„…Još jedan prođe dan,
tuđim suncem obasjan,
već odavno tuđi zrak ja dišem,
i sam sam sebi stran,
hrast iz zemlje iščupan,
da ne nađem korijen nikad više…“.

Dio je ovo pjesme  „U san mi dođu tambure“.

Mnogi naši sunarodnjaci, u stranom svijetu, možda suznih očiju uz tekst ove pjesme, liježu nakon napornog rada, negdje „po Europama“, ali i mnogim daljim kontinentima. Istovremeno kada hrvatska mladost i ostali građani RH, pakiraju kofere i svakodnevno se iseljava, u našu dragu zemlju Hrvatsku ponovo je stigao  „cirkus“.

Znam da ovo jako ružno zvuči, no na što je sličila rasprava i ponašanje zastupnika u Saboru RH, prije glasanja o članovima Istražnog povjerenstva za Agrokor, ali i za izbor Ustavnih sudaca RH? Trebamo li se zapitati vole li saborski zastupnici Republiku Hrvatsku? Imaju li barem malo poštovanja prema nama koji smo ih birali? Iz ponašanja  saborskih zastupnika to se ne vidi!

S kojom dozom podcjenjivanja, nepovjerenja i prezira se naši  saborski zastupnici obraćaju jedan drugom? Koliko sam već puta reagirao i skretao pozornost na neprimjerena ponašanja na mjestu kao što je Sabor RH! Koliko sam se puta čudio odraslim ljudima koji zaboravljaju razlog zbog čega sjede u Saboru RH. Koliko puta sam se umjesto saborskih zastupnika, sramio gledajući prijenose sjednica Sabora RH. I ponovno, koliko?, ponovno saborski zastupnik „urla“ na predsjednika Sabora RH!

U nekoliko sam navrata komentirao kako smo kao narod vrlo nekulturni! Bilo je onih koji su mi to jako zamjerili, doslovno me proglašavajući „državnim neprijateljem“ i „nevoliteljem“ Hrvatske! Ali nažalost, upravo „nevolitelji“ Hrvatske su zastupnici koji se trude u  svojim izlaganjima degradirati i omalovažiti svoje kolege iz suparničkih stranaka,  umjesto da stave glave na „hrpu“ i da napokon prestanu biti nepristojni „zabavljači“, već pokretači pozitivnih zbivanja u gospodarstvu, obrazovanju i inim drugim granama bitnim za postojanje i opstojnost naše drage zemlje!

I nije samo hrvatski Sabor,mjesto nekulture i  nepristojnog ophođenja. Svakodnevno, smo dionici napisa u medijima i na portalima. Tako će si mnogi „novinar“ dozvoliti da predsjednika Sabora oslovljava sa Njonjo, predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović, samo Kolinda, a premijeru Andreju Plenkoviću prišiti neku od „sjevernokorejskih sklepalica“ kao Plen-Ki i sl. Nisu oni jedini političari u RH, no to su osobe na tri glavne funkcije u RH, te bi svako to mjesto trebalo imati dignitet. Nisam novinar i niko ne treba podilaziti nikome, no onog trena kada novinari  izvještavaju  čitatelje, valjda to čine po pravilima struke.  Kako će „običan“ čovjek, nego  sa podsmjehom, prokomentirati kako nam je predsjednik Sabora RH, čovjek po imenu Njonjo.  I dam se kladiti da se provede anketa širom RH, da mnogi naši sunarodnjaci ni ne znaju kako je pravo ime i prezime predsjednika Sabora RH! Kakve poruke šaljemo?

Postavljam svima skupa pitanje, a nadam se i vjerujem da bismo i svi zajedno mogli dati odgovor na isto. Ljudi što nam se to dogodilo? Gdje je ono zajedništvo iz 90-ih i iskazivanje privrženosti narodu i zemlji? Zašto smo s vremenom prihvaćali loša ponašanja i kriminal, kao nešto normalo? Zašto su nam puna usta stručnosti, a stranke igraju „na slovo na slovo“ postavljajući podobne stranačke ljude na odgovorne i zahtjevne pozicije!? U što smo se to pretvorili? Pa kod nas ni nastup u nekakvom talent „šou“, izbor za MISS Mjesnog odbora i kvartovski humanitarni turnir ne može proći bez da  ne postoji „namještaljka“?  Pa, kako smo dozvolili da s jedne strane građani RH kopaju po kontejnerima kako bi preživjeli od prvog do prvog, blokirani ne znaju kako rješiti svoje probleme, nezaposleni sanjaju bilo kakvo radno mjesto, a zaposleni kod privatnika sa grčem odlaze na posao, jer ih se tretira niže vrijednima! Istovremeno ti  isti vrli poduzetnici kupuju na račune svojih tvrtki od igračaka za igru u pijesku /znate ono-kantica-lopatica-sito/ i knjiže ih kao sitan inventar ili čak možda kao osnovna sredstva,  a sakoe, hlače, gaće i sl. odjevne predmete kao radnu i zaštitnu odjeću. Privatni  auti sinova i kćeri,  kupuju se i „tankaju“ na račun poduzeća, ali i jahte i helikopteri.

Pozivam Državne nekretnine d.o.o. da obavezno već sutra, ako to već nisu učinili, dostave stanarima rudarskog naselja u Glogovcu kod Koprivnice, račune sa obračunom za 3 godine unazad  sa promjenjenim cijenama stanova po m2. Sa 1,5 kn po metru kvadratnom, mora stajati 3,00 kn po metru kvadratnom. Kako stanovnici ovog „elitnog naselja“ koriste sve blagodati i visoke standarde stanovanja, nužno je da se to i obavezno provede. Oni koji „imaju“, moraju i platiti!

Istovremeno, lijepo molim ministra državne imovine da u svakom slučaju ne tereti gospodina Todorića i neka mu oprosti  neplaćanje koncesije za dugogodišnje korištenje otoka Smokvice. Čovjek i njegova obitelj su odmarali! Pa zaslužili su! Zato se sada Vlada RH i povjerenik Vlade RH i bave vlasništvom Ivice Todorića, spašavajući hrvatsko gospodarstvo kroz vjerovnike i radna mjesta zaposlenika.

Slavonija mi je nepresušni izvor i inspiracija, a slavonska duša iskrena, pa kaže:

„Alaj smo se nakupili dobra,

Ne moramo raditi do groba“.

Je li zaista tako? Vidjet ćemo!

Anđelko Jeličić, Zagreb