Genocid, etnocid i memoricid nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji traje jakim tempom dulje od stotinu godina

I prva i druga Jugoslavija su bile i ostale tamnica i grobnica za Hrvate i to samo hrvatski “ljevičari” ne zamjećuju i uporno ignoriraju. Godine 1910. kad je napravljen posljednji popis stanovništva uoči Velikog rata od 1914 – 1918. mnogi krajevi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, istočnom Srijemu i Boki Kotorskoj bili su apsolutno hrvatski, ali su u razdoblju od 1918 – 1991. za doba obje Jugoslavije pretvoreni u srpske ili muslimanske etničke oblasti. To hrvatski “ljevičari” ne žele da vide, a srbijanska politička elita, znajući za sve to, uživa u plodovima otimačine hrvatskih zemalja. Konkretno, Petrovaradin je 1910. godine imao 95% Hrvata, a danas nešto više od stoljeća nakon toga, dva svjetska rata i agresije Srbije na Hrvatsku od 1991 – 1995. Petrovaradin ima oko 7% Hrvata, a broj Hrvata sa udjelom od 35% u Srijemskim Karlovcima, odnosno 40% u Srijemskoj Kamenici za 105 godina je spao na 2%- 3% U Srijemskoj Mitrovici, Rumi,

Inđiji,Šidu i Zemunu je 1910. bio podjednak broj Hrvata i Srba. U svim tim mjestima bio je i razmjerno veliki broj Nijemaca i Mađara. U Zemunu su Mađari činili relativnu većinu s nekih 6 600 žitelja od ukupno 17 000 ljudi u cijelom Zemunu. Mađara je bilo 4 400, Srba 3 300, Hrvata 2 200. Danas Zemun ima 95% Srba. Time je sve rečeno. Stara Pazova je imala apsolutnu većinu Slovaka evangelika, a bilo je i Nijemaca, Mađara, a najmanje Srba. Danas je tamo 95% Srba. Protjerali su, ne samo Nijemce nakon drugog svjetskog rata, nego i Mađare i Slovake, koji su sa 75% udjela populacije iz 1910. spali na 3% stanovništva 2015. godine. Nijemci i Mađari su protjerivani i iz Mitrovice, Inđije, Šida, Rume, a devedesetih su desetkovani i Hrvati. U brojkama, najveći progon su doživjeli Hrvati u Šidu, gdje je do 1991. bilo 7 000 Hrvata, a danas je ostalo samo 2 000 Hrvata. Šid je još 1939. imao blagu hrvatsku većinu, te je zato sporazumom Cvetković

– Maček i pripao Banovini Hrvatskoj. Danas Šid ima preko 90% Srba. Godine 1910. cijeli istočni Srijem je imao 42% Srba pravoslavaca, dok su apsolutnu većinu od 58% činili skupa katolički narodi Hrvati, Nijemci, Mađari i Slovaci. Ovih potonjih je bilo i nešto evangelika u Staroj Pazovi i oko nje. Pojedinačno, Hrvata je u ukupnoj masi populacije bilo 25%, odnosno 108 000, a Srba 180 000. Danas je ostalo samo nekoliko desetina tisuća Hrvata, a Nijemaca, Mađara i Slovaka ima samo u kategoriji statističke pogreške.

Još veći pogrom Hrvati su u dvije Jugoslavije pretrpjeli u Boki Kotorskoj, nevjesti Jadrana i zaljevu hrvatskih svetaca. Godine 1910. omjer Hrvata katolika i Srba i Crnogoraca pravoslavaca bio je 35%:65%. Ali, iako su Hrvati bili tek nešto više od trećine pučanstva, svi gradovi na obali s iznimkom Risna bili su etnički katolički i hrvatski, a i južnije od Boke Kotorske bilo je hrvatskih naselja poput Budve, Bara i Spiča ( danas Sutomora ). Jedino je Ulcinj bio i ostao čisto albanski. U Tivtu je prije stotinu godina bilo 95% Hrvata, u Herceg Novom 70% Hrvata, u Perastu isto 70% Hrvata, a u Kotoru za postotak manje, točno 69% Hrvata.Budva je imala 82% Hrvata, Sutomore 90% Hrvata, a Bar 40% Hrvata. Oko 55% Barana je bilo pravoslavne vjere koje je u pravoslavlje po pisanju akademika Josipa Pečarića, autora više dragocjenih i hvale vrijednih knjiga o Hrvatima iz Boke Kotorske, ali i Budve, Bara i Sutomora. koji potječe iz tih drevnih hrvatskih krajeva krajnjeg juga povijesnih hrvatskih zemalja, a danas živi u Zagrebu, preveo 1905. crnogorski kralj Nikola dekretom da se svi imaju “istoga dana pokrstiti u

pravoslavnoj crkvi, da bi postali Srbi pravoslavne vjere i dobili nova imena i prezimena.” rečeno, učinjeno i tako je hrvatski grad Bar postao srpsko – crnogorska luka na Jadranu još 1905. kad se kralj Nikola sa svojom vojskom spustio niz planinu Rumiju, poviše grada, kako to detaljno opisuje u svojim pedantnim i preciznim zapisima akademik Josip Pečarić. Danas je Tivat sa 95% hrvatskog pučanstva spao na 19% Hrvata u samom gradu, Kotor je sa udjelom od 69% Hrvata sveden na 7,5% Hrvata. U Herceg Novom je od 2 5 – 3% Hrvata, kao i u Baru. U Budvi od nekadašnjih 82% Hrvata sada je tek 0,5 – 1% Hrvata u toj “srpskoj” turističkoj Meki. Sutomore je sa 90% Hrvata došlo za 105 godina progona, asimilacije i ubijanja, (što je bila sudbina i svih ostalih mjesta na Crnogorskom primorju), na samo 0,5% hrvatskog življa. Kako se sve ovo skupa naziva drugim imenom osim etnocidom uz primjese memoricida tamošnjih ljudi kojima je zabranjeno i pravo na povijsno sjećanje na svoje pretke, a kamoli

isticanje nacionalnih obilježja, bilo kad i bilo gdje.

Posebno poglavlje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, koja je kolijevka hrvatske državnosti i jezgro najstarijih hrvatskih kraljevina. Do turske najezde i provale na Balkan u Bosni i Hercegovini su živjeli samo Hrvati. Danas je slika potpuno drukčija. Daleko je više i Srba i sad novokomponiranih Bošnjaka – muslimana koji su zanijekali svoje hrvatsko podrijetlo i zanemarili činjenicu da je još uoči drugog svjetskog rata u Skupštini Kraljevine SHS od 24 zastupnika muslimanske stranke iz Bosne njih 21 izjavio da se izjašnjava Hrvatima islamske vjere. Svega dva su bila neoprijedeljena a samo je jedan rekao da je Srbin pravoslavac. Bio je to Mehmed Spaho, čiji unuk je 90 – tih u Srbiji bio na tragu svog djeda, pa se učlanio u Šešeljevu radikalnu stranku i bio njihov lokalni zastupnik u Loznici gdje je tada živio.U knjizi dr. Jakova Gela “Stanovništvo Bosne i Hercegovine” tiskanoj u travnju 1995. godine, a pohranjenoj u DZS ( Državnom zavodu za

statistiku Hrvatske ) dat je prikaz uspona i padova stanovništva sve tri glavne vjerske i nacionalne zajednice u BiH od 1910 – 1991. godine. Dati su i podaci za gradsko stanovništvo 30 reprezentativnih gradova u BiH u periodu od 1910 – 1991. godine. Godine 1910. Hrvati su imali apsolutnu većinu u Bosanskom Brodu od 58%,  u Fojnici 52% Hrvata, u Jajcu 53% Hrvata, Varešu 80% Hrvata i Zavidovićima od 59% Hrvata. Relativnu hrvatsku većinu imali su Bugojno sa 46% Hrvata, Kotor Varoš sa 49% Hrvata, Livno sa 45% Hrvata. Za Sarajevo, Zenicu i Travnik je interesantan detalj kako su imali za samo po jedan postotak više Hrvata nego Bošnjaka – muslimana. U Sarajevu je bilo 34% muslimanskog pučanstva, a 33% Hrvata. Srba je u Sarajevu bilo samo 16% ukupnog stanovništva.U Zenici je bilo 40% Hrvata i 41% muslimana, a isti omjer katolika i muslimana je zabilježen i u Travniku, znači 41%: 40% u korist muslimana.Značajan upliv Hrvata bio je i u gradovima

koji nisu imali niti muslimansku, niti srpsku većinu. Tako je u Banjaluci s relativnom muslimanskom većinom od 43%, bilo i 28% Hrvata i 26% Srba.U Bihaću je bilo 60% muslimana, ali i 28% Hrvata i svega 9% Srba.U Doboju muslimani su tvorili apsolutnu većinu od 52% stanovnika, slijedili su Hrvati sa 32%, a Srba je bilo samo 10% stanovništva.U Mostaru muslimana je bilo 44%, Srba 28%, a Hrvata 27% stanovništva.U Drvaru gdje su 27. srpnja združenom akcijom partizani i četnici ubili 2000 Hrvata, još 1910. godine bilo je 40% Hrvata i oko 58% Srba. U Tuzli je bilo 52% muslimana, Hrvata 29%, a Srba 18%. Trebinje je pored 42% muslimana i 39% Srba imalo i 18% Hrvata, U Goraždu je bilo nastanjeno 10% Hrvata, a u Bijeljini 12 % Hrvata, mada se te tri općine smatraju tradicionalno nehrvatskim područjem, ali stari popisi govore nešto drugo.

Sveukupno, bosanski muslimani su od 30 reprezentativnih gradova, bili relativna ili apsolutna većina u Banjaluci, Bihaću, Bijeljini ( 59%),Bosanskom Novom ( 63 %), Petrovcu ( 73 %), Brčkom, gradu, ali ne i opčini Derventa, u Doboju, Foči, Goraždu, Mostaru, Prijedoru, Srebrenici, Trebinju, Tuzli, Višegradu, Zenici i u Zvorniku. Zbirno, to je 18 gradova. Hrvati su bili apsolutna ili relativna većina u Zavidovićima, Varešu,Livnu, Kotor Varošu, Jajcu, Fojnici, Bugojnu i Bosanskom Brodu. Ukupno, to je osam gradova. Srbi su imali većinu, relativnu ili apsolutnu u Bileći od 48% i Drvaru od 58%. Godine 1948. muslimani su bili većina u Bihaću, Bijeljini,  Bosanskom Novom, Bosanskom Petrovcu, Brčkom, Derventi, Doboju, Foči, Goraždu, Jajcu, Kotor Varošu, Mostaru, Prijedoru, Srebrenici, Tuzli, Višegradu, Zenici i Zvorniku. Hrvatsku većinu nakon drugog svjetskog rata od ovih 30 gradova imali su Zavidovići, Vareš, Travnik, Livno, Fojnica,

Bugojno i Bosanski Brod. Srpsku većinu poslije 1948. imali su Sarajevo, Banja Luka, Bileća, Drvar, trebinje. Zanimljivo, i pored tzv “genocida” Srbi su nakon tog velikog rata preuzeli vodstvo u Sarajevu i Banjaluci! Danas, poslije rata od 1992 – 1995 u Bosni i Hercegovini situacija stoji ovako: Muslimani su većina u Sarajevu, Bihaću, Bugojnu, Fojnici, Goraždu, Travniku, Tuzli, Varešu, Zavidovićima i Zenici. Srbi imaju većinu u Zvorniku, Višegradu, Trebinju, Drvaru, Srebrenici, Prijedoru, Kotor Varošu, Foči, Doboju, Derventi, Brčkom, Petrovcu, Bosanskom Novom, Brodu, Bileći, Bijeljini i u Banjaluci, znači u 17 gradova, a 1910. godine držali su samo Bileću i Drvar! Da su Hrvati najveći i jedini pravi stradalnici u Bosni i Hercegovini govore i činjenice da su Hrvati danas u 30 navedenih gradova većina samo u Mostaru, Jajcu ( i to je upitno ) i u Livnu, a prije 105 godina bilo je osam većinskih hrvatskih gradova, sa još tri grada sa

samo 1 – 2% manje od muslimana u Sarajevu, Travniku i u Zenici. Stoga, svako tko se bavi politikom u Hrvatskoj ili znanstvenim radom, mora imati na umu ove podatke.