Parola hrvatskih ”antifašista” je: Ne vraćajmo se u prošlost već gledajmo u budućnost! Međutim, tako govore amoralni i nepošteni ljudi, a nikada moralni i pošteni, još manje znanstvenici. Bez prošlosti nema sadašnjosti, a bez sadašnjosti nema ni budućnosti. Bez istine nema opraštanja. Oprostiti se može samo onima koji nam otkriju istinu i koji nam se ispričaju. Dakle, skrivanje i negiranje komunističkih zločina je izvor sukoba i nemira među Hrvatima, a to nam pokazuje da bez lustracije neće biti mira u Hrvatskoj.
Nije li onda logično postaviti pitanje: Zašto se pojedinci plaše prošlosti ako misle da su bili moralni, pošteni i nedužni? Očito je da nešto skrivaju jer istina bi ih moglo skinuti sa trona na kojem danas nezasluženo sjede i kroje biografije svojih žrtava i njihovih potomaka. Kada ovi komunistički neradnici, prevaranti i lupeži izgube argumente, onda se vraćaju u prošlost i Hrvate nazivaju ustašama i fašistima. Dakle, nitko drugi nego ”antifašisti” nas vraćaju u prošlost kad iznosimo činjenice.
Kako mladi hrvatski naraštaji koji su rođeni u komunizmu mogu biti ustaše i fašisti, morao bi se upitati svaki razuman i pošten čovjek? Očito, za njih je svaka hrvatska država fašistička. Predstavljaju nam se kao antifašisti, ali se nikada nisu pobunili protiv jasno definiranog srbijanskog fašizma. Međutim, da bi postojao antifašizam mora postojati i fašizam, a fašizma nidgdje nema u Hrvatskoj osim u glavama komunista – njihovih potomaka i sljedbenika, te prikrivenih fašista Pupovca i Radina. Hrvatski izrodi su najveći neprijatelji hrvatskog naroda, zar ne?
Žrtve se se nikada ne vraćaju u prošlost nego to čine potomci osumnjičenih koljača i mučitela Hrvata koji su na račun tih pokolja i progona uživali najveće blagodati komunističkog sustava. Žrtve samo reagiraju, a onda po njima pljuju komunistički doktori zanosti iliti intelektualci. Takvi samo degeneriraju znanost te otkrivaju svoju amoralnost i svoj odgoj. Potomci hrvatskih žrtava reagiranjem samo traže istinu, a istina, očito, još jednom otkriva nasilje moderne komunističke avangarde. Međutim, čežnju za istinom amoralni nitkovi nazivaju revizionizmom. Još jednomponavljam: Čega se boje ako su nevini i pošteni? Zar u demokratskoj i slobodnoj državi moramo živjeti isto kao u diktaturi – jedni grlati i oportuni, a drugi šutljivi i obespravljeni?
Može li razuman čovjek negirati stratišta diljem cijele bivše države, a to čini potomstvo komunističkih koljača? Naravno da može jer jedino tako se može prikriti zločine njihovih predaka. Imaju li takvi ljudi ikakvog suosjećanja sa hrvatskim žrtvama koje su bile nemoćne i koje su ubijene samo zbog drukčijeg mišljenja ili možda samo zato što su bili Hrvati? Nije ih uopće uzbudila ni Huda jama koja bjelodano i jasno otkriva kakve zvijeri su bili partizani i komunisti. Najveća tragedija te iskrivljene i nasilne komunističke svijesti jest gubitak savjesti, a to je ono što od čovjeka stvara zvijer.
Da bi prikrila svoje zločine, komunistička avangarda je lagala svojem narodu i svojem potomstvu. Sve zločine su pripisali ustašama, a kako stvari danas stoje ustaše su ih počinile najmanje. Ta hrvatska komunistička avangarda je glavni uzrok srbijanske agresije, a mnogi od njih su sudjelovali u njezinoj pripremi kad su razoružali hrvatski narod i kada su aktivno naoružavali Srbe u Hrvatskoj i BiH. Zbog toga treba otvoriti cijelu komunističku i državnu arhivu, te zatražiti od Beograda da Hrvatskoj vrati NDH arhivu. Drugovi, čežnja za istinom nije revizionizam, a istine se boji potomstvo jugoslovenske komunističke elite. Istina oslobađa zločince i žrtvine nasljednike.
Inače, sami sebe kažnjavamo kad prihvaćamo laž kao istinu i to nam se u životu vraća poput bumeranga. To se upravo dogodilo mnogim Hrvatima koji se pred svojim nevinim rodbinskim žrtvama osjećaju krivima jer nisu tražili istinu o njihovom udesu. Naravno, u boljševičkoj državi to je bilo nemoguće, ali savjest vazda propituje. Međutim, tu savjest nisu imali komunistički i partizanski koljači pa su počinili najgnusnije zločine, a savjesti nemaju ni njihovi potomci. Štoviše, oni te zločine opravdavaju. Oni se ponašaju kao čopor zvijeri jer su bezčutni.
Kada žrtve komunističkih zločina zatraže istinu o svojoj rodbini, ovi komunistički antifašisti i oportunisti ih nazivaju ustašofilima i fašistofilima samo da bi prikrili zločine svojih predaka ili prikrili svoju bezčutnost. To se jedino može postiči kontrolom medija, a tu kontrolu im i danas omogućuju lupeški udbaši i kosovci. Međutim, izvorni ustaše su bili prvi antifašisti na Balkanu jer su se borili protiv srbijanskog imperijalizma i nacizma, te komunizma. Međutim, počinili su pogrešku u izboru svojeih saveznika. Nedićevci i četnici su imali iste saveznike pa se postavlja pitanje: Zašto su ustaše fašisti i nacisti, a nedićevci i četnici nisu? Ustaše su se borili protiv talijanskog fašizma, a četnici su mu bili saveznici. Zašto hrvatski antifašisti nikada nisu digli glas protiv srbijanskog imperijalizma, fašizma i nacizma?
Odgovor je kristalno jasan: Hrvati se nisu htjeli pokoriti komunistima, a to su učinili četnici, pa su Hrvati svoj otpor komunizmu platili najvećim brojem žrtava nakon završetka 2. svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog toga je izmišljen mit o Jasenovcu jer jedino tako su se mogli prikriti komunistčki i četnički zločini.
Odgovorni za sve hrvatske žrtve su bili hrvatski komunisti jer su većinom bili neobrazovani komunistički aparatčiki ili neumoljivi dogmatičari. Neki su se probudili iz svojih komunističkih zabluda, ali su svoje buđenje platili životima. Tko je ubio Hebranga, Ivana Gorana Kovačića i mnoge druge časne Hrvate? Što je natjeralo komunista Ciligu da se odrekne komunizma? Tko je zvjerski ubio više od 400 tisuća Hrvata bez suđenja? Protiv koga su se borili dalmatinski partizani na Neretvi i Sutjesci – protiv ustaša ili protiv srbijanskog i talijanskog fašizma? Koliko ih je izgubilo život?
Kakve su presude donosili komunistički sudovi, a na našu žalost slične presude se donose i danas u svim presudama. Sudu su najbitniji lažljivci iako njihove laži pobijaju dokumentirane činjenice. Takve sudske odluke se donose za ratne zločine kao i za imovinske pljačke. Riječ je o nepravdi koja može jednog dana eksplodirati. Najveći uzrok bunta su hrvatski sudovi i državna uprava. Obe institucije trebaju korjenite promjene, a to se može postići dovođenjem stručnjaka iz demokratskih država i stvaranjem demokratskih i stručnih kadrova.
Prestanimo lagati sami sebi. Probudimo se iz komunističkog mraka i tražimo istinu. Ne smijemo više dozvoliti šačici medijskih urednika i četrdesetak novinarćića koji su u bivšoj državi bili doušnici UDB-e da nam i danas nameću svoju istinu. Prestanimo ih slijediti jer jedino tako se možemo osloboditi komunističkih zabluda. Prestanimo ih čitati i slušati ako ih želimo pobijediti.
Srećko Radović