Antun Babić
Moja duboka isprika hrvatskom narodu u domovini i hrvatskim domoljubima u iseljeništvu
U jednom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom početkom 1991. godine izrazio sam bojazan da se u državnim institucijama troši novac kao da je Hrvatska najbogatija zemlja na svijetu.
Dodao sam kako bi tvornica automobila Ford u Melbourneu, u kojoj sam radio 12 godina, bankrotirala u roku od šest mjeseci da se novac tako nekontrolirano trošio kao u Hrvatskoj. Predsjednik mi nije ništa rekao samo me je, prema svojem običaju, oštro pogledao i prešli smo na druge teme. Tuđman je imao strpljenja saslušati što mu govorim, jer smo 25. studenoga 1989. u Hamiltonu u Kanadi, u kući predsjednika HSS-a Ivana Korena, jedan cijeli dan razgovarali o predstojećim događajima uoči rušenja komunističe Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Iako je taj razgovor trajao duže od šest sati, dr. Tuđman više je slušao nego što je govorio. Tadašnji ravnatelj Hrvatske Matice iseljenika Boris Maruna i ja vodili smo 1991. jedan duži razgovor s predsjednikom Tuđmanom i njegovom uredu. Na moje veliko iznenađenje, u jednom je trenutku predsjednik Tuđman bez povoda Maruni rekao: “Maruna, ovaj je čovjek bio jedan od najrazumnijih ljudi s kojim sam razgovarao tijekom mojih posjeta iseljenicima”.
U tom razgovoru dr. Tuđman me pozvao i da se učlanim u HDZ, jer su, kako je tada rekao, svi radićevci u Hrvatskoj već učlanili u njegovu stranku. Odgovorio sam mu, o čemu sam 1995. pisao i dok je predsjednik Tuđman bio živ, kako “ja buduću hrvatsku državu vidim kao demokratsku i parlamentarnu državu u kojoj mora biti više od jedne hrvatske domoljubne i državotvorne stranke i da ću ostati član HSS-a, ali da mu kao predsjednik HSS-a u Australiji dajem punu potporu u onome što radi u Hrvatskoj”. Sastanak s dr. Tuđmanom organizirao je g. Ante Beljo.
Na ponovni poziv predsjednika Tuđmana u HDZ-e sam se učlanio u listopadu 1990., nakon stalnog povratka u Hrvatsku. Zbog dubokog razočaranja oko gospodarskih malverzacija, iz HDZ-a, u kojem sam bio član Predsjedništva gradskog odbora u Zagrebu, istupio sam 1994., iako sam imao visoku dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova. O razlozima za istupanje iz HDZ-a pismenim sam putem obavijestio Đuru Vidmarovića, tada predsjednika Gradskog odbora HDZ-a u Zagrebu.
Nakon izlaska iz HDZ-a, vratio sam se u HSS, u nadi da ću tu staru hrvatsku demokratsku stranku spasiti od velikog utjecaja Jugoslavena i komunista, koji i danas imaju glavnu riječ, na čelu s sitnim kriminalcem Krešom Beljakom, koji je ovih dana promjenom programa HSS-a zabio zadnji čavao u lijes te u hrvatskoj povijesti najveće hrvatske demokratske političke stranke, od 1904. do 1940. Nažalost, nisam uspio. Na izborima za predsjednika HSS-a 1994. bio sam kandidat za predsjednika, ali sam fizički bio spriječen ući u dvoranu gdje se održavala Izborna skupština. Tjelohranitelj (izvjesni Joža), imao je pištolj za pojasom.
Kratko nakon tog sramotnog događaja, osnovao sam Hrvatsku demokratsku seljačku stranku i krenuo u borbu za bolju Hrvatsku. Naravno, nisam znao što me čeka. Sabotirali su me ne samo Jugoslaveni i komunisti u HSS-u, nego i u HDZ-u, posebno tehnomenadžerska struja, koja je podržavala Zlatka Tomčića. Nisam izdržao i našao sam se na ulici bez redovnog prihoda. U listopadu 1994. pod pritiskom ministra Mate Granića otišao iz Ministarstva vanjskih poslova.
Uoči vojno-redarstvene akcije Bljesak 1995. dok sam besplatno radio u Kabinetu Ministra povratka i useljeništva Marijana Petrovića, koji je imao samo tajnicu, razgovarao sam s tadašnjim moćnim savjetnikom predsjednika Tuđmana Ivićem Pašalićem o velikom otporu u Vladi prema stvaranju Ministarstva povratka i useljeništva, te općem stanju u Hrvatskoj. Otvoreno sam iznio svoja pesimistična (danas vidim da su bila realistična) razmišljanja. Pašalić mi je odgovorio: “Ante, daj prestani biti pesimističan. Uskoro krećemo u vojno oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije, a nakon toga dolazi vojno oslobađanje ostalih okupiranih područja. To će biti tako veliki uspjeh da će HDZ biti na vlasti kontinuirano idućih 40 godina.”
Na tu tvrdnju Pašalića resko sam odgovorio: “Iviću, ja ne bih bio tako siguran. Nakon rata glavno će pitanje biti kruh i maslac. Moram te podsjetiti da je Winston Churchill u Drugom svjetskom ratu spasio Ujedinjeno Kraljevstvo, a nekoliko mjeseci nakon rata 1945. izgubio je izbore i vlast”.
Cijela je Hrvatska Agrokor
Ovaj kratak komentar napisao sam zbog onoga što se danas dogodilo, a što je razotkrilo nešto što je godinama bila javna tajna: “Agrokor je vodila udružena kriminalna organizacija”, koja je Hrvatsku, zajedno s ostalim velikim kriminalnim radnjama i pljačkama, dovela na rub gospodarske i demografske propasti. Danas nema više nikakve dvojbe da sam bio u pravu kad sam Vesni Kukavici, djelatnici Hrvatske matice iseljenika, na prijemu kod Bandića 2014. godine rekao “kako Hrvatska nije demokratska država, a jedna je druga osoba iz iseljeništva na taj moj komentar dodala: “Hrvatska je lopovska država.” Vesna Kukavica nam je na te primjedbe oštro dobacila “da ako nismo zadovoljni u Hrvatskoj neka se vratimo tamo odakle smo došli”. Zamislite taj bezobrazlok i aroganciju. Naime, ja u Hrvatskoj, sve zajedno, vjerojatno živim duže od gospođe Kukavice.
Moja duboka isprika
Od vremena kad sam se aktivno i totalno predao borbi za samostalnu hrvatsku državu u Australiji od 1973. godine neumorno sam pisao i javno govorio i gotovo propovijedao kako će hrvatska država, kad ju stvorimo, u roku od deset godina postati u najmanju ruku Austrija, ako ne Švicarska. Bio sam duboko uvjeren da je većina hrvatskog naroda u domovini protiv Titove Jugoslavije i da svi jedva čekaju da od Hrvatske, zajedno s potporom iz iseljeništva, stvore zemlju u kojoj će hrvatski čovjek, a prvenstveno hrvatske obitelji, živjeti dostojanstveno i bez straha za budućnost, sukladno potencijalima koje Hrvatska ima.
Danas moram biti duboko iskren i ne smijem sam sebe zavaravati i davati si lažnu nadu. Današnja hrvatska država, s političarima i poduzetnicima koji vladaju Hrvatskom od 1991. godine, propali je projekt. Moja savjest mi nalaže da uputim javnu ispriku i molbu za oprost što sam tolike godine, potpuno nesvjesno, zavaravao hrvatski narod u domovini i Hrvate u iseljeništvu da je naša dužnost pomoći hrvatskom narodu da stvori svoju državu, koja će biti uređena, poštena i gospodarski uspješna. Teško sam se prevario. Hrvatska je na izdisaju i u golemoj opasnosti. Presudili su nam pokvarena djeca i unuci hrvatskih Jugoslavena i Titovih komunista.
Zbog starosti i bolesti, nisam više siguran da će se Hrvatska oporaviti za vrijeme mojeg života. Međutim, i dok budem zaklapao oči, neću izgubiti nadu kako će se jednog dana u budućnosti pojaviti novi pravi hrvatski domoljubni vođa, koji će povesti hrvatski narod u toliko potrebnu, zapravo presudnu, demokratsku političku revoluciju i tako spasiti hrvatsku državu i hrvatski narod.
Večeras je u povodu emisije o bivšem premijeru Nikici Valentiću Ivić Pašalić je rekao kako je hrvatska država bila Tuđmanov projekt. Slažem se. Ali ne može, niti se smije zanijekati ni činjenica da je nova samostalna hrvatska država bila i projekt nas u hrvatskoj političkoj emigraciji puno prije nego što je dr. Tuđman stao na čelo tog projekta u Domovini 1989. godine.
