U knjizi “Prvi šematizam pravoslavne srpske mitropolije Banjalučko – Bihaćke za 1901. godinu” Srbi priznali da su ih Turci naselili u višestoljetne hrvatske krajeve zapadne Bosne
Srpski, muslimanski i njemački povjesničari Vojislav Bogićević, Hamdija Kreševljaković i Ernst Ludwig Dummler potvrđuju da je Bosna oduvijek hrvatska i katolička zemlja
Srpski povjesničar i profesor Više pedagoške škole u Sarajevu Vojislav Bogićević ( 1896 – 1981 ) o povijesti bosanskih Hrvata veli ovako:
“Bosanski Hrvati su se u vrijeme turske vladavine često nalazili u daleko težim prilikama nego Srbi. Bili su orijentisani na franjevce, koji su živjeli u relativno malom broju samostana, udaljenih od većih gradskih naselja. Do kraja privrženi franjevcima, koji su se poslije pada Bosne pod tursku vlast, uprkos raznih neprilika sa kojima su se susretali, znali uvijek dobro snaći ( “Adhnama” 1463. ), bosanski Hrvati su katkad po savjetu franjevaca ulazili u političke akcije, koje su Turci smatrali neprijateljskim. Takva je bila akcija mađarskog kralja Matije u Jajcu 1465, događaji u vezi s provalom austrijskog vojskovođe princa Eugena Savojskog 1697. i mnogi drugi događaji. To je odvodilo katolički elemenat u migracije i umanjivalo njihov broj u Bosni. Turske vlasti ili vojska kojoj bi to bilo stavljeno u zadatak, činila je razne neprilike franjevcima, pa su franjevački samostani paljeni i rušeni, a franjevci ubijani. Premda u malom broju, i bosanski Hrvati će se postepeno uključivati u privredu kai i Srbi, iako u prvo vrijeme na ograničen broj zanata.”
Izvor: Vojislav Bogićević: “Pismenost u Bosni i Hercegovini” ; “Od pojave slovenske pismenosti u IX vijeku do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine.” ; 1975. godina, strana 95.
Pored ovog srpskog izvora o izravno srpskom povijesnom priznanju patnji i stradavanja Hrvata katolika, uz njih i franjevaca u Bosni, navedimo još jedan zanimljivi pisani i povijesni srpski izvor, koji razložno govori kako je teritorij današnje Bosanske Krajine ili zapadnog dijela takozvane Republike Srpske oduvijek bio povijesni i etnički hrvatski državni prostor. O tome piše u knjizi “Prvi šematizam pravoslavne srpske mitropolije Banjalučko – Bihaćke za 1901. godinu”. Srž tog djela je srpsko otvoreno priznanje o povijesnoj hrvatskoj pripadnosti Bosanske Krajine i o doseljavanju Srba na taj višestoljetni hrvatski nacionalni i državni prostor u turskom dobu. U spomenutoj srpskoj knjizi iz 1901. godine sami Srbi o tome ovako izrekom vele:
“Kad su Turci osvojili Kostajnicu 1558. godine postali su oni gospodari cijeloga Pounja s obje strane rijeke Une i tuda su odmah naselili veliki broj srpsko – pravoslavnog naroda kao svoju raju. Taj narod podigao je odmah manastir Moštanicu. A što narod drži, ili što mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zadužbina Nemanjića, pa se za dokaz navodi i neki manastirski ključ od godine 1111, ne slaže nikako s istorijom tog uzroka, što u Pounju kao i uopće u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinsko rimska. sa turskom provalom došla je u te krajeve i pravoslavna vjera. Još godine 1501. bile su u Pounju rimokatoličke plovanije, koje su potpadale pod Zagrebačku Biskupiju. Pa, među tijem plovanijama spominje se pomenute 1501. godine i “Moztenycza” kao šesanesta plovanija dubičkog arhiđakona ( Franjo Rački, “Starine” IV 211 ). Eto je, dakle, i samo ime današnjem srpskom manastiru uzeto od stare hrvatske plovanije.”
Nisu samo tek povremeno svjesni i savjesni srpski povjesničari pisali svome, očito zaslijepljenom i za istinu gluhom puku da živi stoljećima na tuđem, odnosno hrvatskom tlu, gdje izigrava domaćina u domaćinovom domu, sve do današnjih dana. I među muslimanskim povjesničarima, također, ima onih što teška srca priznaju da je Bosna i Hercegovina od iskona samo hrvatska i katolička zemlja. Jedan od takvih hrabrih i odvažnih boraca za prmicanje istine bio je i hrvatski muslimanski književnika i povjesničar Hamdija Kreševljaković ( 1888 – 1959 ). On u svojoj knjizi “Husein kapetan Gradaščević, zmaj od Bosne,” tiskanoj u Sarajevu 1931. godine, na trećoj stranici knjige na temu etničke, vjerske i državne pripadnosti Bosne prije pohoda Turaka, nedvojbeno konstatira da je to isključivo hrvatska zemlja hrvatskog naroda i to od davnina i da se u Bosni oduvijek govori hrvatski jezik. Zanimljivo je kako Hamdija Kreševljaković vrlo često rabi izraz Herceg – Bosna. Da je danas živ time bi se zasigurno jako zamjerio svojim sunarodnjacima bosanskim muslimanima, poslovično alergičnim i na sam spomen riječi Herceg – Bosna. Evo i citata iz knjige Hamdije Kreševljakovića o etničkoj, vjerskoj i državnoj pripadnosti Bosne hrvatskom narodu i hrvatskoj državi:
“I nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. i zemlje Hercegove 1483. sve do polovice prošlog stoljeća vodilo je plemstvo glavnu riječ u ovim zemljama i po njemu i njegovim pravima i povlasticama imala je Herceg – Bosna izniman položaj u Osmanskom carstvu. Po dolasku Osmanlija prihvatilo je patarensko plemstvo i velik dio naroda dragovoljno islam, jer prisline konverzije nije bilo. U narodnosnom pogledu nije se desila skoro nikakva promjena, pa je Bosna i za turske uprave potpuno očuvala svoj hrvatski karakter. I seljak i plemić i građanin i obrtnik i trgovac govorili su čistim hrvatskim jezikom i očuvali svoje običaje.”
Na koncu, etnička i državna pripadnost Bosne Hrvatskoj bila je izuzetno dobro poznata i stranim povjesničarima. Jedan od njih je i njemački povjesničar Erns Ludwig Dummler ( 1830 – 1902 ). On u svome djelu “Uber die alteste Geschichte der Slawen in Dalmatien ( 549 – 928 ), objavljenoj u Beču 1856. opisuje Bosnu kao izričito povijesnu zemlju Hrvata:
“Upravo je nužno da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car Porfirogenit pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije. Mada je u X stoljeću na samo dvije godine Bosna bila sastavni srpski dio, njezini žitelji imaju oduvijek vlastite hrvatske vladare.”
Dragan Ilić
HOP