Zbog čega je Nadbiskupski ordinarijat splitsko-makarski samo nekoliko sati prije početka predavanja otkazao gostoprimstvo poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve, arhiepiskopu Aleksandru Ivanovu, koje je u organizaciji Udruge Benedikt trebalo biti održano u dvorani nadbiskupskog sjemeništa?
Odgovor s vrha splitske Crkve bio je kratak: ne dozvoljava se. Predavanje i predstavljanje knjige “HPC: bila je, jest i bit će” potom je održano u dvorani hotela “Atrium”, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, što pokazuje veliko zanimanje splitskih građana za ovu tematiku koja se obično označava kao “sporna”.
A sporna je, i to je poznato, ponajviše Srpskoj pravoslavnoj crkvi, čiji predstavnici dobivaju napade histerije na spomen HPC-a, uporno tvrdeći kako je riječ o obnovi Pavelićeve ideje kojom je htio Srbe u Hrvatskoj odvojiti od Srpske crkve.
Poznato je kako je taj pokušaj završio: poglavar arhiepiskop Germogen (podrijetlom Rus, novomoskovski mitropolit, izbjegao nakon Oktobarske revolucije) zadnjeg je dana lipnja 1945. godine na komunističkom sudu osuđen na smrt i strijeljan s tridesetak svojih svećenika, a HPC raspušten.
Ipak, valja znati kako stvaranje autokefalne pravoslavne crkve za Hrvate pravoslavce nije izvorno Pavelićeva dosjetka, nego ju je još 1861. iznio Eugen Kvaternik, koji je nelegalnom smatrao jurisdikciju Srpske crkve na hrvatskim područjima i tvrdio kako se “usred hrvatskog pravoslavnog naroda zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko: vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom”.
Episkop iz Bugarske
HPC je nakon osamostaljenja Hrvatske pokušao obnoviti Radoslav Metod Viličić, katolik koji je 1993. godine na Svetoj gori prešao na pravoslavnu vjeru, a kasnije je zaređen za jeromonaha, no jaču inicijativu imao je Ivo Matanović koji je 2009. osnovao Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika.
Prije pet godina, na njegov poziv, vodstvo Hrvatske pravoslavne crkve preuzeo je bugarski pravoslavni svećenik Aleksandar Ivanov, a zatim su se razišli. Od Europske pravoslavne crkve (EPC) sa sjedištem u Parizu krajem 2013. dobio je Aleksandar dokumente za obnovu HPC-a kao podružnice EPC-a i ukaz kojim se dodjeljuje autokefalnost HPC-u, a u svibnju 2014. u Italiji je rukopoložen za episkopa hrvatskoga, dok je Sveti Sinod EPC-a tom prilikom patrijarha Germogena proglasio svetim.
Dvije i pol godine arhiepiskop Ivanov je djelovao u Zadru, a zadnje dvije godine u Zagrebu, gdje služi liturgiju u unajmljenim prostorima. Hrvatska država odbila je HPC registrirati kao vjersku udrugu dok ne donesu dokaz da im pripada pet stotina vjernika, a Ivanov navodi kako se na popisu stanovništva 2011. godine u Hrvatskoj 16.647 građana izjasnilo Hrvatima pravoslavne vjere.
Arhiepiskop Ivanov nam je o događaju u Splitu kazao:
– Doista ne znam što se dogodilo niti zašto, jer ja nisam bio u kontaktu s predstavnicima Nadbiskupije, već Udruga Benedikt koja je organizirala skup. Ne bih ulazio u razloge zabrane niti bih ulazio u to je li SPC tražio to od nadbiskupa. Ne znam. Ali je veliko zanimanje građana pokazalo da se na temu HPC-a ima što reći i da ljude to zanima. Ne mrzim Srbe ni SPC, ali mrzim laž, a u svojoj knjizi uz pomoć dokumenata dokazujem kako SPC nezakonito djeluje u Hrvatskoj. Možda je to nekom zasmetalo, ali što ću mu ja.
Dvorana u sjemeništu
Izgleda da su tvrdnje arhiepiskopa Ivanova najviše zasmetale katoličkom vrhu u Splitu, možemo pretpostaviti da je nadbiskupa Marina Barišića vjerojatno u zadnji čas “cimnuo” netko iz SPC-a, s kojim želi uspostaviti prisan odnos, ali slobodno izražavanje stavova valjda bi trebalo vrijediti i za crkvene prostore poput dvorane Sjemeništa, u kojoj se kroz godinu održava na desetke različitih događaja.
Ili, okrenimo situaciju za 180 stupnjeva: čini se potpuno nezamislivim da bi, recimo, katolički biskup, recimo Subotice, mogao na bilo koji način utjecati na neki događaj u tamošnjim prostorima Srpske pravoslavne crkve. Na pamet mu ne bi palo niti bi vrijedilo!