U povijesti me ne zanimaju toliko datumi jer povijest pokušavam razumjeti preko lingvistike. Slažem se sa teorijom crnogorskog povjesničara S.M. Štedimlije o Crvenoj Hrvatskoj po kojoj je naziv dobila Crna Gora.
Međutim, Crvena Hrvatska je postojala i prije dok su Raška, Dukla i Hum bili dio veće Crvene Hrvatske. Prije toga Crvenoj Hrvatskoj su pripadali uz tri navedene kneževine Lika sa hrvatskim Primorjem, gdje su Hrvati danas poznati kao Kirci, Dalmacija i Bosna. Crveni Hrvati su primili kršćanstvo kasnije od Belih Hrvata u Panoniji i od onih na sjeveru.
Kad se uspostavila granica na Drini 924. godine, Bosna je sa ostatkom Dalmacije i Like, te hrvatskog Primorja postala hrvatska država koja se priklonila Rimu, a takva je bila sve dok ostatak Hrvatske nisu okupirali Mađari izdajom hrvatskih velikodsotojnika i Rima. Ta hrvatska država je bila poznata i kao Krajina.
Nakon raskola kršćanstva, dio južne Crvene Hrvatske se priklanja Bizantu i tako je nastala manja Crvena Hrvatska koja se prostirala od istočne Hercegovine do Drača dok je nisu decimirali Osmanlije. Tada Hrvati sa tih prostora pred Osmalijama bježe prema sjeverozapadu, dakle, Boki i prema Dalmaciji. Oni su već bili albanizirani jezično i neki od tih Hrvata su do danas sačuvali taj siromašni albanski vokabular u Hrvatskoj. Međutim, mnogi Hrvati na sjeveru Albaniji su albanizirani, a to najbolje pokazuju njihova prezimena. Oni su danas poznati kao Gruji ili Kruči, odnosno, Guči. Naziv Kruči je nastao od naziva Hruč, a od ovog naziva nastaju riječi krst i križ.
Krajina zapadno od Drine je bila suverena hrvatska katolička carevina u kojoj se kao pismo koristila glagoljica koju su Mađari uz pomoć Rima pokušali iskorjeniti zabranam glagoljičke liturgije nakon Pacta Conventa. Međutim, nakon 1102. godine nastaje hrvatska država Bosni u kojoj je glagoljicu zamjenjena kirilica ili cirilica koja je brojevno i redoslijedom slova bila utemeljena na glagoljici. Ta kirilica je zamjenila prijašnje grčko pismo najprvo kod Bugara, a kasnije kod Ukrajinaca i Rusa, mada su brojevne vrijedosti slova različite. Tako je Bosna kao hrvatska država postala suverena nakon mađarske okupacije ostatka Hrvatske.
Bugari su tom kirilicom, dakle, bosančicom, zamjenili grčko pismo, a u Raškoj je liturgija pećke Episkopije napisana tom kirilicom i staroslavenskim jezikom bugarske redakcije. Tada su već Bugari imali slova za glasove Č, H, J, Š i Ž. Glas V u bugarskoj kirilici se pisao grčkim slovom B i zbog toga u početku dolazi do razilaženja u pravopisu jer u bosančici glas Vse pisao kvadratom. Dakle, pećka Episkopija je bila pod jurisdikcijom ohridske Episkopije koja je također pripadala Bugarskoj. Očito, kirilicu nisu stvorili sveta braća Kiril i Metod nego je ona nastala u Bosni dosta kasnije.
Riječ cervena je značila carevina, a nastala od naziva Haravačana, što je značilo ”bog rođeni”. Dakle, car je bio neprikosloveni vladar. Sa druge strane, Bela Hrvatska je bila Abelova Hrvatska koja je bila pod vlašću Franaka i pokrštena prije Crvene Hrvatske. Od riječi cravena je nastao naziv Krajina, a prihvaćanjem kršćanstva od riječi kraj nastaje titula kralj jer se kod ikavaca glas V odrazio kao J, a ranije se ranije pisao slovom Y. Kod ikavaca glas J je često odrazio kao glas LJ. Slično se glas M kod ikavaca često odrazio kao N. Međutim, prihvaćanjem vukovice glas J se još odrazio kao Đ ili DŽ, a još ranije kao G ili Ž. Tako se mijenjao izvorni jezik koji je bio hrvatski.
Kad je S.M. Štedimlija pokušao etimologijski analizirati naziv Crna Gora, on nije shvatio da je na vrhovima planina stolovao bog kao, primjerice, Zeus na Olimpu koji je bio bog sunca. Taj Zeus je u kršćanskom Rimu postao Deus. Kakve sveze ovaj naziv ima sa nazivom Dio-klec ili kakve sveze ima riječ dio sa brojem dva ili due? Ne označuju li nazivi Dioklec i Dukla isto? Naime, od čega je nastala riječ klec, koja se danas pojavljuje kao klek ili klet? Riječ klec je nastala od naziva Harvač i značila je bog pa možemo zaključiti da su postojala dva božanstva, a to je bila Dioklecijanova religija. Naime, na vrhovima planina je stolovalo bog Sunce. U noći, u mraku stolovale su božice Zemlje. O tome nam najviše govori grčka mitologija.
Štedimlija je analizirao i Daničićevu etimologiju jer je on tvrdio da se Crna Gora zvala Cermna jer nije razumio starije pravopise. Od naziva Cerman je nastao etnik german kao i toponimi Krim i Srem odbacivanjem sufiksa an. Ove inačice su morale biti povezane sa C(s)armatima. Istina, glas M je često zamjenjivao glas V, ali zato postoji razlog. Isto tako glas V su zamjenjivali glasovi U, O , B, F i P. Naime, u mnogim latinskim riječima se ispuštao početni samoglasnik, pa je tako grčko slovo omega postalo mega, što znači da se ranije glas V često pisao i slovom O. Međutim, za vrijeme Bizanta glas V se kod Hrvata često pisao slovom B ili ispuštao.
Tako je naziv Serve postao Serbe, a naziv Serve je nastao od prefiksa Cerve u prijašnjem nazivu Cervena. Tako je riječ crvena ispuštanjem sloga VE postala crna. Riječ gora je nastala od riječi haravača koja se pisala carač i harač i koja je postala gora i gorac. U Crnoj Gori imamo toponim Pod-gorica, dok u istočnoj Bosni imamo toponim Goražde koji je također nastao od riječi harač ili carač. U Hrvatskoj susrećemo dosta toponima Gorica ili Gora. To je razlog zašto mnoge planine nose iskrivljeni naziv Harvač, primjerice, Alpe, Karpati, Ural ili Urac, Himalaja ili Čimalaha i tako redom.
Očito, glas Č se pisao i dvoslovom ŽD, a Vuk Karadžić ga je okrenuo u DŽ. Tako imamo toponime Varaždin, Paračin ili Varadin. Tako je prezime Karača postalo Karadža. Slavenizacijom Karača je postao Karačić, a Karadža je postalo Karadžić. Sufiks IČ se u prezimenima koristio u Beloj Hrvatskoj dok se u manjoj južnijoj Crvenoj Hrvatskoj koristio sufiks VIČ koji je nastao od sufiksa vita, odnosno, vitja i koji je postao žitje ili žiće.
Riječ cervena se još pojavlju kao crjena, da bi se kasnije odrazila kao crljena. Slično se riječ crmač odrazila kao crmaj, najvjerojatnije pod Osmalijama, da bi postala crmalj. Ako razumijemo stara pisma i glasovne promjene, mnogo je lakše razumjeti hrvatsku i inu povijest.
Nakon sloma Bugarske i prijetnje Europi od Osmanlija, Raškom je nasilno zavladao Dušan Silni, svrgnuvši nasilno sa trona svojeg oca, i potom pokorio dio istočne Hercegovine, Duklu, dio Albanije i Makedonije. On je sebe nazvao Srb i tada je zatražio od bizantskog Patrijarha da prizna njegovi tvorevinu Srbiju i da ga okruni za cara. Patrijarh to nije učinio već ga je ekskomunicirao iz zajednice pravoslavnih crkava. Nakon toga je slao emisare u Rim i tražio od Pape da ga okruni za cara, ali je u međuvremenu umro, najvjerojatnije nasilnom smrću.
Kako vidimo, nikada u povijesti nije postojala carevina ni država Srbija sve do 1874. godine. Sve drugo je laž, a bijeg Rašana prema Dukli i Bosni prouzročili su Osmanlije. Rašani jesu bili pravoslavci, ali nisu bili Srbi jer nije postojala država Srbija, ako ne lažemo. Oni su bili bugarizirani Hrvati. Oni su donijeli pravoslavlje u Crnu Goru bježeći pred Osmanlijama jer prije toga Crna Gora je bila katolička.
Upravo u južnoj Crvenoj Hrvatskoj, zajedno sa sa Dubrovnikom, Rim je nametnuo staroslavensku liturgiju hrvatske redakcije i jekavicu dok je ijekavicu Hrvatima nametnuo lažni lingvist Vuk Karadžić na temelju današnje srbijanske ekavice koja se odvojila od kajkavske ekavice osmanlijskom okupacijom. Da su Srbi postojali kao narod postojala bi i srbijanska redakcija staroslavenskog jezika.
Srećko Radović
HOP