, a to je osobito za mladog čovjeka koji je cijeli život vrijedno učio i završio najprestižnije škole u državi, a potom se još stručno obrazovao najodvratnije.
Kako objasniti inženjeru energetike, vrhunskom studentu sa završenim FER-om u spomenutom HEP-u da mu je odgovorni član Uprave čovjek koji je do jučer bio elektromonter, s čudno pribavljenom diplomom prometnog fakulteta smjer željezničar, u poznim četrdesetim godinama života koji se čak nedavno okitio i titulom magistra energetike na vrlo čudno na brzinu sklepanom postdiplomskom studiju na jednom od brojnih ekonomskih fakulteta u državi. Može li se on zadovoljiti odgovorom da je on član HNS-a umrežen s opskurnim i kriminalnim ljudima iz vrha ove klijentelističke interesne grupacije. Naravno da bi ovakav kadar prikrio svoju stručnu nekompetenciju on se okružuje ljudima još niže kompetencije i onda se čudimo što imamo nacionalnu elektrokompaniju koja je ovo ljeto uspjevala tek 30 – 40% ukupno potrošene el. energije osigurati iz vlastitih izvora, a sve ostalo kupiti od drugih uspješnijih europskih zemalja koje sigurno nisu vodile ovakvu kadrovsku politiku.
Da se nebi pomislilo da je ovo izdvojeni slučaj u zadnjih desetak godina kada je krenula ova kadrovska devastacija, kao članovi uprava ili pak direktori ključnih poduzeća prodefilirali su ljudi s medicinskom dokumentacijom o mentalnoj nefunkcionalnosti koji su donedavno bili mazači na brodu pa su sa zarađenim novcem od navigacije osigurali titule inženjera pomorstva i postali članovi uprave za proizvodnju. Inženjeri prometa i inženjeri telekomunikacija bili su članovi uprave za financije, inženjeri elektrotehnike kojima se u cijeloj višedesetljetnoj profesionalnoj karijeri zbog nestručnosti moglo povjeriti samo da skrbe o zaštitnoj odjeći i obući bili su na mjestu člana uprave za proizvodnju i čiji je pomoćnik i glavni suradnik bio elektromonter koji se uz rad okitio titulom inženjera zaštite na radu. Na mjestu člana uprave za prijenos tako je zasjeo čovjek koji čak nije uspio redovno završiti niti električarski zanat, pa je uz rad u kasnoj životnoj dobi postao inženjer zaštite na radu, ili pak čovjek koji je bio poslovođa u prodavaonici cipela Borovo, a pribavio je u kasnoj životnoj dobi diplomu više ekonomske škole u jednom manjem slavonskom gradiću, a bio je čak 8 godina izvršni financijski direktor ove kompanije. Kad bih dublje zašli u sustav nagrađivanja i vidjeli da ključni inženjerski kadar u toku svog profesionalnog vijeka nema nikakvih izgleda da se s plaćom približi bilo kojoj administrativnoj zgodnoj i podatnoj službenici čije se radne aktivnosti uglavnom svode na zadovoljavanje direktorskih pohota.
Ako ikad netko u ovoj izmučenoj državi odluči raditi program za povratak ovih mladih i visokostručnih ljudi s njihovim obiteljima i ako se zanemari ambijent u kojeg ih se poziva definitivno neće biti nikakvih rezultata bez obzira na eventualno poboljšanu sliku na tržištu rada, kao ni budućnosti nama i našoj djeci.
Anđelko Jeličić
HOP