POSLJEDICE NAMETANJA RODNE IDEOLOGIJE
Povijesni pregled
Liberalizam je, pogotovo u Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Državama, zavladao obrazovnim sustavom. A liberali su opsjednuti seksom, spolom, rodom, seksualnošću i sl. do bolesnih razmjera. U tome glavnu ulogu igra rodna ideologija, proizašla iz “feminizma trećeg vala”. Rodna ideologija izvorište ima u marksizmu, koji je u rodnim ulogama vidio “prvi klasni sukob u povijesti”. Godine 1917. je Alexandra Kollontai, prva žena komesar boljševičkog Centralnog komiteta, zadala sljedeće odrednice:
- razbijanje braka
- legalizaciju pobačaja
- seksualne slobode
- legalizaciju homoseksualnosti
- integraciju žena u proizvodnju
- odgoj djece u državnim institucijama
Provođenje navedenih mjera je spriječio Lenjin, koji je nakon nekog vremena takve prakse shvatio da mjere stvaraju kaos i uzrokuju društveni kolaps. Ideologija je zatim migrirala na Zapad, gdje je uhvatila korijen zahvaljujući studentskim pobunama 1960ih. Studentske bune i pokreti poput hipija i slobodne ljubavi su se hranile marksističkim filozofima. Seksualnost su htjeli osloboditi od ograničenja, uključujući i dozvoljavanje ponašanja poput incesta (seks među srodnicima, koji uzrokuje genetičke poremećaje), pedofilije (seksa sa djecom), i seksa među djecom. Tijekom 1970ih, zapadne države su legalizirale pornografiju, pobačaj i homoseksualnost / pederluk, a obvezno seksualno obrazovanje je uvedeno u škole (možda ne iznenađuje što su 1970te početak propadanja Zapada). U posljednjem desetljeću, odgoj djece je kolektiviziran, a od kasnih 1990ih, rodna ideologija je postala vladajuća ideologija na Zapadu, uz multikulturalizam i globalizam. U sveučilišta su uvedeni “rodni studiji”, koji služe za propagiranje LGBTQ i feminističke ideologije.
Sistematizirana rodna ideologija je formirana u lezbijsko feminističkim krugovima (mnoge feministtice su lezbijke) u New Yorku, i smatra da je spol “društveni konstrukt i osnova diskriminacije i neravnopravnosti”. Izlaz se vidi kroz koncept “roda” koji trenutno predstavlja društveni konstrukt koji određuje društvene uloge muškarca i žene, a treba se afirmirati kao “individualni konstrukt vlastitog identiteta/izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge muškaraca i žena kao i cijelu binarnu osnovu ‘muškog’ i ‘ženskog’.”. Oni traže oslobađanje od tzv. heteronormiranosti, tj. kulturalnog programiranja da se ponaša kao muško ili žensko. Po rodnoj ideologiji, rod je samo fluidna varijabla koja se mijenja u različitim prilikama i tijekom vremena, i pri tome nema temelja u biološkom spolu. Spol je biološka datost, dok je rod uvjetovan društvenom okolinom i odgojem – djeca se rađaju sa određenim spolom, no rod kao društveno-psihološko obilježje se definira odgojem. Zbog toga smatraju da rodnih identiteta može biti koliko postoji seksualnih sklonosti, te “rodno-specifične” nazive poput otac, majka… nastoje zamijeniti “rodno-neutralnima” poput “roditelji”. Smatraju kako bi uklanjanjem rodnih podjela nestao svaki oblik diskriminacije, nejednakosti, eksploatacije i nepravde svake vrste. Dženderisti nastoje razgraditi tradicionalne vrijednosti u području braka, obitelji, spolnosti i reprodukcije. Nastoje uspostaviti nadzor nad rađanjem uz istovremeno slabljenje etičkih vrijednosnih načela samokontrole, braka i sl. Zbog toga govore o “seksualnim pravima” djece i mladih, i nastoje ih uvjeriti u sveopću slobodu spolnisti, poput dozvole višeženstva, istospolnih zajednica i sl. Pri tome zanemaruju psihološke i zdravstvene probleme kojima zajednice “alternativnog životnog stila” vode, poput infekcija zbog guranja spolovila u debelo crijevo te klizanju prema nekom od mentalnih poremećaja iz skupine parafilija. Rodna ideologija biva sve češće ugrađena u zakonodavstva brojnih država, zahvaljujući potpori od strane bogatih plutokrata poput Georgea Sorosa, neovisno o stajalištu većine građana tzv. demokratskih država. Pojedini rodni ideolozi se zalažu i za korištenje tehnologije kako bi se ljude, suprotno prirodnoj evoluciji, pretvorilo u dvospolce, ukinuvši tako podjelu na muški i ženski spol. Općenito, ciljevi rodne ideologije su (usporediti sa boljševičkim/marksističkim odrednicama):
- eliminacija očinstva i majčinstva
- uništavanje materijalne osnovice obitelji
- legalizacija pobačaja
- homoseksualni brak, uključujući posvajanje djece
- seksualizacija djece
Ideološke osnove rodne ideologije
Rodna ideologija uči da nema razlike među spolovima, a da su rodovi samo “društveno oblikovane uloge”. Tako je novinska kuća ABC News 2014. godine objavila popis od 54 roda, dok je 2016. godine savezna država New York zakonski priznavala 31 rodni identitet. Dok spolna ravnopravnost traži poštivanje spolova i poštivanje među spolovima, poštivanje muškarca i žene kakvi jesu, rodna jednakost traži brisanje svih razlika, poput borgovskog kolektiva, sve dok ne postoje samo borg jedinke, ili osobe, kako se kome više sviđa. Tako su neki trgovački lanci u SAD-u uklonili rodne zamjenice sa proizvoda u svojim trgovačkim lancima. Trgovački lanac Target je donio takvu odluku sa proizvodima za djecu, navodno nakon “razgovora sa kupcima” – točnije, nakon pritiska velikog broja liberalnih aktivista (konzervativci u pravilu ne nastoje nametnuti svoju ideologiju drugima). Malta i Njemačka su donijele zakon o braku kojim su riječi suprug, supruga, majka i otac zamijenjene rodno neutralnim terminima. U Hrvatskoj još od 2013. godine u Maticama rođenih upisani spol ne mora odgovarati stvarnom, biološkom spolu. No na nekim mjestima, rodna ideologija je otišla još dalje. U vrtiću Egalia u Stockholmu u švedskoj djeci se ne dopušta koristiti rodne zamjenice on i ona (han i hon), već je uvedena rodno-neutralna zamjenica hen (najbliži prijevod bi bila zamjenica srednjeg roda ono), kojom se obilježavaju svi likovi iz slikovnica. Dječake i djevojčice oblače u suknje, i dječacima sugeriraju da se u suknjicama zapravo osjećaju jako dobro. U bečkom vrtiću Fun&Care-Kindergarten, dječaci se moraju igrati lutkama, lakirati si nokte i isprobavati haljine za princeze, dok djevojčice moraju graditi nebodere. U nekim udrugama u Njemačkoj, dječake se uporno uvjerava da uopće nisu dječaci, već da su samo tako odgojeni. U Britaniji su se aktivisti okomili na ružičastu boju za djevojčice.
Nakon što se dječake i djevojčice, muškarce i žene uvjeri da među njima nema biološke razlike, kaže im se da sami moraju odabrati jedan od cijele lepeze “rodnih identiteta”, koje se sve donedavno smatralo psihičkim poremećajima. Tako postoje lezbijke, pederi, biseksualci, trannseksualci itd.; u osnovi, rodna ideologija bi pedofiliju od kriminalne radnje pretvorila u prihvaćeni rod.
Liberalni rodnoideološki aktivisti se pozivaju na brojna “ljudska prava”. Tako se pozivaju na “pravo na spolno određenje”, “pravo na istospolni brak”, “pravo na roditeljstvo”. Ne mogu, ili ne žele, shvatiti da te stvari nisu prava, već su privilegije. Operacija promjene spola je iznimno skupa, i što je važnije, sasvim je nepotrebna za vođenje normalnog života. Kao takva, ona je luksuz, a ne pravo. Istospolni brak je savršeno nepotreban, za razliku od heteroseksualnog braka koji tvori osnovu obiteljske zajednice neophodne za pravilan odgoj djece. Opet, radi se o luksuzu i aberaciji, a ne pravu. Roditeljstvo je prirodna posljedica heteroseksualnog partnerstva, dok su homoseksualni parovi biološki nesposobni imati djecu. Budući ne mogu sami imati djecu, za njih roditeljstvo predstavlja luksuz, a ne pravo.
Rodna ideologija nema znanstvenu osnovu; radi se o ideologiji zasnovanoj na postavkama kulturnog marksizma. Norveški komičar i školovani sociolog Herald Eia je otišao u Nordijski rodni institut i postavio nekoliko pitanja njegovim “znanstvenicima”. Odgovore je snimio i pokazao ih vodećim znanstvenicima u drugim dijelovima svijeta. Tvrdnje rodnih ideologa su u međunarodnoj znanstvenoj zajednici izazvale samo podsmijeh i nevjericu, jer su se potpuno kosile sa empirijski provedenim istraživanjima. Kada se Eia vratio u Norvešku i rodne “znanstvenike” suočio sa rezultatima tih istraživanja, isti su bili potpuno nesposobni obraniti svoje stavove. Nedostatak znanstvene osnove rodnu ideologiju stavlja u isti rang sa ideološki zasnovanim postavkama nacizma i komunizma.
Američko društvo pedijatara je pokušaje indoktriniranja djece zamišlju da mogu odabrati svoj rod/spol proglasilo zlostavljanjem djece, i zatražilo od zakonodavaca i podučavatelja da odbace sve politike koje bi djecu uslovile da prihvate kemijske i kirurške poremećaje u svrhu utjelovljavanja suprotnog spola. Kromosomski sklopovi XX i XY koji određuju ženski i muški spol su oznake zdravlja, a ne oznake bolesti, i bilo kakvi poremećaji koji od toga odstupaju su protivni osnovnoj građu ljudske vrste.
No liberale to ne zanima, kao ni sve ostale posljedice nametanja rodne ideologije i nastojanja razdvajanja društvenog roda od fizičkog spola – što je zapravo nametanje mentalnog poremećaja. Jer biologija određuje sociologiju, biološki spol određuje društveni rod, i svako pretvaranje da nije tako jest vrsta psihičke bolesti. Rodna ideologija nije znanstveno utemeljena – kao što sam naziv kaže, radi se o ideologiji, koja nastoji stvoriti stvarnost drugačiju od stvarnosti. Rodna ideologija se za razliku od većine predhodnih totalitarizama – izim komunizma – nastoji lijepo upakirati, pod krinkom “ravnopravnosti” ili “zaštite od zlostavljanja”. Tako i nasilju u obitelji pristupa kao rodnom problemu, tvrdeći da je “rodno utemeljeno”, a zanemarujući npr. nasilje oca ili majke prema djetetu. Čak i nasilje muža nad ženom se ne može svesti na samo jedan nazivnik.
Rod i spol
Liberali vjeruju da je rod posljedica nekakve urote, a ne posljedica bioloških datosti, iako je suprotno vrlo lako dokazivo – čak i novorođenčad koja nije izložena “društvenoj indoktrinaciji” pokazuje jasne spolne razlike po pitanju zanimanja za različite predmete, i općenito po pitanju pristupa okolišu. Tako se muška dojenčad radije igra sa autima, a ženska sa lutkama, čak i sa 9 mjeseci starosti. Dječaci također pokazuju veće zanimanje za kretanje i mehaničke probleme, a djevojčice za lica i emocionalno-društvene probleme. Dječaci stari 3-12 mjeseci su pokazali strah znatno rjeđe od djevojčica, i također pokazali znatno slabiju reakciju na pokazani strah – a ta dob je prerana da bi socijalizacija i društveni pritisci utjecali na ponašanje. Naprotiv, čini se da “društveni pritisci” koji dječake navode da potiskuju emocije dok ih djevojčice mogu pokazivati samo pojačavaju biološke datosti, a ne uvode vlastite.
Čak i sa tri sata starosti, djevojčice su pokazale znatno bolju sposobnost oponašanja pokreta prstiju. Pokazale su znatno bolju motoričku sposobnost u društvenim zadaćama poput brige o novorođenčadi, no nikakve razlike nije bilo u interakciji sa neživim predmetima – zalijevanjem biljaka i simulacijom vožnje automobila. Djevojčice su općenito bolje u finim motoričkim zadaćama poput igranja, korištenja pribora za jelo i pisanja. Također su prijemčljivije za zvuk ljudskog govora – bolje slušaju. Znatno su bolje i u “čitanju” ljudskih lica, emocionalnih stanja, te će brže uspostaviti i dulje zadržati pogled. Djevojčice počnu govoriti sa oko 12 mjeseci starosti, dok dječaci počnu govoriti sa 13 – 14 mjeseci. Sa 16 mjeseci, djevojčice barataju sa oko 100 riječi, a dječaci sa 30. Ta razlika u broju riječi nestane do vrtićke dobi, no djevojčice – kasnije djevojke i žene – zadrže znatno veću usklađenost sa emocionalnim stanjima, dok muškarci zadrže usmjerenje prema tehničkim problemima.
OECDov izvještaj PISA je pokazao kako djevojčicama bolje ide čitanje i računanje nego dječacima, dok zagovaratelji rodne uravnilovke te rezultate smatraju skandaloznima, i u najboljim manirama marksizma nastoje ideologiju pretpostaviti znanosti. Čak i u najliberalnijim državama Europe, muškarci i žene pokazuju različite preferencije zanimanja, pa žene radije studiraju sociologiju nego fiziku, i općenito biraju poslove gdje mogu biti u kontaktu sa ljudima dok se muškarci opredjeljuju za tehnička zanimanja – drugim riječima, unatoč ideološkoj indoktrinaciji, žene i dalje pretežno biraju tipično ženska, a muškarci tipično muška zanimanja. Štoviše, razlika ne da se smanjila, već se povećala. Američki liječnik John Money je pokušao dokazati da je spol (rod) nešto naučeno, pa je 1967. dvogodišnjeg dječaka Brucea Riemera podvrgnuo promjeni spola. No stvarnost se odbila podvrgnuti Moneyevoj teoriji: „Brenda“ (bivši Bruce) je trgala sa sebe žensku odjeću i izbjegavala ženske igračke. Naposlijetku je Brenda/Bruce 2004. izvršio(la?) samoubojstvo.
Sve gore navedeno pokazuje značajne psihološke, ne samo fiziološke, razlike među spolovima. Posljedično, za pravilan razvoj djeteta je neophodna prisutnost i oca i majke – dijete mora imati muškog i ženskog uzora, bez obzira na spol samog djeteta, kako bi se pravilno psihološki i sociološki razvilo. Djeca koja nemaju ili oca ili majku instinktivno traže nadomjestak u proširenoj obitelji – djedovi, bake, stričevi, strine, ujaci, ujne… upravo zbog rodno-spolne razlike, otac ne može zamijeniti majku, niti majka oca. Vjerovanje da je osoba nešto što nije je znak psihološkog poremećaja, što bi sve “rodove” osim muškog i ženskog definiralo kao poremećaje ličnosti. No liberali inzistiraju da je “rod samo društvena konstrukcija”, kao i rasa, nacija itd., jer ne mogu smisliti da su ljudi na bilo koji način različiti, nezamjenjivi, drugačiji od njihovog ideala Borgovskog kolektiva savršeno zamjenjivih dronova. Tako žele ukloniti sve spolne podjele i razlike u društvu, poput odvojenih zahoda, razlika u poslovima i slično.
Iznimke u sustavu od dva spola postoje, u vidu interseksualnosti i interseksualaca. No kod ljudi pravo dvospolstvo (hermafroditizam), sa punovrijednim žlijezdama obaju spolova, nikada nije zabilježeno. U pravilu se pojavljuje zbog hormonalnih poremećaja tijekom razvoja, i može se izliječiti hormonskim liječenjem i kirurškim zahvatima. Uz dvospolce postoje i ljudi bez spola (androgini). Ni i jedni i drugi su posljedice poremećaja, iznimke kao i ljudi sa dvije glave ili šest prstiju na rukama. Animalija, deformacija, mutacija, poremećaj i izuzetak nisu pravilo.
Guranje rodne ideologije
No liberali tu ne staju. U Ujedinjenom Kraljevstvu su za školsku zadaću djeci dali da pišu scenarij za porno film. Kako Liberalna stranka u UK inzistira da je homoseksualnost jednako prihvatljiva kao heteroseksualnost, idući korak bi valjda bio davanje vrtićkoj djeci da pišu scenarij za homoseksualni porno uradak. Time se nastoji ukloniti “homofobija i transfobija”, ili drugim riječima, indoktrinirati djecu u prihvaćanje liberalne seksualne i rodne anarhije. No budući djeca nisu odrasle osobe, koje mogu argumentirano prihvatiti ili odbiti teorije, time se nastoji postići rano prihvaćanje bolesnih liberalnih teza. I za razliku od biološke edukacije o ljudskom tijelu, spolnim odgojem se djecu indoktrinira stvarima za koje djeca nisu psihički spremna. Time ih se izlaže manipulaciji i iskorištavanju.
U Kaliforniji, djeca su zbog rodnoideološkog programa iz škole došla prestravljena da će se pretvoriti u dječaka. Prethodno je učiteljica svojim učenicima predškolske dobi čitala slikovnice o transrodnosti, kako bi iskazala podršku rodno disforičnom djetetu u razredu. Posljedica toga je bila da su se djeca kući vratila zbunjena može li se ili ne odabrati vlastiti rod, te jesu li ili nisu stvarno rođeni kao dječak ili djevojčica. Jedna djevojčica se iz škole vratila “plačući i tresući se, toliko uplašena da bi se mogla pretvoriti u dječaka”. Nakon što je dignuta uzbuna, nastavnici su stali u obranu svoje kolegice i njenog kutka o transrodnosti, te se usprotivili zabranjenim knjigama i selektivnoj literaturi. Za razliku od roditelja, zagovornici transrodnosti smatraju kako je predškolska dob prikladno vrijeme da se djeci počne govoriti da je njihov biološki spol beznačajan, tvrdeći kako većina ljudi ima osjećaj rodnog identiteta u dobi od 3 do 4 godine. U nekim javnim školama u Kaliforniji i Minnesoti se djecu uči kako mogu birati spol. U školi u Minnesoti, nagodba je postigla da sve uniforme budu dostupne svim učenicima, škola plaća LGBT organizacije da “podučavaju nastavničko osoblje” politički korektnom ponašanju te da “ne usvaja nikakvu rodnu politiku koja bi omogućila roditeljima da se izuzmu iz zahtjeva politike o rodnoj uključivosti na temelju prigovora vjere i savjesti”. Školi je čak zabranjeno da roditelje obavijesti o svojim politikama vezanima za spol.
U Kanadi je transrodna ideologija već klasificirala osnovne znanstvene činjenice kao i učenja najvećih svjetskih religija kao govor mržnje. U nekim školama se djecu podučava rodnoj ideologiji uz pomoć čovječuljka nazvanog “genderbread person” – uvjerava ih se da su “rodni identitet”, “izražavanje roda”, biološki spol i seksualna orijentacija četiri odvojene stvarnosti koje čine osobu. Udruga nastavnika Alberte ima politiku prema kojoj nemaju pravo dati seksualnu orjentaciju učenicima bez njihovog izričitog dopuštenja. Tako su se nastavnici godinu dana predpubertetskoj autističnoj djevojčici obraćali u muškom rodu. Škola je o tome obavijestila roditelje tek kada je djevojčica počela razmišljati o samoubojstvu. Sveučilište Alberta je osnovalo ljetni kamp za “razvijanje liderskih vještina za lezbijke, homoseksualce, biseksualce, transrodne, dvo-duhovne interseksualne, queer, preispitujuće i druge ujedinjene mlade”. Model tog kampa slijede i radionice koje se osnivaju i za djecu školske i čak vrtićke dobi, a roditelji o tim radionicama nisu obaviješteni. Ovakvo sustavno nametanje rodne ideologije bez prethodne javne rasprave ili glasanja o pitanju je predviđeno i Istanbulskom konvencijom.
Liberalni argument u podršku rodnoj ideologiji, te istospolnim brakovima, jest da ljudima koji se vole treba omogućiti život u braku. No čak i u okviru ljubavi, svi odnosi nisu isti. Ljubav majke prema djetetu nije ista, i ne manifestira se isto, kao ljubav žene i muža, ili sestre i brata. A brak brata i sestre nije dozvoljen iz jasnih razloga: bilo kakva djeca koja bi iz takve zajednice proizašla bi bila genetski, biološki i psihički oštećena. Osobni osjećaji u to ne ulaze – osjećaj ljubavi sam po sebi ne može brak učiniti ispravnim niti poželjnim. A kako je već ranije opisano, otac ne može zamijeniti majku, niti majka oca. Iz tih razloga nije poželjno ni roditeljstvo uz pomoć surogat majki, koje se promovira za istospolne parove, niti posvajanje djece od strane istospolnih parova.
Liberalna ospjednutost jednakošću, izjednačavanjem i uklanjanjem razlika, koja stoji u pozadini liberalnih doktrina multikulturalizma, globalizma, pa tako i rodne ideologije, je sama po sebi štetna. Razvoj se zbiva interakcijom među razlikama, i uklanjanje razlika je posljedično iznimno štetno po društvo i njegov napredak. Rodna ideologija je štetna i za ciljeve feminizma, poput jednakosti spolova, uvjeravajući svijet i žene da nisu sposobne biti slobodne ako ne prestanu biti žene. No rodnoideološke feministkinje su uspjele u SAD-u uzeti u ruke financiranje bilo kakvog zalaganja za ženska prava, a time su neposredno dobile podršku i liberalnih medija.
U Europi se rodna ideologija nameće Istanbulskom konvencijom. Konvencija se predstavlja kao “sveobuhvatni pravni okvir” za sprječavanje i borbu protiv nasilja u obitelji. No većina odredbi protiv nasilja u obitelji koje su dio Konvencije su već sadržane u zakonodavstvima nacionalnih država. Ratifikacijom Konvencije, koncept “roda” posaje važeći za državu, a konvencija među ciljevima navodi “promicanje rodne ravnopravnosti”, te članice obvezuje da će poduzeti “potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja”. Konvencija također traži da se svima koji to zatraže dodijeli azil zbog progona po “rodnoj osnovi”. Posljedično, svaki imigrant će moći kazati da je “žena zarobljena u tijelu muškarca” i na temelju te ili takve bedastoće dobiti azil. No Konvencija nema ni znanstvenu, ni međunarodno-pravnu osnovu, budući pojam roda ne postoji na međunarodnoj razini.
Posljedice uvođenja rodne ideologije
U Europi rodnu ideologiju nastoji progurati Europska unija. Istanbulska konvencija uvodi znanstveno nepotvrđene teze, ograničava primarnu ulogu roditelja u odgoju djeteta, ugrožava slobodu vjeroispovjesti te podupire rodnoideološku promidžbu. Na mala vrata se uvodi pornografsko-promiskuitetno-pedofilski mentalitet. Istanbulska konvencija se nameće kao obvezujuća, te bi bila iznad zakona država članica, iako ju je potpisala svega polovica članica Europske unije. Konvencija navodi kako su običaji i tradicija nešto što se mora mijenjati, i ne navodi kada djevojčica postaje žena. Nametanje rodne ideologije je suprotno svim principima demokracije i prava naroda na samoodređenje, no zato je u skladu sa liberalno-globalističkom agendom nametanja jednoumlja. Nepostojanje rodnih uloga, izjednačavanje svega i svačega, nepostojanje identiteta ima i praktične posljedice u smislu slabljenja i razgradnje čak i male jezgrene obitelji koja još uvijek opstaje. Dijeljenje biološkog spola i društvenog roda se razgrađuje antropološki temelj obitelji. To vodi do opadanja nataliteta, sve većeg broja rastava braka, slabog odgoja djece u obitelji (što onda vodi ka visokim stopama kriminala, ovisnosti i sl.). Dijeljenje pojma roda od onoga spola vodi do kaosa, budući “spolni identitet” podrazumijeva svašta i ništa, i čini pravo i zakon besmislenima. Uklanjanjem razlike legalnog roda bi se otvorio put za potpuno neprikladne situacije u društvu.
Konvencijom bi muškarci mogli ući u ženske zahode jer se „osjećaju ženama“. Također bi se mogli natjecati u ženskim natjecanjima, što je zapravo diskriminirajuće prema ženama koje bi bile zakinute prirodno predodređenim ograničenjima ženskog tijela u odnosu na muško, unatoč godinama odricanja i napornih treninga. Čak i u maratonu, gdje je lakša tjelesna građa prednost, muškarci postižu bolje rezultate od žena. U sprintu na 100 metara, ženski rekord je punu sekundu sporiji od muškog. Najbrža žena ikad na 100 metara ne bi ušla niti među 25 najbržih muškaraca. U svim olimpijskim sportovima, performanse žena su na otprilike 90% performansi koje postižu muškarci. Današnji svjetski rekord u ženskom plivanju je na razini muškog rekorda iz 1968. Ženski rekord na stotinu metara je iz 1988 (Florence Griffith Joyner); ona je tada trčala brzo kao muški rekorder 1921. godine. Čak i neki progresivci priznaju da nije pošteno dopustiti muškarcima natjecanje u ženskim sportovima.
Mijenjanje spola je opasno i po zdravlje. Hormoni koji zaustavljaju pubertet, te hormoni suprotnog spola koje trasvestiti moraju uzimati kasnije, su povezani sa zdravstvenim rizicima poput moždanog i srčanog udara, povišenog tlaka i raka. Čak i u Švedskoj, zemlji koja najviše podupire LGBTQ pokret, stope samoubojstava dvadeset su puta veće među odraslima koji prođu operaciju promjene spola – istovremeno, 88% djevojčica i 98% dječaka koji su iskazivali transrodne sklonosti nakon puberteta prihvati stvarnost vlastitog spola.
Istovremeno liberali svojim generaliziranjem – svi muškarci su silovatelji, sve žene su žrtve itd. – stvaraju bolesno društvo gdje se samo gleda kako postati žrtva. Uništavanjem ljudske prirode se uništava ljudsko društvo, što onda vodi ka propasti civilizacije. Marksizam, ne fašizam, je glavna opasnost za naprednu civilizaciju, a on se najiskrenije manifestira upravo kroz rodnu ideologiju, i kroz zaodijevanje materijalnih želja u veo ljudskih prava. Zbog zadovoljavanja ideologije ljudskih prava, društva žrtvuju vrijednosti koje im jamče opstojnost. Obitelj je temelj stabilnog društva, i razgradnja obitelji jest razgradnja društva.
Sama rodna ideologija je u prirodi autoritarna, jer nameće određeni oblik ponašanja, a njeni pobornici ne biraju sredstva – uključujući i fizičko suprostavljanje suparnicima. Zbog toga ona može lako biti začetnik nove totalitarne ideologije i totalitarnog društva, pri čemu je uvođenje istospolnih brakova korak ka fašizmu. Treba se sjetiti kako su mnoge postavke rodne ideologije otprije postojale u fašizmu i/ili nacizmu – uključujući pobačaj, u svrhu eugenike, što promiče i rodna ideologija. Rodna ideologija, poput nacizma, opravdava ubojstvo cijelih skupina ljudi – prvenstveno nerođene, neželjene djece. Zbog toga je potrebno zaštititi materijalno blagostanje obitelji, tako da oba roditelja ne moraju raditi po cijeli dan, zaštititi život od začeća do prirodne smrti, te definirati brak kao zajednicu žene i muškarca.
Rodnom ideologijom se navodno nastoji ukinuti diskriminacija. No diskriminacija (u izvornom značenju – discrimino, discriminare – rastavito, odvojiti, razlikovati) je temelj društva i civilizacije. Bez diskriminacije, u jeziku bi postojala samo jedna riječ, pa bi ljudi, poput Borovnice Darka Macana, hodali okolo govoreći “ja ja ja ja ja ja”. No to bi postojanje jezika učinilo besmislenim. Štoviše, nepostojanje diskriminacije bi društvo i civilizaciju učinilo besmislenim, jer se strukture i samo postojanje društva zasnivaju na diskriminaciji protiv onoga što je štetno, i u korist onoga što je za društvo i/li pojedinca korisno. Bez diskriminacije, bila ona jezična, spolna, obrazovna ili neka druga, društvo i razvoj su nemogući. Ljudi su različiti, i te razlike treba poštivati i njegovati, a ne ih nastojati nasilno uništiti, kao što to pokušava ideologija liberalizma, uz pomoć svojih ogranaka poput rodne ideologije. Rodna ideologija je samo dio liberalno-globalističke ideološke mašinerije koja ide za dekonstrukcijom osobnog identiteta, nacionalnog identiteta i parlamentarne demokracije. Umjesto spola se uvodi rod, naciju se dijabolizira i uzvisuje multikulturalizam i hegemonija nadnacionalnih institucija, a demokraciju se nastoji zamijeniti diktaturom nadnacionalnih institucija i nevladinih organizacija.
Toni Šušnjar
HOP
