Nikodim Milaš najbolje oslikava ponašanje izmišljene SPC u Hrvatskoj. Rođen 1845. godine u Šibeniku i kršten kao katolik pod imenom Nikola Ante. Međutim, nakon tri godine ponovo kršten u pravoslavnoj Crkvi koja se nalazila se na teritoriju Hrvatske. Tako piše SD i, po meni, tada se prvi put pojavljuju Srbi u Hrvatskoj. Zar će istu veliksrpsku politiku voditi i novoizabrani episkop Nikodim Kosović iz Zadra?
Nakon raspada Rimskog Imperija Crvena Hrvatska je bila najmoćnija carevina u Europi, a pred naletom kršćanstva se raspala po ustaljenoj formuli: ”Zavadi i vladaj.” Od tog velikog carstva su ostale samo dvije Crvene Hrvatske koje su postale vazal Bizanta i prihvatile su bizantske običaje. Ostatak tog carstva su pokorili Franci. Pod Francima su nastale dvije Bele Hrvatske, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska i Bela Rusija.
Crvene Hrvate na Jadranu je prema Rimu i Papi okrenuo dux Croatorum Branimir. Titula kralj je nastala od naziva krajina ispuštanjem sufiksa INA. Nakon 924. godine se raspada jadranska Crvena Hrvatska. Zapadno od rijeke Drine, dio Crvene Hrvatske se naziva Krajina, dakle, Krajevina ili Kraljevina, a istočno od rijeke Drine Raška dolazi pod bugarsku vlast i liturgija pećke Episkopije, nikada Patrijaršije, je napisana staroslavenskim jezikom bugarske redakcije. Dukla je zadržala naziv Crvena Hrvatska.
Nakon toga se Dukla dvoumila između Bizanta i Rima. Kad je propalo bugarsko Carstvo i kad se osjećala propast Bizanta, Crvenu Hrvatsku je pokorio raški despot Dušan Silni i nazvao je Zeta. On je sebe nazvao Serb, a to je bio bizantski naziv za Harvače. Nakon toga se ponovo se pojavljuje naziv Crvena Hrvatska, a od ovog naziva nastaje današnji naziv Crna Gora ispuštanjem pojedinih glasova.
Dakle, naziv Crvena je postao Crna jer je napisan suglasnički bez suglasnika V koji nije imalo bizantsko pismo, a naziv Harvača je napisan Gora, dakle, bez suglasnika Č jer ga nije imalo bizantsko pismo. Slovo H je zamjenilo slovo C koji je preko latinskog pisma postalo G. Posljednje slovo A je još tada bio dio stare hrvatske ili sanskritske gramatike. Ovo nam pokazuje da je Crna Gora, sve do dolaska pravoslavaca iz Raške, koji su bježali pred Osmanlijama, bila katolička.
Slično možemo etimologijski odgonetati nastanak naziva Serb, koji se izvorno pisao na latinskom pismu Erve, a potom i Cerve, dakle, Herveč. Usporedimo nazive Celt, Kelt i Selt za Helvete. Naziv Cerve je na bizantskom pismu postao Serb. Od ovog naziva je nastao toponim Srb i prezimena Srb, Srbac i Srbec koje se danas pojavljuje kao Srbić. Ovakvih toponima i prezimena nema a današnjoj Srbiji, a to nam samo pokazuje da današnji Srbijanci nikada nisu bili pod vlašću Bizanta, a zbog toga i danas Bizant nazivaju Vizant ili Vizantija jer su bili katolici. Oni nikada, sve do 1874. godine, nisu postojali kao narod niti je ikada prije postojala država koja se zvala Srbija.
Prva pravoslavna Crkva koja je postala autokefalna ili državna je RPC, a SPC je postala autokefalna tek 1920. godine nastankom kraljevine SHS koja je kasnije nazvana Jugoslavija samo da bi se SPC mogla širiti po tuđim teritorijima. Ove činjenice nam nedvojbeno pokazuju da su Srbijanci izmišljeni narod, bez vlastite kulture i povijesti, a to je uzrok njihovim lažima, mitologiji, teritorijalnom i kulturnom otimanju.
Sjetimo se samo događaja u Visu za vrijeme kraljevine Jugoslavije kada je na viškoj rivi izgrađena crkva SPC koju su Višani srušili, a posrbljeni Hrvati nakon toga se preselili u današnju Srbiju. Hrvatski pravoslavci nikada nisu bili Srbi prije nastanka Jugoslavije. Oni su bili Hrvati bizantskog obreda. To su bili i Vlahi u Hrvatskoj. Vlahi su vazda bili Hrvati, a pojavljuju se još pod imenima Čavari i Čavali, a to su također bili Vani ili Veni, još poznati kao Vandali, te Vasani ili Basani u Bosni.
Danas kad je Hrvatska suverena država u njoj po pravoslavnom Kanonu ne bi smjela djelovati SPC jer svaka pravoslavna crkva je autokefalna ili državna. Stoga zakonom treba zabraniti djelovanje SPC i ozakoniti djelovanje HPC kao jedine pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Pravoslavlje u bivšoj Jugoslaviji nije bilo samo srpsko, a SPC je nastala na mitu i korupciji carigradskog Patrijarha.
SPC u Hrvatskoj danas promiče četništvo, dakle, srbijanski nacizam i treba je u tomu zaustaviti izglašavanjem spomenutog zakona za dobrobit hrvatske države. Ne smijemo dozvoliti da nam srbijanski nacisti nameću pravila igre u suverenoj i demokratskoj hrvatskoj državi i to preko nezakonite SPC.
Srećko Radović- pismo čitatelja