Srpski mitomani i grandomani posrbljuju hrvatske velikane
Koliko su neslućene razmjere srbijanske gramzivosti i žudnje sa prisvajanjem svih hrvatskih velikana u povijesti je opće poznata stvar. Na zemljovidima svojih atlasa iz kojih proučavaju povijest Hrvatske uočljivo je kako samo osiono i beskurpulozno stvaraju umjetnu sliku o vlastitoj lažnoj veličini u prošlosti, umanjujući na svakom koraku značaj i domete u razvitku hrvatske državnosti. To seže od prikaza najranijih doseljavanja naroda na prostor jugoistoka Europe. Hrvatsku kralja Tomislava i Petra Krešimira IV iz desetoga odnosno jedanaestoga stoljeća osjenčili su na zemljovidu u što manjem teritorijalnom opsegu, a tada nepostojeću Srbiju prikazali većom nego što je i u njezinim snovima mogla biti u to vrijeme. Srbije tada nije ni bilo. Zvala se Raška i bila je sve do 822. godine sastavnim dijelom Hrvatskoga kraljevstva, pa je i nakon izdvajanja iz okrilja Hrvatske kao njezina bivša pokrajina s visokim stupnjem autonomije uživala vojnu zaštitu Kraljevine Hrvatske od napada neprijatelja. Zato je i kralj Tomislav zaštitio Srbe pred silovitim nasrtajima Bugara.
Svršetkom vladavine kralja Tomislava 925. godine budući hrvatski vladari više nisu imali potrebe i povoda vojno braniti Rašane, kasnije samoprozvane Srbe od vanjskih neprijatelja. Takve slike i bilo kakve riječi i priznanja povijesne istine o hrvatskoj viševjekovnoj skrbi o sudbini i biološkom opstanku Rašana, a potonjih Srba u razdoblju ranog srednjeg vijeka, dakako, niti u srbijanskome atlasu, naravno, nema, jer bi pojava takvoga zemljovida i same Srbe natjerala na
razmišljanje o dubini vlastitih samoobmana i nevjerojatnih zabluda, koje poturaju i drugima kao svoju “istinu” i kozmičku “pravdu.” Premda svi znademo na temelju brojnih povijesnih dokumenata da su istočne granice Hrvatske od doseljenja Hrvata 626. godine pa sve do kraja dinastije Trpimirovića i posljednjega narodnog kralja Zvonimira išle od Sutle na zapadu do Drine na istoku, lažljivi Srbijanci su tu istinu sakrili i plasirali svoje krivotvorine, posebice glede hrvatskih granica na istoku i jugu.
Na istoku Hrvatsku u doba najvećega hrvatskog kralja Tomislava ocrtavaju do srednjega toka rijeke Bosne, odakle je pomjeraju ka zapadu, pripisujući ta rubna područja tada još nepostojećoj državi Bosni. Već u startu osporavaju značaj i veličinu hrvatske države od samoga osnutka, onda kada srpske države i srpskoga naroda još nije ni bilo niti u začetku. No, to lažljivcima nije zapreka da posebnom zelenom bojom označe izmišljenu, sjedinjenu “Krštenu Bosnu i Srbiju” kao jedinstvenu državu!? Istočne granice Hrvatske označili su do Slavonskoga Broda, a u doba Krešimira IV Ugarsku su ucrtali sve do Pakraca i Daruvara!? Paganiju sa otocima Bračem i Korčulom, kao i poluotokom Pelješcem prikazuju kao tobože neovisni teritorij koji nema veze sa niti sa Hrvatskom, niti sa njima znanom, fiktivnom “Krštenom Bosnom i Srbijom.” Najvažniji grad primorske Paganije je Mokron na mjestu današnje Makarske. Zahumlje koje obuhvaća najveći dio
Hercegovine su, također, izuzeli izvan Hrvatske, ali i izvan fantomske i izmišljene zajednice Bosne i Srbije, o kojima nema u to vrijeme nikakvih povijesnih orisa. Travuniju, današnju istočnu Hercegovinu sa centrom u Trebinju i Duklju, suvremenu Crnu Goru, drsko i bezobzirno su prisvojili i ucrtali kao dio “bosansko – srpske države.” U doba slavnoga hrvatskog kralja Petra Krešimira koji je vladao do 1074. godine lažnoj i još nepostojećoj Srbiji su pridodali i cijelo Zahumlje, kao i Korčulu i Pelješac. Tu je već Bosna prikazana i kao odvojena od Srbije kao mali teritorij od srednjeg Podrinja na istoku do Jajca na zapadu.. Bizant po njima drži sve od Bijeljine i Tuzle, pa do Doboja. U oblast Bizanta uključili su falcifikatori iz Srbije i cijelu Posavinu. Zanimljivo, na zemljovidu iz 1300. godine bili su, začudo, darežljiviji prema Hrvatima, te su istok Hrvatske označili do Srijemske Mitrovice, ali su zapad Srbije protegli čak do Omiša!? Bosnu i Donje Kraje pod vlašću hrvatskoga bana Pavla Šubića, kojeg će kasnije Srbijanci pokušati prisvojiti kao svog vladara, su na tom zemljovidu iz 1300. predstavili kao oblasti sjedinjene sa državom Hrvatskom u jednu cjelinu. Tek tu priznaju da su 1300. godine Hrvatska i Bosna jedinstvena cjelina. Ali, u uvodu u povijest ovih prostora, Bosnu i Hercegovinu svojataju kao, tobože, srpsku zemlju, kao i uvijek bez ikakvih materijalnih dokaza. Jer, njihova bujna mašta radi svašta.
Za svakoga Hrvata je najzanimljiviji prikaz Hrvatske na zemljovidu zvanom “Nastanak Jugoslavije.” Tu su, na sveopće iznenađenje, Srbi pokazali simbolične naznake osjećaja za realnost i činjenice. To vjerojatno dolazi otuda što je to dio novije povijesti, te su im se samo iz tog razloga krivotvorenja zemljovida učinila uzaludnim poslom, a ne zbog neke njihove unutarnje potrebe da preispitaju prethodna pogrešna povijesna stajališta, nego stoga što su to događaji povijesno još u svježem sjećanju, ne samo u regiji bivše države Jugoslavije, nego općenito i na europskoj i svjetskoj razini prepoznavanja ljudi, pojava i događaja. I samo radi toga, Srbi su se tu suspregnuli od uobičajenih poriva za krivotvorenjem povijesti, jer su svjesni da bi im takav pokušaj falcificiranja relativno novije povijesti prije nešto više od punoga stoljeća bio klasični autogol, te bi ih i najveći naivci u svijetu pročitali kao otvorenu knjigu. Hrvatska je zato tu u zvjezdanim i lucidnim, ali, nažalost, kratkotrajnim intervalima suočavanja Srba s povijesnom istinom, predstavljena u istinskome obujmu sa svim teritorijama koje je unijela u kraljevinu SHS, uključujući i cijeli Srijem na istoku sa Zemunom kao graničnim gradom, a na jugu uz Dalmaciju istom bojom je šrafirana i Boka Kotorska sa svojim centralnim gradom Kotorom. No, da bi ostali dosljedni svojoj znanstvenoj nedosljednosti, Srbi nisu odoljeli da županije Hrvatske, Slavonije i Vojvodine, skupa sa Likom, Banovinom i Kordunom, obilježe žutom bojom, a Dalmaciju sa Bokom Kotorskom zelenom bojom.
Patološki prevaranti ne mogu se suzdržati od izvrtanja činjenica ni prigodom prikaza ovoga, naizgled nešto korektnijeg zemljovida, te umjetno odvajaju kontinentalnu Hrvatsku od primorske, južne Hrvatske. Srbijanci odlično znadu da je Hrvatski Sabor desetljećima prije osnutka kraljevine SHS proglasio državno sjedinjenje kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske, ali bizantski lažovi i lopovi ostaju vjerni svojim načelima podvale i prijevare ostatka svijeta.
Srbi su tijekom povijesti prisvojili bezbroj hrvatskih velikana, uvijek uz različite i iracionalne izgovore koji nemaju nikakva znanstvena uporišta. Kako nemaju pregršt vlastitih znamenitih ličnosti, Hrvati su im se učinili, očito, najprikladnijim za masovne pokušaje posrbljavanja. Zasigurno, to čine samo zato što nema velikih jezičkih barijera kao što ih Srbi imaju sa ostalim susjedima, primjerice sa Bugarima, Rumunjima, Mađarima ili Albancima. Ti narodi govore Srbima potpuno nerazumljivim jezicima i samo zbog toga Srbi nisu posegnuli za masovnim posrbljavanjem poznatih osoba iz tih naroda. Ipak, jedna od iznimki je albanski junak Skender – beg, legendarni borac protiv Turaka u srednjem vijeku. Pošto je bio veliki ratnik, Srbima se to, očito, dojmilo i stoga su poželjeli da ga uvrste među svoje heroje kojih nemaju u izobilju. Dakako, Hrvati su najveće povijesne žrtve srpske akcije nacionalnog posrbljavanja i pokvarenog i amoralnog svojatanja glasovitih hrvatskih ljudi kroz povijest civilizacije.
Ovdje bismo na podugačkom popisu izuzeli samo imena Hrvata komunista iz Drugog svjetskog rata koji su se u partizanima borili za ideju jugoslavenstva, podupirući time i širenje srpstva na račun hrvatstva. Da li su to činili voljno ili nesvjesno, nije sad najbitnije. Tek Ivo Lola Ribar, Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor, Franjo Kluz, Rudi Čajavec, Josip Kraš, Marko Orešković i mnogi drugi koji su proglašeni u komunističkoj Jugoslaviji narodnim herojima, bili su poklonici ideja anacionalnog, odnarođenog Hrvata Josipa Broza, zvanog Tito, uz plejadu poratnih komunističkih političara tipa Vladimira Bakarića koji su kao Jugoslaveni bili podložni poltronisanju i služenju velikosrbima u Beogradu. To isto čini i danas izdajnička ljevica u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, zastupajući i promičući velikodržavni projekat iz države sa udaljenog dalekog istoka u odnosu na
Hrvatsku. To je, jasno, Srbija. Stoga, za Hrvate komuniste iz razdoblja NOB-a od 1941 – 1945. se može reći da su kao i hrvatski komunisti i današnji socijaldemokrati sami dragovoljno napravili otklon od izvornog hrvatstva, a Srbi su taj poriv samo materijalizirali u svoju korist onako kako samo oni to umiju.
Srbi su najveću štetu Hrvatima pričinili prisvajanjem slavnih Hrvata zaključno sa epohom prije osnutka prve, odnosno druge Jugoslavije. Takvih hrvatskih ljudi je napretek i ne zna im se broj. Kronološkim redom, evo samo najznačajnijih primjera te vrste srpske otimačine hrvatskog povijesnog blaga, oličenog u slavnim ljudima iz raznih sfera ljudske djelatnosti. Srbi svojataju nitkog drugog do najslavnijeg hrvatskog kralja Tomislava. Srbijanski novinar i publicist Milorad Ćirilović za kralja Tomislava u feljtonu u velikosrpskoj “Politici” davne 1988. ustvrdio je da se “krstio sa tri prsta”, što je njemu dostatan znak da ga proglasi Srbinom i srpskim vladarom, a time i cijelu hrvatsku narodnu dinastiju Trpimirovića koja je stolovala na jugu Hrvatske u dalmatinskim gradovima, a Tomislav se okrunio kraljevskom krunom u Duvnu, danas Tomislavgradu, koje po njemu zato i nosi ime. Srbi hrvatskog kralja Tomislava nazivaju Srbinom jer ne mogu nikako znanstveno dokazati da je Dalmacija ikad bila njihova.
Računaju bjelosvjetski prevaranti, ako uspiju sa svojim trikom da kralja Tomislava proglase Srbinom, onda će i pred svijetom pokušati podvaliti kukavičje jaje i “dokazati” da im “pripada” hrvatski Jadran, jer razmišljaju ako uspiju ubijediti i prevariti svijet da je kralj Tomislav bio Srbin, onda će im u poremećenom trustu pilećih mozgova još lakše proći notorna laž, krađa, prevara i podvala da je nepostojeći srpski kralj vladao zemljom tamo nepostojećih Srba. Što je srpskoj babi milo, to joj se i snilo. Tamo gdje je na Jadranu u Dalmaciji, dakle u južnoj Hrvatskoj začeta hrvatska država, gdje je kolijevka hrvatske državnosti i gdje su prvi Hrvati stigli i 625, godinu prije kompletnog doseljenja na Balkanski poluotok, Srbi žele svijetu podvaliti svoje laži, ali kao i uvijek bezuspješno. Svatko zna da je kralj Tomislav živio u vrijeme prije velikoga crkvenog raskola koji se zbio 1054. Tomislav dolazi na hrvatski tron početkom desetog stoljeća kad još nema naznaka pojave šizme. Zato je koristio tri prsta, a to je bio starokršćanski pozdrav, koji stoljećima kasnije nije imao nikakve veze sa Srbima. I to su Srbi od drugih ukrali, kao i mnogo što. Uostalom, još u Drugom svjetskom ratu, njemački vojnici Vermahta pozdravljaju sa uzdignuta tri prsta. Velikosrbin Vuk Drašković taj je pozdrav Srbima prišio 1990, neposredno uoči rata i Srbi su to masovno prihvatili.
Tako su od Germana preoteli i šajkaču koju danas zovu “srpskom kapom”, a u biti je austrijska kapa koju su Srbi pozajmili od austrijskih vojnika u devetnaestom stoljeću i danas je narod višestrukih prevaranata predstavlja kao svoju. Od Hrvata Srbi su pokrali mali milijun riječi i izraza i proglasili to svojim jezikom, a onda Hrvate optužili za krađu da si pribave alibi za vlastitu krađu. Od Bizantinaca je srpski car Dušan prepisao od riječi do riječi Vlastarevu sintagmu i taj plagijat su Srbi obznanili kao Dušanov zakonik. Tomislav gedža Nikolić zrakoplovom je poletio u susret papi da taj plagijat podmetne papi kao dokaz srpske državnosti i pismenosti, naravno u srpskoj tradiciji resavske prepisivačke škole. Kao da je rimski papa neuk i neupućen kao srbijanski vožd, primitivac i prostak iz Šumadije Tomislav Nikolić. Ne zaboravimo ni Srpsku pravoslavnu crkvu. Prvi srpski patrijarh u povijesti bio je Bugarin, no i to danas
Srbi vješto taje. Od Bugara, pod kojima su stoljećima robijali u ranom srednjem vijeku, Srbi su preuzeli i ekavicu koju i danas rabe.Ekavica i ijekavica se razlikuju zbog različitog izgovora staroslavenskog drevnog glasa “jat.”Ijekavicom govore Hrvati,uključujući i Hrvate koji su prešli na pravoslavlje u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori i nacionalno postali Srbi u BiH ili Crnogorci u Crnoj Gori. Pravih Srba u BiH je nešto između 5- 10%. Ostatak su ili popravoslavljeni Hrvati ili srbizirani Vlasi, doseljeni u tursko vrijeme. Oni su i bili pravoslavci, ali su jezikom i djelovanjem SPC nacionalno pretopljeni u Srbe.
Srpski prevaranti tvrde i da je Ljudevit Gaj bio Srbin jer je zamjećen na području Raške 822. godine. No, previđaju istinu da je Ljudevit iz Siska tad potegao do Raške kao tek odvojene hrvatske pokrajine i pokušao je zadržati u sklopu hrvatske države, odnosno ubijediti Rašane ( srpskog imena tad nije bilo ), da se ne odvajaju od Hrvatske koja ih može štititi od vanjskih neprijatelja, kao što je i do tad činila. To se uvijek raspravljalo na Duvanjskom saboruna kojem su razmatrana i pitanja obrane hrvatskih granica od vanjskih neprijatelja. Tu su uvijek hrvatski vladari obraćali posebnu pozornost na zaštitu Raške,istočne hrvatske pokrajine, koju su Srbi kasnije nazvali lažnim imenom “Srbija.” Prvotno, to su Rašani, koji se tako nazivaju po gradu Rasu kod današnjeg Novog Pazara. Nikakvu nacionalnu svijest osim hrvatske, oni u to vrijeme nemaju. Rašani, preci današnjih Srba bili su u to najranije vrijeme samo dio hrvatskog naroda. To
svjedoče i spisi iz Duvanjskog sabora iz 753. godine. opisani u monumentalnom djelu “Methodus”, što ga je priredio i posebno obradio fra Dominik Mandić. Srbe boli istina da nemaju ni države, ni svoga jezika onda kad Hrvatska uveliko postoji. Zato i posrblju sve što je hrvatsko u nadi da će stotinu puta ponovljena laž dobiti status istine. Srbijanski pisci, akademici, profesori i danas masovno koriste hrvatske riječi, za koje obični srpski puk i ne zna, ali pod njihovim utjecajem i ugledom učenih ljudi, vremenom to Srbi u širokim slojevima počinju prihvaćati i onda Hrvatima podmeću i podvaljuju da su to oduzeli od Srba. Tko je stariji? Otac ili sin? Majka ili kći? Hrvatska je nastala prije bilo kakvog pomena Srba i Srbije u povijesti. Do XIX stoljeća Mađari i Nijemci Srbe su zvali Raci, po etinomu Rasa, odnosno Raške i njenih žitelja Rašana. Brojni su mađarski i njemački nazivi koji govore o stvarnom imenu Srba, a to su Raci, kojega
se od XIX stoljeća stide i uzimaju izmišljeno ime Srbi. Tek u prvom i drugom srpskom ustanku 1804. i 1815. pojavljuje se i u službenim zapisima ime Srbi i naziv Srbija. Do tada su bili Raci ili Rašani. Odrekli se nesretnici i vlastitoga imena, a drugima bi da sole pamet tko su i što su! Rasciani, Rašani, Rac, Racor, Ratzen, Rasciani, natio Rasciana, to je sve popis stranih naziva za današnje Srbe. To je mlada nacija, nastala pod današnjim imenom tek u devetnaestom stoljeću, kad su svi okolni narodi uveliko imali svoje države i nacionalno određenje. Zato Srbi, da nadoknade zaostatak, moraju od drugih bjesomučno krasti. Čini im se da je to najlakše od Hrvata iz već gore objašnjenih razloga. Srpski pisac Živojin Pavlović u svojoj knjizi “Lapot” tiskanoj 1993. godine opisuje život i običaje Srba u devetanestom stoljeću. Lapot znači eutanazijsko ubijanje ostarjeloga oca koga sin maljem, bolesnoga i staroga, baca sa vrha litice
u provaliju i ovaj tako okončava život. U romanu Pavlović veli i da su Srbi još u XIX stoljeću živjeli u velikom broju u zemunicama, skrivajući se tako od najezde Turaka koji su skupljali harač i ubijali usput Srbe ako nemaju novca platiti namete. No, i odlaskom Turaka Srbi još dugo staju zakopani u zemunicama, a i danas na Velikom ratnom otoku na Dunavu usred Beograda ima Srba koji žive u sojenicama pored vode. Na istoku Srbije i danas Srbi u velikom broju, po uzoru na Vlahe, vjeruju u magije, postojanje duhova, vampira, vještica, vukodlaka, te se mažu češnjakom po grudima da se zaštite od uroka. Eto, narodu tako primitivnih i zaostalih običaja u susret hrle hrvatske posrbice, ne znajući koliko su Srbi civilizacijski na margini Europe. Zato su imali potrebu prisvajati i kralja Tvrtka, Hercega Stjepana Kosaču, kralja Stjepana Tomaševića, vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Zrinjske, Šubiće, Frankopane, uskoka i pobjednika nad
Sulejmanom Veličanstvenim Nikolu Jurišića iz Senja, Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, Marina Držića… U Novom vijeku među Srbe su svrstali i Matiju Bana, Dubrovčanina po kome se sad i naziva kraj Beograda Banovo Brdo, zatim Baltazara Bogišića, bana Josipa Jelačića, Medu Pucića, Antuna Fabrisa, Milana Rešetara, Ivana Mažuranića, Ivana Meštrovića, Ivu Andrića, Josipa ( na srpskom preimenovanog Josifa ) Pančića, Josipa Slavenskog, Vatroslava Jagića, Vatroslava Lisinskog, dakako i Nikolu Teslu. Srbi su u kroničnom nedostatku svojih velikana pismenosti, pokušali prevesti na srpski kompletna djela Miroslava Krleže, Antuna Gustava Matoša, Tina Ujevića i Augusta Šenoe i to proglasiti svojom kulturnom baštinom i spomenute pisce na silu, otimačinom, odvojiti od Hrvatske i hrvatstva. Ali, obim djela im se učinio vrlo zahtjevnim i velikim pothvatom, te su samo zato odustali od te nakane. Naročito su insistirali na prepisivanju Krleže i Šenoe, ali
bez uspjeha.
Za svaku od pobrojanih ličnosti Srbi su imali velike motive prisvajanja. Bosanske vladare su sebi pripisivali da bi umjetno pokušali dokazati da je onda i Bosna bila srpska, jer narod je u srednjem vijeku nacije i vjere koje je i vladar. Zato su stradali i posrbljeni u srpskoj lažiranoj povijesti Tvrtko, Herceg Stjepan Kosača, Stjepan Tomašević, koga nazivaju Stefanom i “Srbinom katolikom” koji je branio smederevsku despotovinu. U stvarnosti Hrvat katolik Stjepan Tomašević branio je umjesto pobjeđenih Srba dotadašnju srpsku utvrdu na Dunavu od Turaka. Ali, to Srbi vole zaboraviti kao i činjenicu da ih je nazahvalne kralj Tomislav spašavao od naleta Bugara, pruživši utočište srpskome knezu Zahariji, koji je u Hrvatskoj pronašao spas od bugarskog cara. Vole Srbi imati i hrvatske vojskovođe i junake kao svoje u mislima i u mašti. Tako je Srbin i Hrvoje Vukčić Hrvatinić kome su prišili da je pisao ćirilicom, kao da su Srbi izmislsili hrvatsku ćirilicu, te su sebi prisvojili i
Hvalov misal i Hrvojev zbornik kao dio srpske literature. Mladen Šubić je bio oženjen Dušanovom ćerkom Jelenom. Srbima je to opet dovoljno da zbog žene Srpkinje, ćerke srpskoga kralja, poslije i cara Dušana, proglase Srbinom. Iskopali su, samo njima znani podatak, da je ban Mladen Šubić slavio krsnu slavu, a to je po Srbima samo srpski običaj od pamtivijeka, te su zato svi Šubići postali u srpskoj opsjeni Srbi. Kako je Petar Zrinjski unuk Nikole Šubića Zrinjskog, onda posvojiše Srbi kao “Srbina” i Petra Zrinjskog, a gdje su Zrinjski, tu su i Frankopani i oni su za Srbe isto Srbi. Pobjednik nad Turcima, vojvoda Nikola Jurišić iz Senja je Srbin jer su tako Srbi poželjeli bez posebnog objašnjenja. Sigurno ih je opčinilo što je pobijedio Turke, pa silno žele da on bude Srbin pod svaku cijenu. Gundulić, Držić, Ruđer Bošković… svi Hrvati iz razdoblja humanizma i renesanse koje su Srbi kao narod prespavali, su preko noći
prebačeni u Srbe. Tu je u tom društvu i Ivan Mažuranić, kao i pregršt bosanskih franjevačkih pisaca koje je sad nemoguće sve pobrojati.
I tako, Srbi koji su se odrekli svoga izvornog imena Rašani, ukrali jezik od Hrvata, pisane zakonske akte od Grka, sa Bugarinom prvim svojim povijesnim patrijarhom, bahato drugim narodima, osobito Hrvatima drže slovo o postanku naroda, država, crkve, jezika, pisma, tradicije. Sve to oni kao totalni očajnici nemaju, te iz zlobe i pakosti drugima podvaljuju da su tikve bez korijena. Suvremeni srpski povjesničari mlađe generacije poput Srđana Pirivatrića i Predraga Markovića na predavanjima satova povijesti osmjelili su se kazati istinu koja polako, ali stidljivo prodire u srbijansku javnost. Obojica tvrde da Srbi sve do pada pod Turke nisu imali nikakve nacionalne svijesti, već su sebe zvali seljacima, ili što bismo po današnjem kolokvijalnom izričaju kazali gedžama, što je izraz pozajmljen od turskog naziva za srbijanske seljake. U zavisti, ljubomori i sujeti koja kulminira mržnjom, Srbi će ustvrditi kako nitko u srednjem vijeku, pa ni Hrvati nisu imali
nacionalne svijesti. Dakle, kad nisu oni imali nacionalne pripadnosti, onda im je psihološko rasterećenje da i drugoga ubace u isti koš sa sobom i tako zaliječe svoje ranjene duše. Srbi su od Hrvata ukrali, ne samo jezik, nego i sva prezimena koja danas nose, jer su kao narod dobili službena i trajna prezimena tek 1851. ukazom tadašnjeg srbijanskog kneza Aleksandra Prvog Karađorđevića. Znači, nijedan srbijanski gedža nema rodoslov dulji od stotinu pedest godina, dok ima dosta Hrvata koji znaju svoje pretke i do više od pola tisućljeća unatrag, a neki Hrvati i više od toga. I posrbljeni Hrvati u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori imaju, također, rodoslove duge i po nekoliko stoljeća, jer su bili izvan ozračja srbijanskog primitivnog i kulturno nazadnog društva, te su i u tome za nijansu napredniji od srbijanskih gedža iz matice prekodrinskih Srba. Kod većine naroda u svijetu zemlja matica svojim višim stupnjem civiliziranog razvoja
privlači snagom magneta sunarodnjake iz okruženja i dalje dijaspore. Srbi su i na tom polju negativni fenomen.Srbijanska matična zemlja, kako je u ovom članku objašnjeno u je svemu kulturna dekadencija u usporedbi sa državama u srbijanskome susjedstvu iz koje Srbi hrle u svoju maticu. To vrijedi i za zemlje iz Zapadne Europe i one preko Atlantika gdje su mnogi Srbi pronašli mjesto pod suncem.Idući trbuhom za kruhom našli su egzistenciju koju im ekonomski nerazvijena i nazadna Srbija nije mogla priuštiti. Zato preostalim Srbijancima u Srbiji ostaje samo lebdenje u oblacima o narcisoidnoj fascinaciji vlastitom grandomanijom i uživanjem u srpskim mitovima i legendama. To tvrdoglavo pokušavaju reklamirati i pred svijetom prodajom magle. U te njihove basne braće Grimm nitko ozbiljan ne vjeruje. Nesretnici samo time izazivaju podsmijeh i sažaljenje. Kako i očekuju da ih podrži bilo tko normalan kad tom istom zapadnom svijetu priređuju usred
Beograda znanstvene skupove na kojima ljudima iz diplomatskoga kora objašnjavaju da je i Winston Churchil Srbin i ni manje, ni više vanbračni sin srpskoga kralja Milana Obrenovića. Za francuskoga pisca Onore De Balzaka odavno pričaju kako je potomak crnogorske loze zemljopisno, a etnički srpske dinastije Balšića. Kad kažu crnogorske, misle u biti srpske dinastije, jer Crnogorce ne priznaju kao narod. Jedina istina je da su Balšići u Crnoj Gori bili katolici i Hrvati, a kako god, Balzak nema nikakve veze sa Balšićima. Srpkinjom su nazvali i slavnu holivudsku glumicu Catherine Oxsenberg na čije su se podrijetlo Srbi okomili još dok je igrala u sapunskoj seriji “Dinastija.” Za očekivati je da početkom srpnja prilikom posjeta Angele Merkel Beogradu Srbi njemačkoj kancelarki plasiraju svoju staru teoriju o srpskom podrijetlu Bizmarka, ujedinitelja moderne njemačke države u devetnaestom stoljeću. Međutim, ona im tom prigodom donosi set ozbiljnih pitanja na koja Srbi ne žele
imati racionalan odgovor. To su pitanja priznanja države Kosovo, pristanka Srbije da istinski i djelom, a ne samo praznim riječima i lažnim obećanjima i po prvi puta prizna genocid u Srebrenici, te uvođenje sankcija Rusiji i konkretno, a ne samo deklarativno distanciranje od genocidne tvorevine Republike Srpske i njezinoga lidera Milorada Dodika. Već sad je razvidno da neće imati snage odbaciti političko savezništvo sa Rusijom nasilnika i ruskog dikatora Vladimira Putina, a još manje će imati intelektualnih i moralnih kapaciteta da priznaju neovisnost Kosova. Onaj dodatni i posljednji uvjet vezan za poglavlja oko pravosuđa, pojavio se tek prošloga tjedna. Iz EU poručuju Srbiji da se moraju otkriti i zatvorski kazniti nalogodavci ubojstva bivšega premijera Zorana Đinđića. Kako se ni Nikolić, niti Vučić, već dvije godine ne odazivaju pozivima tužiteljstva da svjedoče na sudu o političkoj pozadini te političke likvidacije, jasno je svakom da se obojica boje odmotavanja klupka pred
sudom. Tamo bi unakrsnim propitivanjem svjedoka mogli suci doći do zaključka da Vučiću i Nikoliću nisu čiste ruke u tim političkim zločinima. O tome mediji u Srbiji uporno šute pune dvije godine. Zato im svima zajedno kao duševna hrana ostaje verbalno bombardiranje svakoga i svega, a posebice Hrvata. Srbi su iskompleksirani i frustrirani Hrvatskom i Hrvatima. Da je tako, govori i najsvježiji nastup ludila šizofrenog manijaka Aleksandra Vulina usred Hrvatske. Ciganin Vulin veže konja tamo gdje mu gazda Aleksandar Vučić kaže. Što on govori javno, to Vučić isto misli, ali u potaji. Ali, mitomanski i kleptomanski snovi koje obojica snuju, raspršili su im se još 1995. kao mjehur od sapunice. Poraženi, pregaženi i poniženi za sva vremena u veličanstvenoj i nezaboravnoj Oluji, izgubiše Srbi svoje slatke snove naroda izmišljene ratničke tradicije i toga najvećeg srpskog mita, dugog nekoliko stoljeća i prenošenog s koljena na koljeno srpskih naraštaja. Što bi rekao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman: “Oni odoše sa
hrvatske zemlje kao da ih nikad nije ni bilo.” Sad su im ostale samo iluzije. To je Srbima posljednji i najveći ugođaj, izazvan njihovom umišljenošću i urođenom prepotencijom. I to im je posljednja crta obrane pred suočavanjem samih sa sobom. Zato im je to toliko bolna i neuralgična točka.
Dragan Ilić
