Izjava patrijarha Irineja je poziv u novi rat, ali je neobično što na tu njegovu ratno huškačku izjavu nije reagirao ni jedan hrvatski političar niti itko iz katoličke Crkve. Svi oni pokušavaju biti politički korektni, a sa takvom korektnošću drže hrvatski narod u neizvjesnosti i promiču njegovu nesigurnost, a preko nesigurnosti i njegovo siromaštvo. Narod ne može i ne smije vjerovati takvim političarima.Svećenici nisu političari, ali su trebali stati u obranu blaženog Stepinca i katoličke Crkve. Samo pokvarenjak i budala može osuđivati blaženog Stepinca, a to čine gotovo svi Srbijanci i Srbi na temelju laži pravoslavnih dostojanstvenika koji su stvorili četnike i danas ih stvaraju u svim bivšim jugoslavenskim republikama.
Svaka pravoslavna Crkva je državna i ona definira politiku pravoslavne države koja je najviše imperijalistička. Nakon patrijarhove izjave, nju će slijediti srbijanska Vlada i gotovo sve srbijanske oporbene stranke. Ni jednom drugom pravoslavnom patrijarhu ne bih rekao da je nitkov, ali svi srbijanski patrijarhi su bili nitkovi – licemjeri i lažljivci, pa tako i patrijarh Irinej. Oni pogrešno odgajaju i zaluđuju srbijanski narod koji je najmlađi narod u Europi, dugo nepismen i neprosviječen, a takav narod sebe naziva nebeskim narodom. Cijela srbijanska povijest i identitet su laž jer otimlju hrvatsku povijest i jezik bez ikakvog otpora od strane Hrvata.
SPC se proširila izvan granica kneževine Srbije nastankom kraljevine Jugoslavije nametnuvši pravoslavlje mnogim rimokatolicima i grkokatolicima jer su ovi posljednji zbog povjesnih činjenica mogli zadržati bizantske običaje. Tako su Hrvati katolici i pravoslavci u kraljevini Jugoslaviji postali Srbi koji sebe nikada nisu nazvali Srbijanci. Očito, naziv Srb i Srbijanac su dva različita pojma. Patrijarhi su u posljednja dva stoljeća bili izvor svih gnjusnih zločina na Balkanu, posebice od nastanka kneževine Srbije 1874. godine, koje Srbijanci, kao iskusni lažljivci, vazda prepisuju drugim narodima jer ih nisu uspjeli u agresiji sve pobiti i etnički očistiti.
Neljudski je i pokvareno, a najmanje znanstveno, tvrditi da je Raška bila Srbija jer Raška nikada nije bila Srbija ni onomastički ni povijesno. Ona je sve do 924. godine bila jedna od županija u carevini Hrvatskoj ili Krajini, a nakon toga je došla pod jurisdikciju Bugarske jer je bila pravoslavna. Prije toga carevina Hrvatska je bila bizantski vazal i pravoslavna sve do 924. godine kada je uspostavljena granica na rijeci Drini. Nitko u to doba na ovim prostorima ne spominje Srbe ni srbsku državu. Nema je ni na prostoru današnje Srbije.
Cijela liturgija pećke Episkopije je napisana staroslavenskim jezikom bugarske redakcije. Međutim, SPC i dalja vara i obmanjuje javnost da je postojala pećka Patrijarhija mada je u Raškoj pod Turcima nekoliko stoljeća bilo zabranjeno pravoslavlje. Bježeći pred Turcima u katoličku Crnu Goru, Rašani, a ne Srbi, osnivaju pravoslavnu mitropoliju Cetinje koja se u Carigradu vodila kao mitropolija kneževine Crne Gore. Nigdje, prije 1879. godine, na ovim prostorima nije postojala SPC jer nije nikada prije toga ni postojala država Srbija. Može li itko povezati toponim Cetinje i hidronim Cetina?
Kad je na vlast 925. godine došao hrvatski kralj Tomislav, on je ujedinio carevinu Hrvatsku sa panonskom Belom Hrvatskom koja je bila pod vlašću Franaka, a pokušali su je osvojiti Mađari. Tada je na rijeci Savi zaustavio prodor Bugara prema sjeveru. Tek 1102. godine Bela Hrvatska dolazi pod mađarsku jurisdikciju koja se tada zvala Ugarska, a ime je dobila po Vagarima, dakle, Ciganima, koji su se još zvali Ugri. Bela Hrvatska je dakle bila katolička, a prostirala se od Alpi pa sve do Belgrada. Današnji Mađari su dobili ime po hrvatskom plemenu Madi. Nakon 1102. Mađari su zavladali Belom Hrvatskom i dijelom Krajine iz koje se izdvaja Bosna.
Nakon toga nastaje hrvatska država koja se zvala Bosna i koja se vratila pravoslavlju. Tada je na temeljima glagoljice nastala bosančica koja je kasnije postala pismo nazvano ćirilica. Ta hrvatska bosančica je postala pismo svih pravoslavnih Slavena koji su prije toga koristili grčko bizantsko pismo.
Čudi me kako Srbijanci nisu pokušali posvojiti Veneciju koja je dugo bila pravoslavna. No, zbog prikrivenog imperijalizma su osnovali srbijansku Episkopiju u Trstu i odatle su se namjeravali širiti prema Istri koja je dugo bila pod vlašću pravoslavnih Veneta ili Mletaka. Nisu li se zbog toga nakon pripajanja Istre matici Hrvatskoj Srbijanci počeli u velikom broju naseljavati Rovinj i Pulu?
Nametanjem kršćanstva hrvatski jezik je podijeljen na čakavske ikavce i kajkavske ekavce. Međutim, prije toga najveći broj Hrvata se služio čakavskom akavicom i ekavicom, a ikavicu su na ove prostore donijeli Hrvati sa Levanta koji su bili povijesno poznati kao Liburni ili Iliri, a njihovi ostaci su današnji Kurdi. Ilir je grčki naziv za Liburne koje su porazili Grci i koji su nakon toga zavladali Liburnijom sve do rijeke Cetine.
Taj levanstki hrvatski jezik se najviše proširio pod bizantskom vlašću jer je ekavica postajala ikavica, a akavica okavica. Zbog toga je cijela Bosna postala ikavska i okavska. Ikavicu iz Raške i Crne Gore je istjerao staroslavenski jezik koji je izmislio Rim pa su oni postali štokavski jekavci, a nikad ijekavci. Ijekavicu je Hrvatima nametnuo Vuk Karadžić preko nekoliko hrvatski političkih budala koji su prihvatili njegov nauk koji nije imao uporište u znanosti.
Zar izjava Irineja nije jasna poruka razumnim Hrvatima, ali čini mi se da nije jasna hrvatskim političarima i premijeru Plenkoviću. Očito, oni još nisu shvatili da je Pupovac prikriveni četnik koji pred svijetom lažno optužuje hrvatski narod i državu.
Znam da se u ovakvoj političkoj situaciji ništa ne može promijeniti, ali svaki razumni Premijer bi morao raspisati referendum za promjenu Ustava jer sa ovakvim Ustavom uskoro neće biti ni hrvatskog naroda ni hrvatske države.
Srećko Radović
