Kako je Konstantin Porfirogenit zabilježio u svom djelu ” O upravljanju carstvom”, Hrvati su kod svog dolaska na jug 626. naselili tadašnju Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, dakle uz Jadransko more sve zemlje od Istre do Valone na jugu današnje Albanije. Ti su krajevi na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice. Bijelu ili zapadnu Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu ili južnu Hrvatsku od Cetine do Valone na jugu današnje Albanije i gorja Himare, također u sadašnjoj državi Albaniji. U ranom srednjovjekovlju na prijelazu iz 10. u 11. stoljeće uz južni Jadran još nisu bile jasno oblikovane slavenske kneževine, takozvane sklavinije, pa je tu od 9. do početka 11. stoljeća još postojala zajednička Crvena Hrvatska, kojoj su čelnici bili slabije poznata dinastija banova Petrislavići, koje su potom od sredine 11. stoljeća zamijenili stari dukljanski Vojisavljevići. Razmjerno je slabije poznato više pripadnih banova dinastije Petrislavići od 850. do 990. iz te rane južne Crvene Hrvatske.
Ban Petrislav I javlja se oko godine 850. na tronu Crvene Hrvatske kao njezin prvi takorekuć polumitski čelnik. Spominje ga i Ljetopis biskupa Grgura Barskog, a u opće
poznatoj konstrukciji jugoistorije pod srpskim utjecajem pisane, za kao pop Dukljanin. U Ljetopisu Grgura Barskog ( popa Dukljanina ) ban Petrislav je opisan kao srodnik hrvatske kraljevske dinastije Trpimirovića. Smatra se vjerojatnim začetnikom rane dinastije katoličkih i hrvatskih Petrislavića u Crvenoj Hrvatskoj, potonjoj Duklji, ili danas poznatoj pod nazivom Crna Gora. Nakon njega postoji nepoznata praznina o ulozi idućih nasljednika Petrislavića krajem 9. i početkom 10. stoljeća. Ban Predimir Petrislavić je također slabo poznati čelnik koji je vladao u južnoj Crvenoj Hrvatskoj približno od 950. do 970. godine. Bio je hrvatski vazal kralja Mihaela Krešimira II ( 949 – 969 ), a naslijedio ga je idući ban Vladimir iz iste loze Petrislavića. Ban Vladimir I
Petrislavić je vladao u Crvenoj Hrvatskoj, odnosno u Zahumlju, Travunji i Duklji kao nasljednik prethodnog bana Predimira i njegov najbliži rođak u razdoblju od 971. do 998. godine. Također je bio hrvatski vazal kralja Stjepana II Držislava ( 969 – 995 ), a naslijedio ga je ban Petar Petrislav.
Ban Petar Petrislav II je najbolje poznati i dokumentirani vladar rane Crvene Hrvatske, potvrđen iz bizantskih izvora kao i iz barskog Ljetopisa, a također je arheolog Gustav Schlumberger pronašao u Crnoj Gori i njegov vladarski pečat s grčkim natpisom na kojem je zapis što se s grčkog može prevesti na latinski “Petrou archontos Diokleias Amen.” Vladao je od 971. do 990. godine, a bio je bizantski vazal cara Bazilija II. S tim banom Petrom završava južnohrvatska loza Petrislavića i ujedno se Crvena Hrvatska tada razdvaja na više posebnih “sklavinija” kao što su Zahumlje, Travunja, Duklja i Podgorije, kasnije prozvana Transmontana na latinskom, a u tursko doba, pa sve do današnjih dana Sandžak. Idući knez Ivan Vladimir II ili po krivotvorenoj srpskoj historiografiji, sveti Jovan Vladimir, je nasljednik Petra Petrislava u Duklji i vladao je od 990. do 1016. kao bugarski vazal cara Samuila, čiju je kćer Kosaru oženio. Nakon
Samuilove smrti 1014. njegov nasljednik Vladislav je u Prespi pogubio Ivana Vladimira, koji je ubrzo proglašen svetim, pa ga dosad štuju svi pravoslavci na Balkanu, a pokopan je u manastiru Prečiste Bogorodice kod Bara.
Od onda u posebnoj Duklji ranije banove Petrislaviće zamjenjuje druga kneževska dinastija Vojislavljevići, pobočni srodnici hrvatske dinastije Trpimirovića. Vojislavljevićima je začetnik dinastije bio Vladimirov nećak dukljanski knez Stefan Vojislav ( 1019 – 1042 ), koji je neko vrijeme bio bizantski vazal. Njegov sin je bio prvi neovisni dukljanski kralj Mihajlo, po uvriježenom imenu pristrane srpske historigrafije, premda se zvao Mihala Vojisavljević ( oko 1050 – 1081 ), kojeg je priznao i rimski papa, a unuk mu je najjači dukljanski kralj Konstantin Bodin ( 1081 – 1108 ). Prvog neovisnog dukljanskog kralja Mihale ( oko 1046 – 1081 ) sami bizantski, dakle, čisto ortodoksni izvori, zovu “vladar onih koji se zovu Hrvati”, što će reći da je u arhivama Bizanta i danas pohranjena istina da preci današnjih Crnogoraca, ili davnašnjih Dukljana, potječu od Hrvata iz izvorne Crvene Hrvatske. Prvi samostalni dukljanski vladar, kralj Mihala je, kao i njegov otac Dobroslav, priznavao vrhovništvo hrvatskih kraljeva Stjepana I i Petra Krešimira IV. Ali, godine 1074. Mihala nije priznao izbor Slavca za hrvatskog kralja, pa je zato Duklju otcijepio od Hrvatske, u čijem je državnom sastavu bila od 626. do 1077. godine, dakle, nešto manje od pola tisućljeća po doselidbi Hrvata na današnje prostore juga Europe. Godine 1077. Mihala je dobio kraljevski naslov i krunu od bizantskoga cara Nikefora Botanijata. Tim činom je osnovao novo hrvatsko kraljevstvi u Crvenoj ili južnoj Hrvatskoj. Budući da je u državi bilo čimbenika koji nisu odobravali cijepanje jedinstvenog hrvatskog kraljevstva, Mihala Vojislavljević je dao napisati ljetopis “Kraljevstvo Hrvata”, u kojem je ljetopisac dokazivao da je prvotno središte stare hrvatske države bilo u Duklji, te je Mihala utemeljenjem Duklje kao neovisno države, objavljivanjem toga ljetopisa htio vanjskom svijetu predočiti kako osnutkom smaostalne države Duklje izvan dotadašnje Hrvatske kojoj je izvorno i od najstarijih vremena i državno i nacionalno jedino i pripadala, nije stvorena nikakva nova nacija, te da u samostalnoj Duklji žive i dalje Hrvati katolici,
kao jedini narod u Duklji, kao što su i prije 1077. kad se Duklja izdvojila iz Hrvatskog kraljevstva u njoj živjeli također samo Hrvati katoličke vjere i niti jedan drugi narod u toj povijesnoj hrvatskoj pokrajini južne ili Crvene Hrvatske.
Dragan Ilić
HOP