Saborsko povjerenstvo pozvat će J. Manoića da svjedoči u slučaju Agrokor, na čelu povjerenstva je O. Miljanić, pa će iskoristiti priliku da Manolić svjedoči na svoj način kroz svoju izašlu knjigu; knjiga će biti korištena u dnevno političku borbu :
Rat je trajao dok se ne ‘privatiziraju’ najunosnija hrvatska poduzeća, a vodila su ga dva klana – zagrebački i hercegovački!
Pored rata za Hrvatsku vodio se i rat za društvenu imovinu Hrvatske. Borila su se dva gospodarska lobija: zagrebački (Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Franjo Luković…) i hercegovački (Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Božo Prka…). Zagrebačka banka bila je privatizirana preko “tajnih privatizatora”, a “Elan” kupljen radi spašavanja Darka Ostoje i Čačićeva “Coninga”. Izvršna se vlast i […]
lis. 13, 2016
Pored rata za Hrvatsku vodio se i rat za društvenu imovinu Hrvatske. Borila su se dva gospodarska lobija: zagrebački (Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Franjo Luković…) i hercegovački (Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Božo Prka…). Zagrebačka banka bila je privatizirana preko “tajnih privatizatora”, a “Elan” kupljen radi spašavanja Darka Ostoje i Čačićeva “Coninga”.
Izvršna se vlast i njezina moć iz legalnih institucija preselila u Tuđmanov ured. INA je protuzakonito stjecala vlasništvo nad desecima hotela, dok je PBZ plaćao HVO na dva računa. Jednim je upravljao Mate Boban, drugim Jadranko Prlić, a sve je odluke potpisivao Gojko Šušak bez odobrenja nadležnih tijela, piše Slobodna Dalmacija.
PBZ je postao samoposluga HDZ-a čiji su tajkuni dobivali kredite bez devizne klauzule! Najčuvanija “državna tajna” bila je da se novac deviznih rezervi trošio na tajkune i njihovo stjecanje društvenih poduzeća. Vladimir Zagorec dao je depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju “Gavrilovića”.
Kada se uzmu u obzir svi Manolićevi podaci, teško se oteti dojmu da je Domovinski rat izgleda trajao sve dok se ne “privatiziraju” najunosnija hrvatska poduzeća. Je li se zato išlo tako kompromisno na završetak rata i Srbima, u sklopu Plana Z-4, nudila i njihova vlastita moneta? Tuđman je dao državnom odvjetniku dozvolu da istraži premijera Valentića, pa je smijenio njega, a ne Valentića. Zašto? Zato jer vam, zaključuje Manolić, jedni ljudi trebaju da osvojite vlast, a drugi da se njome okoristite.
Izetbegović za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine znao već od prvih dana
Od devet poglavlja svoje knjige, Manolić je šest posvetio hrvatskoj politici prema BiH koja ga je sukobila s Tuđmanom. On ne sumnja u dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH u Karađorđevu, bez obzira što o tome nema pisanih dokumenata, premda, po mom saznanju, postoje snimke KOS-a koji je snimao njihov susret, jer je nakon Karađorđeva Tuđman ukinuo radijski program za Kosovo na Hrvatskom radiju.
Vidi još: Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH
Potpredsjednik Vlade BiH Rusmir Mahmutčehajić kazao je Manoliću da je Izetbegović za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine znao već od prvih dana.
Nakon formiranja Komisije za pitanje Bosne, koju je u ime Tuđmana vodio Duško Bilandžić, a u ime Miloševića Kosta Mihajlović, i njenog prekida s radom, taj “zemljopisni” posao nastavili su Hrvoje Šarinić i Vuk Obradović. Kako su dogovori jedno, a stanje na terenu donijelo drugo, Tuđman je zbog razaranja Vukovara kaznio Miloševića izlaskom Hrvata na referendum u BiH.
Može li se kazati da je to bio emocionalni dokaz Tuđmanove strateške konfuzije? Jer ako je htio dijeliti Bosnu, onda je to mnogo bezbolnije mogao učiniti neizlaskom Hrvata na izbore u BiH, čime se ova zemlja mogla podijeliti i bez rata? Na suđenju u Haagu Jadranko Prlić optužio je Tuđmana za podjelu BiH.
Tuđman povukao vojsku iz Posavine da osigura siguran koridor za Srbe
Do rata između Bošnjaka i Hrvata je moralo doći nakon kroatizacije općina Herceg-Bosne i progona Bošnjaka. Hercegovački lobi u Zagrebu pripremio je sastanak Bobana i Karadžića u Grazu, a zemljovidi su počeli dobivati planirani obris. Počelo je dvojno zapovijedanje, najprije u slučaju Bosanske Posavine. Tuđman je donio odluku o povlačenju HV-a iz Bosanske Posavine iako za to nije bilo ni jednog razloga za državni razlog Hrvatske i BiH, već je glavni geopolitički razlog bio osigurati koridor koji će povezati Republiku Srpsku i Srbiju.
Tuđman je tvrdio da sve u BiH čini kao predstavnik Zapada, posebno Velike Britanije i Amerike i da sam ne snosi odgovornost za svoju bosansku politiku. Kako je to izgledalo u praksi? Britanci su 15. travnja 1993. Šušku pokazali planove napada HVO-a na Ahmiće, Šušak je o tome obavijestio Tuđmana, ali se taj masakr ipak dogodio 16. travnja!
Njime je rukovodio Dario Kordić, lider HDZ-a u BiH. Iz ovoga se primjera vidi i sva licemjernost međunarodne zajednice, u ovom slučaju Velike Britanije, koja je imala vremena dan ranije upozoravati hrvatsku vlast na ono što će se dan kasnije dogoditi u Ahmićima i doći u Ahmiće dan prije zločina i spriječiti ga!
Vidi još: Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH
Manolićev je zaključak da je Hrvatska bila pokusni kunić na kojemu su velike sile provjeravale svoje doktrine.
U ratu u BiH postojala su 628 logora, od toga su Srbi držali 580, Bošnjaci četiri, a Hrvati 44, za koje je znao Tuđman i njima se upravljalo iz Zagreba. U BiH je poginulo 9000 tisuća Hrvata, a 25.000 tisuća je bilo ranjenih. Haaški je sud pripremao optužnicu protiv Tuđmana zbog HV-a u BiH, a Hrvatskoj su prijetile otvorene sankcije. Sabor je preventivno donio neistinitu Deklaraciju kako Hrvatska nije bila vojno prisutna u BiH.
Mesić odgovorio Tuđmanu: Nisam ti ja Juka Prazina, mene ne možeš samo tako ubiti!
Manoliću je sam Šušak priznao za koju je tajnu službu radio, ali on to 1994. nije htio dati u javnost da se njegov razlaz “ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu”. Šušak je slovio kao “zakleti ustaša”, a otac njegove prve žene Crnogorke bio je visoki oficir JNA, a druge žene nosilac partizanske spomenice 1941. dok mu je brat bio sekretar u Sekretarijatu za narodnu obranu.
Tuđman se htio riješiti Mesića imenovanjem za ambasadora u Francusku, koji je na to odgovorio: “Je li to ono parkiralište gdje je poginuo sarajevski mafijaš Juka Prazina? Ja nisam Juka Prazina, mene ne možeš samo tako ubiti. Morat će se znati tko je to naložio”, aludirajući da su pod Tuđmanovim i Šuškovim patronatom ubijeni čelnici političkih stranaka. U obavještajnom izvještaju od izvora s Kaptola rečeno je da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.
Manolić je i nakon razlaza ostao u kontaktu s Tuđmanom i prenosio mu informacije, primjerice, američkog obavještajnog časnika Roberta LeGoffa kako SAD više ne može tolerirati hrvatsku politiku u Bosni, rat protiv Bošnjaka, kriminal i korupciju koju vodi političko i vojno rukovodstvo Herceg-Bosne. Američka strana nije htjela da o tim odlukama o Bosni prije sazna Šušak negoli Tuđman, pa je zbog toga Manolić bio odabran za prenositelja te obavijesti.
Vidi još: Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH
Tuđman se tek nakon toga sukobio s hercegovačkim lobijem, ali nije uspio u micanju Šuška s vlasti iako je postojala snimka na kojoj Šušak govori da je Tuđman samo privremeno rješenje. Tuđman ga je ipak uspio maknuti iz svoje grupe za preferans.
U posljednjem devetom poglavlju Manolić raspravlja o Stepincu kao mučeniku velikog nadmudrivanjaVatikana i jugoslavenskih vlasti te da su u SKOJ-u i partizanima čitali Stepinčeve antinacionalističke propovijedi. Postoji priča da je Tito naredio oficiru Ozne da u metežu oslobođenja Zagreba likvidira Stepinca što je spriječio Krajačić. I još mnogo sličnih priča i obilje podataka.
U čuvanju državne tajne Manolić je poprilično selektivan pa nekim sudionicima otkriva a drugima prešućuje imena, čuvajući valjda to kao poslasticu za najavljenu drugu knjigu “Obavještajni rad i domovina”. I za nju će, kao i za ovu, vrijediti Krajačićeva maksima: “U obavještajnom radu nema istine, istina je ono u što vjeruješ da je istina.”
Novinar Peratović otvorio je drugi front komunističkih obračuna u Hrvatskoj u isto vrijeme, kako bi suprostavio stavove Šeksovoj knjizi i praktički složio preostale kockice razbacane oko Manolićevih sjećanja. Zanimljivo da se stara garda raspisala o Tuđmanovom vremenu, a knjige izlaze u par mjeseci razlike…Neki nam zamjeraju na objavama ovih tekstova, mi se držimo minhenske konvencije i ne komentiramo njihova istraživanja. Demontaža tuđmanove Hrvatske je sve više prisutna. Agrokor bi mogao biti vrlo bitan kotač u tome smjeru.
Ovako Peratović gleda na ljude oko Tuđmana;
Antu Belju povijest pamti kao osobu koja je Franju Tuđmana u Kanadi 1987-e upoznala s Gojkom Šuškom. Beljo se u Kanadi amaterski bavio poviješću, a Šušak je držao piceriju. Šuškov kum Marin Sopta, bio je predsjednik Luburićevog Hrvatskog narodnog otpora, čiji su američki članovi, uključivo i Dragu Sudara iz Kanade, bili suđeni za terorizam, a jedan od njih bio je i otac kasnijeg odvjetnika Ante Gotovine, Luke Mišetića, Ivan. O tomu je opširno u australskom Hrvatskom tjedniku pisao Dinko Dedić 1982. Gotovinin odvjetnik redovito prešućuje očevu HNO-ovsku prošlost, ali upravo je zahvaljući njoj preko Gojka Šuška postao odvjetnik Hrvata optuženih u Haagu.
Ovogodišnja misa zadušnica 03. svibnja u crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj Dubravi povodom 18 godišnjice smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška protekla je u sjeni omanjeg incidenta. Najpopularniji Šuškov vojnik, umirovljeni general Ante Gotovina, u društvu supruge, Dunje Zloić Gotovina, bivše ministrove tajnice, odbio se rukovati s aktualnom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Te po predsjednicu neugodne trenutke zabilježio je “domoljubni” snimatelj, također već pokojni Oskar Šarunić. Po izrazima lica supružnika Gotovina, oni su uživali. Ima li to veze s ulogom Kolinde Grabar Kitarović, bivše ministrice vanjskih poslova, s odlukom tadašnjeg premijera Ive Sanadera, da se Gotovina preda sudu u Haagu, teško je decidirano tvrditi. No njena izjava za dokumentarni film Anke Bilić Keserović “Uspon i pad Ive Sanadera” potvrđuje moje dugogodišnje tvrđenje da su hrvatske vlasti znale gdje se Gotovina skriva, da mu je jedan dio u tome pomagao, da se jedno vrijeme skrivao u Hrvatskoj i tek kad je međunarodna zajednica izvršila odlučujući pritisak na Sanadera da Hrvatska neće biti primljena u EU dok se Gotovina ne preda, on se predao. Ante Gotovina nije bio ni na predsjedničinoj inauguraciji tako da ovaj incident ipak nije slučajan, a isprika koju je prenio njegov kum da je u to vrijeme bio na putu, je glupost poput one da se njemačka kancelarka Angela Merkel htjela odmoriti u nedjelju 30. lipnja 2013 kad je Hrvatska proslavljala ulazak u EU, jer da je u ponedjeljak imala puno posla.
Kako god bilo na toj su se misnoj svečanosti, pored ostalih našli i neki ratni zločinci: Dario Kordić u društvu supruge Venere i nakon Šuška najmoćnijeg Tuđmanova čovjeka Ivića Pašalića. Tihomir Orešković u društvu Franje Ivića, nekadašnjeg člana američkog Hrvatskog narodnog otpora, koji je u SAD bio u zatvoru zbog terorizma i svog bivšeg odvjetnika sa suđenja za ratni zločin u Gospiću Bosiljka Mišetića.
Na misi je bio i neizbježni Ante Beljo, prvi predsjednik HDZ-a za Sjevernu Ameriku, a danas predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Antu Belju povijest pamti kao osobu koja je Franju Tuđmana u Kanadi 1987-e upoznala s Gojkom Šuškom. Beljo se u Kanadi amaterski bavio poviješću, a Šušak je držao piceriju. Šuškov kum Marin Sopta, bio je predsjednik Luburićevog Hrvatskog narodnog otpora, čiji su američki članovi, uključivo i Dragu Sudara iz Kanade, bili suđeni za terorizam, a jedan od njih bio je i otac kasnijeg odvjetnika Ante Gotovine, Luke Mišetića, Ivan. O tomu je opširno u australskom Hrvatskom tjedniku pisao Dinko Dedić 1982. Gotovinin odvjetnik redovito prešućuje očevu HNO-ovsku prošlost, ali upravo je zahvaljući njoj preko Gojka Šuška postao odvjetnik Hrvata optuženih u Haagu.
Franjo Tuđman je u Kanadi 1987-e odsjedao kod Zlatka Čaldarevića za kojeg Josip Manolić u svojoj knjizi “Špijuni i domovina” piše da je bio suradnik UDBA-e evidentiran pod brojem S-216722. Prema riječima bogatog kanadskog Hrvata Ivice Johna Zdunića koji se pred desetak godina hvalio da je on organizirao Tuđmanov let JAT-ovim avionom u Kanadu, “emigracija je imala svoje ljude u UDBA-i”, a sa Tuđmanovim putovanjima bio je upoznat tadašnji direktor JAT-ove poslovnice Franjo Maletić, danas urednik Manolićevih memoara.
Gojko Šušak je i danas velika enigma. Manolić u svojoj knjizi spominje da Tuđman sa svojih puteva u Kanadu nije htio iscrpno pričati Boži Kovačeviću, udbašu kojem se morao javljati na informativne razgovore i 1988-e (informacija br. 1457 SDS Centar Zagreb od 3. studenog 1988). Manolić sugerira da je Kovačević bio ljut na Tuđmanovu obitelj nakon izlaska tećeg sveska Tuđmanovih Dnevnika u kojima se blati zagrebačka UDBA. Manolić ne citira izravno Kovačevića, ali se iz konteksta vidi o kom se radi te prenosi da mu je ovaj rekao: “Tuđman je pljuvao u “nagru” (danas diktafon) i što treba obitelji da se i danas obmanjuje hrvatska javnost, nije li dovoljna obmana njegov dolazak na vlast. Bolje bi im bilo da ovo nisu objavili jer se tek sad vidi koliko je tu obmana. Izaći će svi svi zapisi oko “Soče” i “Laste” uskoro na vidjelo i znat će se za kog je Tuđman zapravo radio.” U javnosti se već godinama spekulira da su spomenute operacije “Soča” i “Lasta” bile organizirane od KOS-a, odnosno da je Franjo Tuđman putovao pod zaštitom KOS-a. Valja napomenuti da je i JAT, kao savezna firma u čijem predstavništvu u Kanadi je u doba Tuđmanovih putovanja radio urednik Manolićevih knjiga, Franjo Maletić, bila u ingerenciji KOS-a i Saveznog sekretarijata inostranih poslova (SID).
Faksmili iz Manolićeve knjige “Špijuni i domovina” gdje piše da je Boži Kovačevića 1991. trebala biti povjerena dužnost šefa vojne službe SIS, ali je ipak odlučeno da na njeno čelo dođe Josip Perković. U to vrijeme u ministarstvu obrane, čiji je SIS sastavni dio, zamjenik ministra bio je Gojko Šušak. On je jedno vrijeme istodobno obnašao dvije funkcije u Vladi: ministra iseljeništva i zamjenika ministra obrane da bi u rujnu 1991. postao ministar obrane. Nepravomoćno u Njemačkoj kao visoki službenik UDBA-e osuđeni Josip Perković javno se hvalio prijateljstvom sa Gojkom Šuškom za koje je rekao da datira od prije prvih demokratskih izbora. Šušak je 1968-e napustio zemlju i tadašnju trudnu djevojku kćer jednog oficira JNA stacioniranog u Rijeci.
Spomenuti Šuškov kanadski prijatelj, Ante Beljo, prema novinarki Jasni Babić, zaslužan je što se i američki emigrant s repovima KOS-a, Tihomir Orešković, u New Yorku učlanio u HDZ.
“Dana 04. veljače 1990. u New Yorku bila je osnivačka skupština HDZ-a koju sjednicu je vodio gospodin Ante Beljo i tada on postaje član jedne stranke, stranke HDZ-a”, piše i danas u njegovom policijskom dosjeu.
Jasna Babić: Čičak je Oreškoviću vjenčani kum, rujan 26, 2017
Ante Beljo je 1991-e bio pomoćnik ministra informiranja Branka Salaja, zadužen za rad Foreign Press Bureaua i Hrvatskog informativnog centra gdje su se akreditirali strani novinari za praćenje ratnih zbivanja. Kod njega je radio i Dragan Lozančić, mladi Hrvat iz New Yorka koji je sa stranim novinarima odlazio u Gospić, gdje je Tihomir Orešković bio strah i trepet. Zanimljivo je da Dragan Lozančić jedno vrijeme, kao američko-hrvatski državljanin bio na čelu Sigurnosno-obavještajne agencije i da Vladu Zorana Milanovića uopće nisu brinule njegove veze s Tihomirom Oreškovićem osuđenim za ratni zločin u Gospiću.
Organizacijski odbora trodnevnog simpozija FPB/HIC 1991 – 2017: Vice John Batarelo, Ante Beljo, Snježana Grubišić Radoš, Mirko Volarević i Dragan Lozančić.
Ante Beljo je inače bio i na čelu udruge “Krug za trg” kojoj je ove godine uspjelo uz pomoć Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića maknuti naziv Trg maršala Tita. Istina, trg nije preimenovan u Kazališni kako je Beljina udruga tražila godinama već u Republike Hrvatske, ali glavni cilj je postignut – micanje Tita. I ta i druge inicijative i udruge u koje je Beljo uključen deklarativno se snažno zalažu za lustraciju. Lustracija im je mantra kojom žele utjecati na promjene simbola, poput spomenutog naziva trga i retorički napadati političke protivnike. No za stvarno rasvjetljavanje komunističkog razdoblja i otkrivanje imena onih, uglavnom među sobom, koji su radili za jugoslavenske tajne službe pa i ubijali, nisu zainteresirani. Razumljivo.
Tihomir Orešković (u sredini) ovih dana ima razloga za slavlje. Uskoro će postati djed. S desna mu je predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika i brat bivšeg saborskog zastupnika Bore Grubišića, Marko, a slijeva, nekadašnji predsjednik zagrebačke podružnice Merčepovovog UHDDR-a, Mladen Rogić.
Josip Perković, spominjani šef UDBA-e i SIS-a, dva dana je na suđenju Tihomiru Oreškoviću za ratne zločine u Gospiću, svjedočio u korist optuženog. Prvi dan je rekao je da je od Nikole Štedula čuo da je Orešković u SAD radio za FBI na protujugoslavenskoj djelatnosti, da za rata nije radio za strane službe, posebice KOS. Drugog dana, već je reporter Novog lista Ico Mikuličić primijetio da Perković ne tereti Tihomira Oreškovića te da je izjavio kako je nakon uhićenja optuženog koncem 1991. njegovo puštanje na slobodu zapovijedio Franjo Tuđman. Na istom sastanku bio je i Gojko Šušak, a Orešković je od tada radio kod njih dvojice u SIS-u.
Zbog ovako bliske veze Perkovića i Oreškovića, obrani osuđenog udbaša u Njemačkoj, dok čeka potvrdu ili odbijanje prvostupanjske osuđujuće presude, nikako ne odgovaraju vijesti da je danas “samozatajni heroj” i budući djed pod sumnjom za ubojstva Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića. Već sam pisao kako je Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo potvrdio samo da se ljetos na Korčuli kurtoazno pozdravio s Ivicom Oreškovićem, ali da s istim nije razgovarao o eventualnom Europskom uhidbenom nalogu iz njemačke za njegova brata. Matija Boljkovac, bliski prijatelj Ante Nobila, i svojedobni logističar Perkovićeve obrane, rekao mi je da ne postoji mogućnost da Orešković bude optužen za ubojstvo Stjepana Đurekovića jer da se ne poklapaju vrijeme i mjesto Tihomirovog kretanja s vremenom i mjestom ubojstva. Kako to Matija Boljkovac zna, osim ako nije čuo od Anto Nobila ili nekog drugog bliskog Josipu Perkoviću. Obrana je inzistirala na tome da je presuda neodrživa jer sud nije ustanovio tko su izvršitelji, a Nobilo je tvrdio da sudac nije htio saslušati svjedoka Vigora Komara koji bi ukazao na iste. Sad kada su istražitelji na tragu ubojicama, čak se i Matija Boljkovac, čiji je otac pokojni Josip Boljkovac često prozivao Tihomira Oreškovića za zločine u Gospiću i govorio kako je isti bio suradnik KOS-a, na neki način stavio na njegovu stranu.
Izvor novinar Peratović