PUPOVAC ZA “PROSVJETU” NAKON OPERACIJE “OLUJA”
KRAJINA NA KRAJU HISTORIJE
Fragmenti o uništenju tragova
Milorad Pupovac
BRISANJE TRAGOVA
Brisanje tragova postalo je osnovna manira ove četiri ratne godine. Rušenje crkava i spomenika, istrebljivanje inovjeraca i inorodnih, preimenovanja mjesta i gradova te redefiniranje historije, osnovni su postupci posredstvom kojih se to brisanje ostvarivalo i ostvaruje. Sjećam se priče o rušenju katoličke crkve od strane Srba negdje u zapadnoj Slavoniji 1991. godine; rušili su je nekoliko puta, ali se nije dala; uvijek je nešto ostalo; na kraju su minirali temelje – neka ne ostane ni kamen u zemlji! Također se sjećam priče o miniranju kuće u gluho doba noći negdje u Krajini, dok su ukućani spavali. Mnogih sličnih ili stravičnijih priča moglo se čuti sa raznih strana, s bosanske, s krajinske i s hrvatske strane. Mnogih će priča tek biti. Ne želim govoriti o „Oluji“, akciji Hrvatske vojske. O njoj će još govoriti i s vojnog i s političkog aspekta. Važniji, politički aspekt, djelomično je iskazan u prethodnom dijelu teksta. Vojni prepuštam vojnim stručnjacima. Ono o čemu želim reći nekoliko riječi jeste nevojna akcija – akcija „Pustoš“ koje je, bez službenog naziva, izvedena u sedmicama koje su uslijedile nakon vojne akcije „Oluja“. Počelo je s paljenjem kuća, sela, pa i cijelih gradova. U početku je to nalikovalo na osvetu i revanšizam. Kasnije se pokazalo da su osveta i revanšizam samo sredstva za sistematsko uništavanje naselja koja nisu predviđena za obnovu i naseljavanje, i u koja se nitko ne bi trebao ni vratiti ni naseliti. Nastavilo se pljačkom i ubistvima. Pljačka je tekla u valovima. Od elektronike do utičnica i prekidača. To je bio način kako se provelo temeljno raskuživanje „kužnih srpskih naselja i kuća“. Ubistva traju do danas, premda je predsjednik države u svojoj poruci prije i za vrijeme akcije pozivao srpsko stanovništvo da ostane i da ima povjerenje u Hrvatskoj državnu vlast. Preostale starce se nalazi bačene u bunare, ubijene metkom u potiljak ili zaklane. Paralelno s tim dorađuje se zakonodavstvo pravne države. Državljani Republike Hrvatske, ljudi koji su upisali u knjige državljana i koji su pred ratnom opasnošću izbjegli u druge zemlje, tretiraju se kao stranci. Da bi se mogli vratiti u Republiku Hrvatsku, moraju imati domovnicu, da bi mogli dobiti domovnicu, moraju se vratiti u Republiku Hrvatsku, jer je drugdje ne mogu dobiti niti je netko drugi za njih može izvaditi. Isto je i s pravom posjeda i raspolaganja imovinom. Država čini tri stvari: tolerira pljačku imovine privatnih lica, zatim ostatke te imovine proglašava državnom imovinom, a one koje se do početka listopada ne jave imovinskim komisijama lišava prava vlasništva po osnovi napuštanja posjeda. Javiti se mogu samo oni koji imaju domovnicu. I krug se tako zatvara. Sve je po zakonu. Po zakonu nema Srba. Nema njihove imovine. Nema njihovih prava. Tko im je kriv kad nisu iskoristili svoja zakonska prava, reći će netko. Badava će netko drugi pokazivati da su ovdje zakoni jači od prava. Važno je da ih nema, da nema tragova.
