Hrvatski jezik, pismo i pravjera u pradomovini i glasovita hrvatska legenda o prazmaju

0
3274
Izvori iz kojih se napajao hrvatski jezik jesu arijski jezik, sarasvati – haravati, blizak Vedama. Uglavni kameni temeljci hrvatske kulture, književnosti i uljudbe su Vede, samkrt i Zend – Avesta. Ostaci inoarijskoga – iranskoga prajezika sačuvani su do danas u Bednjanskomu govoru ( Bednja, Jasenje, Trakošćan i susjedni zaselci ) i u čakavštini, poglavito u brdskim selima na otoku Krku. U današnju domovinu Hrvati su došli kao kršćani arijanci. To upućuje na vjerovanje u vrhovnoga Boga Višnu i njegovoga sina Krišnu. Jedina razlika sa drugim djelima prapovijesti od naših i stranih autora je u dijelu gdje u 4. stoljeću Hrvati uspijevaju poraziti osvajače, najprije Gote, a onda i Hune, a kasnije 598. godine, na samome koncu 6. stoljeća po Kristu vojni savez Avara i Slavena na Dunavu i Tisi, pri čemu je poginuo i sam slavenski Kagan Bajan. Također, istraživači staroga Irana i drugi povjesničari poput Eltona L. Daniela sa havajskoga sveučilišta tvrde da Horezm najviše teritorijalno odgovara područjima koja su originalna domovina avestanskim narodima, dok Dehkhoda navodi kako je Horezm ” kolijevka arijskih plemena.” Današnji Horezm je podijeljen između nekoliko država od Irana do Indije. Protežući se preko i izvan granica Horezma, Horasan je obuhvaćao područja Središnje Azije od Semnana na istoku, preko Afganistana, do podnožja Pamira, što leži na mjestu antičke planine Imeon, do na zapadu Ninive na Tigrisu.
Glasovita legenda o prazmaju
Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježđe Hydra u Kvarneru zove ” Matre”, a u Dalmaciji Matra, a glavna pripadna zvijezda je Mantratja ( Alferaz ) i u Dalmaciji Matresina. To je najstarija poznata prapovijesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacan i Mantratja na Kvarneru odgovaraju vlro sličnoj borbi bogova i zmajeva iz drugih ranoarijskih mitova: indovedski trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas i ostali. Čak i samo ime naše vejske aždaje ” Mantratja” vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca, gdje se spominje isti naš orkanski zloduh ” Siuni”, odnosno hetitski ” Šiun.” Ipak, po opisanom izgledu, naša stoglava Mantratja najviše naliči prikazima asirskoga čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas, uz koju se baš kao i uz našu, nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije “matra” i zloduha “Matresina” poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja, zapravo ranoarijski ” Mit Bogova,”  prema prvotnome istraživanju Omrčanina iz 1993. No, već kod srednjovjekovnih Hrvata taj je ” Mit Bogova” nestao nakon doselidbe i pokrštavanja. Ali, na Kvarneru je predkršćanski “Mit Bogova” preživio sva tisućljeća, sve do 20. stoljeća, kada je iz ideoloških razloga u komunističkoj Jugoslaviji “Mit Bogova” na Krvarneru ukinut i brisan, kao očito ideološki nepodobna i neprikladna legenda, a sve u sizifovskome duhu jugoslavenske utopije od države i sustavnim uništenjem, ne samo ovog segmenta prastare hrvatske kulturne baštine, nego i svih ostalih pravih i izvornih vrijednosti jednoga civiliziranoga društva.
Dragan Ilić
HOP