POSLOVNE KNJIGE „ZAVRŠNI RAČUNI“ PRAVNIH SUBJEKATA
ZAKONOM „lex Agrokor“
STAVLJENE SU U STATUS NIŠTAVNOSTI PRI PROVEDBI OVRHE
FINA je suodgovorna za „minus“ na žiro – računu KORPORACIJE AGROKOR za „akumulirani dug“ veći od 40,4 milijarde kuna
Vjerodostojne isprave na temelju kojih se može odrediti ovrha prema čl. 31. st.1. Ovršnog Zakona – a je „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“ .
Iznad „OVRŠNOG ZAKONA“ postavljen je ZAKON O POSTUPKU IZVANREDNE UPRAVE U TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA OD SISTEMSKOG ZNAČAJA ZA REPUBLIKU HRVATSKU .
Odredbu OVRŠNOG ZAKONA iz člana 31. st.1. „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“ je dovedena u status NIŠTAVNOSTI iz razloga što poslovni „KONCERN“ – korporacija – „KORPORATIVNI“ pravni subjekt ; KOMPANIJA AGROKOR sa svojim sastavnicama : Agrolaguna d. d. ; Dijamant a. d. ; PIK VINKOVCI d. d. ; PIK VRBOVEC d. d. ; Solana Pag d. d. ; Belje d. d . ; Frikom d. o. o. ; Jamnica d. d. ; Ledo d. d. ; Mladina d. d. ; Sarajevski kiseljak d. d. ; Vupik d. d. ; Zvijezda d. d. ; Konzum d. d. ; Mercator – S d. d. ; Tisak d. d. ; A007 d. d. ; Konzum d. d. Sarajevo ; Poslovni sistem Mercator d. d. ; Roto dinamic d. o. o. ; VELPRO CENTAR d. o. o. ; VELPRO d. o. o. Sarajevo ; Agrokor Trgovina d. o. o. ; Super Kartica d. o. o. ; Agrokor Energija d. o. o. ; Aviva Polyclinic ; mStart d. o. o. ; MultiPlus Card d. o. o. je izuzet iz mogućnosti provedbe ovrhe po osnovi „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“.
Navedeno pravni subjekti , članice korporativne grupacije AGROKOR poslovale su na cjelovitom prostoru REPUBLIKE HRVATSKE i izvan granica REPUBLIKE HRVATSKE.
Velika je mogućnost da su svojim radom – neplaćanjem izvršenih usluga drugih pravnih subjekata prema korporativnoj grupaciji počinjene materijalne štete koje podliježu „OVRŠNOM ZAKONU“ ali se zbog zakona „lex Agrokor“ ne mogu provesti.
Nemogućnost provedbe OVRHE nad KORPORATIVNOM GRUPACIJOM AGROKOR dovodi „OPRAVDANE SUMNJE“ , tehničke i pravne neprovedivosti OVRŠNOG POSTUPKA po osnovi „valjane ovršne isprave“ OVRŠNOG ZAKONA i odredbe iz člana 31. st.1. „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“.
Mora se konstatirati da bilo koji pravni subjektu REPUBLICI HRVATSKOJK po osnovi iz člana 31. st.1. „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“ ne može provesti „OVRHU“ nad KORPORATIVNOM GRUPACIJOM AGROKOR po osnovi zakona „lex Agrokor“ ZAKONA O POSTUPKU IZVANREDNE UPRAVE U TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA OD SISTEMSKOG ZNAČAJA ZA REPUBLIKU HRVATSKU.
Zakon ne može biti pisan za jednu osobu ili jedan pravni subjekt , zakon važi za sve građane REPUBLIKE HRVATSKE jednako .
ZAKON O POSTUPKU IZVANREDNE UPRAVE U TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA OD SISTEMSKOG ZNAČAJA ZA REPUBLIKU HRVATSKU potpisan je od Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, v. r. Klasa: 011-01/17-01/13 ; Urbroj: 71-06-01/1-17-2 , od dana 6. travnja 2017.godine , ZAGREB i Predsjednika Hrvatskoga sabora Božo Petrov, v. r. Klasa: 022-03/17-01/47 , od dana 06. travnja 2017. godine , ZAGREB , a objavljen u Narodnim Novinama 32/2017 od dana 06. 04. 2017. godine.
ZAKONSKI akt kojeg je donijelo najviše zakonodavno tijelo REPUBLIKE HRVATSKE.
„USTAV REPUBLIKE HRVATSKE“ jamči u dijelu „III. Zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda“
Članak 14.
Svatko u REPUBLICI HRVATSKOJ ima prava i slobode , neovisno o njegovoj rasi , boji kože , spolu , jeziku , vjeri , političkom ili drugom uvjerenju , nacionalnom ili socijalnom podrijetlu , imovini , rođenju naobrazbi , društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki .
Članak 48. USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE jamći vlasništvo.
„3. GOSPODARSKA , SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA“
Članak 48.
Jamči se pravo vlasništva .
Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom.
Članak 49 USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE zabranjuje „monopolski položaj kako zakona tako i pojedinca“.
Članak 49
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja REPUBLIKE HRVATSKE.
Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.
ZAKON O POSTUPKU IZVANREDNE UPRAVE U TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA OD SISTEMSKOG ZNAČAJA ZA REPUBLIKU HRVATSKU poznatiji pod nazivom zakon „lex Agrokor“ dovodi u povlašteni status pravni subjekt „KORPORACIJU AGROKOR“ spram drugih pravnih subjekata i pravnih osoba.
Što je „POSLOVNA KNJIGA“ ?
Računovodstvena evidencija poslovanja ili financijskih vrijednosnica. Knjigovodstvo je vođenje glavne knjige i drugih knjiga kojima se registrira poslovanje, ili EMISIJA vrijednosnica. Kod svake emisije vrijednosnica i kod svakog SINDICIRANOG ZAJMA, odabire se jedna BANKA (ili brokerska tvrtka) koja vodi knjige (za određenu naknadu). Danas se knjigovodstveni poslovi uglavnom obavljaju uz pomoć računala.
RAČUNOVODSTVENI SERVISI , KNJIGOVODSTVENI SERVISI , REVIZORSKI KNJIGOVODSTVENI SERVISI (kako domaći tako i strani) , POSLOVNE BANKE , državna institucija „FINA“.
Što je „FINA“ ?
Najjednostavnije rečeno „FINA“ je državna agencija koja kontrolirat „protok novca“ u REUBLICI HRVATSKOJ.
Na „web“ stranici FINE definirano je što je „FINA“ , citiram : „Financijska agencija (Fina) vodeća je hrvatska tvrtka na području pružanja financijskih i elektroničkih usluga. Nacionalna pokrivenost, informatički sustav prokušan na najzahtjevnijim poslovima od nacionalne važnosti te visoka profesionalna razina stručnih timova omogućuju pripremu i provedbu različitih projekata, od jednostavnih financijskih transakcija do najsofisticiranijih poslova u elektroničkom poslovanju.
Iako u državnom vlasništvu, Fina posluje isključivo na tržišnom principu. Uspješno poslujemo s bankama, Hrvatskom narodnom bankom, brojnim poslovnim sustavima i drugim subjektima poslovnog života. Također, partner smo državi na području javnih financija gdje smo proveli nekoliko sveobuhvatnih i ključnih projekata. Fina je imala i važnu ulogu u operativnoj pripremi i provedbi dvije velike reforme: platnog prometa i mirovinskog sustava.
Finina poslovna mreža slijedi logiku i intenzitet gospodarske aktivnosti. Informatička povezanost čak i onih fizički najudaljenijih poslovnih jedinica, jamči brzinu i pouzdanost izvršenja najsofisticiranijih zahtjeva, čineći svaku točku sustava sposobnom obaviti sve zadaće i odgovoriti na sve zahtjeve korisnika naših usluga. Operativni se poslovi obavljaju kroz sustav koji se sastoji od četiri regionalna centra (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek), podružnica, poslovnica i ispostava koje su povezane suvremenom informatičkom tehnologijom i locirane tako da jamče klijentima lak i brz pristup iz svakog dijela Hrvatske.
Financijska agencija pod ovim imenom djeluje od siječnja 2002. godine, ali iza sebe ima polustoljetnu poslovnu tradiciju. Nasljednica je Zavoda za platni promet (ZAP), odnosno još starije Službe društvenog knjigovodstva (SDK).
Iz Službe društvenog knjigovodstva, koja je u bivšoj državi imala isključivo pravo obavljati transakcije platnog prometa u tuzemstvu, 1993. prerasta u Zavod za platni promet. ZAP se usavršava u tehnološkom i organizacijskom smislu zadržavajući monopol na području platnog prometa sve do 2002. godine. Iznimno visok stupanj zadovoljstva klijenata i izrazito pozitivne ocjene domaćih i inozemnih institucija, doprinijeli su da ZAP stekne vrhunsku reputaciju na financijskom tržištu.
Početkom 2002. godine donesen je Zakon o Financijskoj agenciji, kojom ta institucija u vlasništvu države nasljeđuje prava, obveze i imovinu bivšeg ZAP-a, nastavljajući u tržišnom okruženju oblikovati svoju poslovnu politiku, bez monopolističke pozicije.
Prema ZAKONU O RAČUNOVODSTVU koji je potpisan od Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, v. r. ; Klasa: 011-01/1 5-01/62 ; Urbroj: 71-05-03/1-15-2 dana 08. srpnja 2015. godine , Zagreb i od Predsjednika Hrvatskoga sabora gospodina Josipa Leke, v. r. ; Klasa: 022-03/15-01/18 od dana 03. srpnja 2015. godine , Zagreb , a objavljen u Narodnim Novinama broj 78/2015 od 17. 07. 2015. godine ., decidirano je navedeno , citiram :
„Računovodstveni poslovi, dokumentacija i poslovna godina“
Članak 7.
(1) Računovodstveni poslovi su prikupljanje i obrada podataka na temelju knjigovodstvenih isprava, priprema i vođenje poslovnih knjiga, priprema i sastavljanje godišnjih financijskih izvještaja, te prikupljanje i obrada podataka u vezi s pripremom i sastavljanjem godišnjeg izvješća, te financijskih podataka za statističke, porezne i druge potrebe.
(2) Poduzetnik je dužan prikupljati i sastavljati knjigovodstvene isprave, voditi poslovne knjige, te sastavljati financijske izvještaje sukladno ovom Zakonu i na temelju njega donesenim propisima, poštujući pri tome standarde financijskog izvještavanja te temeljna načela urednog knjigovodstva.
(3) Poduzetnik je dužan organizirati prikupljanje i sastavljanje knjigovodstvenih isprava, vođenje poslovnih knjiga te sastavljanje godišnjih financijskih izvještaja na način da je moguće provjeriti poslovne događaje, financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzetnika.
(4) Ako poduzetnik povjeri obavljanje računovodstvenih poslova i funkcije računovodstva drugim pravnim ili fizičkim osobama one moraju biti licencirane za obavljanje tih poslova na temelju posebnog zakona. Poduzetnik ostaje u potpunosti odgovoran za povjerene poslove, kao i za nesmetano obavljanje nadzora od strane nadzornih tijela.
(5) Računovodstvena dokumentacija obuhvaća osobito knjigovodstvene isprave, kontni plan, poslovne knjige, odvojene i konsolidirane financijske izvještaje te odvojena i konsolidirana godišnja izvješća.
(6) Poduzetnik je dužan osigurati da računovodstvena dokumentacija bude točna, potpuna, provjerljiva, razumljiva i zaštićena od oštećenja i promjena.
(7) Ako poduzetnik utvrdi da je neka računovodstvena dokumentacija nepotpuna, neprovjerljiva, netočna ili nerazumljiva, poduzetnik je dužan istu ispraviti bez odgode na način koji će omogućiti identificiranje osobe koja je obavila ispravak, datum ispravka i sadržaj računovodstvenog dokumenta prije i nakon ispravka.
(8) Za bilo koji ispravak računovodstvene dokumentacije, potrebno je sastaviti knjigovodstvenu ispravu.
(9) Računovodstvena dokumentacija koja je nečitka ili se ne može konvertirati u čitljiv format neće se smatrati računovodstvenom dokumentacijom.
(10) Poduzetnik je dužan poduzeti mjere da računovodstvena dokumentacija bude zaštićena od gubitka, oštećenja i osigurati da potrebna tehnička oprema, nositelji podataka i softver budu zaštićeni od zlouporabe, oštećenja, uništenja, neovlaštenog ometanja, neovlaštenog pristupa, gubitka, krađe ili otuđenja.
(11) Poduzetnik je dužan u svojim poslovnim knjigama evidentirati sve knjigovodstvene promjene u poslovnoj godini.
(12) Poslovna godina jest kalendarska godina, osim u slučajevima navedenim u stavcima 13., 15. i 16. ovoga članka.
(13) Poduzetnik može promijeniti poslovnu godinu u izvještajno razdoblje od dvanaest uzastopnih kalendarskih mjeseci koje je različito od kalendarske godine ako o promjeni poslovne godine pisanim putem obavijesti Ministarstvo financija, Poreznu upravu:
- a) u roku od 30 dana nakon osnivanja poduzetnika ili
- b) najmanje 30 dana prije početka promjene poslovne godine.
(14) Ako poduzetnik ne obavijesti Ministarstvo financija, Poreznu upravu o promjeni poslovne godine u rokovima iz stavka 13. ovoga članka, ne može primjenjivati poslovnu godinu koja je različita od kalendarske godine.
(15) Poslovnom godinom smatraju se i izvještajna razdoblja kraća od dvanaest uzastopnih kalendarskih mjeseci ako su posljedica osnivanja poduzetnika, statusne promjene, promjene poslovne godine te likvidacije ili stečaja.
(16) Poslovnom godinom smatraju se i izvještajna razdoblja od početka do kraja likvidacije koja mogu biti duža od dvanaest uzastopnih kalendarskih mjeseci.
Zašto se je ovo navelo ?
Prema poslovnim knjigama KORPORACIJE AGROKOR Profit: €130.8 million (2015) dok je „KORPORACIJSKI KAPITAL“ u iznosu 6.435 billion EUR (2015).
Prema ZAKONU O RAČUNOVODSTVU , poslovna knjiga KORPORACIJE AGROKOR morala je „valjati“ , podlijegala je brojnim „financijskim kontrolama“ kako unutar KORPORACIJE tako i prema kontrolama koje su načinile vanjske eminentne REVIZORSKE KUĆE . Završnu kontrolu poslovnih knjiga provela je DRŽAVNA AGENCIJA ZA FINANCIJSKO POSLOVANJE „FINA“.
JAVNO DOSTUPNI PODATCI :
Agrokorova imenovana izvanredna uprava na čelu s povjerenikom Antom Ramljakom, iz koncerna su izvijestili javnost kako je na dan 31. ožujka 2017. Agrokor imao dug u iznosu od 40,4 milijarde kuna
Agrokor je najviše dužan financijskim vjerovnicima – bankama, leasing društvima – oko 24,5 milijardi kuna, dok su obaveze prema dobavljačima 6,2 milijarde kuna. Dugovi po izdanim mjenicama iznose 7,36 milijarde kuna.
Tri su tvrtke iz sastava koncerna – Jamnica, Belje i PIK Vinkovci – na Zagrebačkoj burzi objavile i očitovanja svojih uprava na upite dioničara zaprimljene na glavnim skupštinama održanim početkom lipnja, a među deset pitanja su i ona o potraživanjima i obvezama prema svakoj pojedinačnoj povezanoj osobi kao i obvezama temeljem jamstava izdanih u korist vladajućeg društva odnosno Agrokora te jamstvima i sudužništvima u korist povezanih osoba.
Prema tim podacima, ukupan iznos prijavljenih potraživanja Jamnice u postupak izvanredne uprave iznosi 1,36 milijardi kuna, od čega najviše, 1,06 milijardi kuna, prema Agrokoru d.d., dok ukupne obveze Jamnice prema povezanim društvima iznose 25,9 milijuna kuna.
Potraživanja Belja prema svakoj pojedinačnoj povezanoj osobi na dan 10. travnja 2017. iznose ukupno 106,06 milijuna kuna, od čega se polovica ili 53,2 milijuna kuna odnosi na PIK Vrbovec, dok u stavci obveza Belje iskazuje iznos od ukupno 987,6 milijuna kuna, od čega se na Agrokor odnosi 899,6 milijuna kuna.
Potraživanja PIK-a Vinkovci ukupno iznose 36,5 milijuna kuna, od čega najviše, 14,1 milijun kuna, prema tvrtki Eko Biograd te Konzumu 11,04 milijuna kuna, dok obveze te tvrtke i njegovih tvrtki kćeri Eko Biograd i Felix iznose 1,1 milijardu kuna, od čega se najveći dio odnosi na Agrokor, 799,5 milijuna kuna, te Agrokor trgovinu 294 milijuna kuna.
Skriveni dug
Zaključno sa 31. ožujkom 2017. ukupne izdane mjenice su iznosile 7,3 milijarde kuna, a zajmovi dobavljača prema Agrokoru 6,3 milijarde kuna. U tom okviru su vanjske komercijalne mjenice (izdane za robe i usluge dobavljačima) iznosile 1,39 milijarde kuna, vanjske financijske mjenice (kojim su dobavljači kreditirali Agrokor) iznosile su 1,763 milijuna kuna i interne mjenice (unutar koncerna Agrokor) iznosile su 4,2 milijarde kuna.
Analiza je pokazala kako je najveći dobavljač Agrokora bio TDR koji čini gotovo tri posto obaveza prema dobavljačima, ali nije navedena ukupna cifra za tu tvrtku.
ZAŠTO SU OVI PODATCI IZNESENI ?
Prema ZAKONU O RAČUNOVODSTVU podatci u „poslovnim knjigama“ moraju biti točni, registrirani od KNJIGOVODSTVENIH SERVISA , kontrolirani od ovlaštenih REVIZORSKIH KNJIGOVODSTVENIH SERVISA (kako domaćih tako i inozemnih eminentnih financijskih kuća) , a šlag na kraju „POSLOVNU KNJIGU – ZAVRŠNI RAČUN“ ovjerava DRŽAVNA AGENCIJA ZA KONTROLU FINANCIJSKIH TRANSAKCIJA „FINA“ u ime i za ime REPUBLIKE HRVATSKE.
Krediti banaka isplaćeni Agrokoru d.d. dospijevaju na naplatu tek za koju godinu
Agrokorov dug sastoji se uglavnom od dvije Senior obveznice i bilateralnih kreditnih aranžmana s bankama i financijskim institucijama. Obveznice dospijevaju 2019. godine u iznosu od 300.000.000 eur-a, 2020. godine u ukupnom iznosu od 325.000.000 eur-a, dolarski denominirane obveznice dospijeća 2020. godine u iznosu od 300.000.000 USD, i 01. veljače 2020. godine u iznosu od 150.000.000 eur-a. Tri terminska kredita od 90 milijuna eura, 60 milijuna eura, te 60 milijuna eura dospijevaju 16. lipnja 2017. godine, 21. lipnja 2017. godine i 21. lipnja 2020. godine. Kredit SBERbank u iznosu od 600.000.000 eur-a dospijeva 14. ožujka 2021 godine, dok kredit HBOR-a u iznosu od 48,3 milijuna eura koji je isplaćen Ivici Todoriću i njegovim trgovačkim društvima u prosincu 2016. godine je obavijen velom tajne.
Financijsko izvješće društva Agrokor trgovina d.o.o. koje je za 2015. godinu iskazalo dobit u iznosu od 23.004.501,00 kn a koja se raspoređuje na način da se dobit isplati jedinom članu društva, dok istovremeno te tvrtke duguju dobavljačima milijarde kuna.
Predmetne ovjere „POSLOVNIM KNJIGAMA“ trebaju dati „VJERODOSTOJNU OVRŠNU ISPRAVU“ prema čl. 31. st.1. Ovršnog Zakona citiram : „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“
Kada u „POSLOVNIM KNJIGAMA“ imate dubiozu od 40,4 milijarde kuna tada „POSLOVNIM KNJIGAMA“ prestaje pravna valjanost u svojstvu „VALJANE OVRŠNE ISPRAVE“ i prelazi u status „NIŠTAVNE OVRŠNE ISPRAVE“ . Činjenično dolazi po snazi AUTOMATIZMA promjena u OVRŠNOM ZAKONU jer postoji OPRAVDANA SUMNJA da je državno administrativno tijelo REPUBLIKE HRVATSKE sa prenesenim ovlastima „FINA“ ovjerila i verificirala „KRIVOTVORINU – POSLOVNU KNJIGU – ZAVRŠNI RAČUN“ .
Kako se ne radi o izdvojenom slučaju već „financijskoj praksi“ POSLOVNA KNJIGA PRAVNOG SUBJEKTA ne može udovoljiti „VALJANOJ OVRŠNOJ ISPRAVI“ prema čl. 31. st.1. Ovršnog Zakona citiram : „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“ jer je „izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“ FALSIFIKAT – FRIZIRANI NAMJEŠTENI PODATAK poslovanja pravnog subjekta isključivo u svrhu OBMANE i PREVARE korisnika izvješća FINANCIJSKE AGENCIJE – „FINA“ .
Koliko je FINA državno administrativno tijelo REPUBLIKE HRVATSKE s prenesenim ovlastima povjerenog dužnog nadzora nad „prometom novca“ i ovjeri „POSLOVNE KNJIGE – ZAVRŠNI RAČUN“ shodno tome snosi punu kaznenu i materijalnu odgovornost za izradu FALSIFIKATA – POSLOVNIH KNJIGA u REPUBLICI HRVATSKOJ.
Kada građanin REPUBLIKE HRVATSKE postavi pitanje administrativnom upravnom tijelu ili pravnom tijelu o zakonitom postupanju tijela ili o bilo kojem drugom pitanju tada građanin dobiva odgovor da tijela uprave i pravna tijela postupaju u skladu sa zakonom i počnu se nabacivati brojni članovi različitih zakona .
Kada pravna tijela ili upravna tijela zakažu pri provedbi povjerenog dužnog nadzora , a zbog propusta pri tome načini se ogromna materijalna šteta , odnosno kada FINA propusti provesti povjeren dužan nadzor nad prometom novčanih sredstava , a zbog propusta FINE se „ZAMRAČI – UKRADE“ 40,6 milijardi kuna , tada se donosi poseban zakon kako bi se zaštitili ljudi državni službenici i namještenici koji su imali zadaću spriječiti kriminal umjesto što su ga odobrili.
Nije zgodno da EMINENTNI članovi ELITNOG društva kazneno odgovaraju jer ipak su oni krema društva – nedodirljivi.
Nije zgodno da politička elita bila „plava“ ili „crvena“ kazneno odgovara jer su zakonski omogućili sa pojedinac ili grupa uvaženih i poštovanih građana „MRKNU“ 40,4 milijardi kuna , nekažnjeno .
Iznos od 40,4 milijardi kuna nije moguće ukrasti – mrknuti u jednoj godini , to je sustavna , dobro organizirana višegodišnja pljačka .
Dolazimo do pitanja : „Za koga su zakoni pisani ?“
Praksa potvrđuje da su zakoni pisani za male ljude . Uvaženi građani – krema društva kako privrednika tako i političara koji ukradu novac su poštovani i uvaženi članovi elitnog društva koji zakon kroje po sebi i svojoj potrebi kako bi bili zaštićeni u kriminalu.
Zakoni su napisani za sve građane kako kaže „USTAV REPUBLIKE HRVATSKE“ u dijelu „III. Zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda“ gdje se definira „Svi su pred zakonom jednaki“ , ali primjena zakona ide malo drugačije – selektivno , na nekim građanima REPUBLIKE HRVATSKE , trenira se strogoća dok su drugi građani REPUBLIKE HRVATSKE koji imaju novac zaštićeni od kaznenog progona , bogati se i onako pobrinu sami za sebe , uz izdašnu novčanu donaciju uvjet će naći „AZIL“ – utočište gdje će zbog svog – ukradenog – „mrknutog“ kapitala biti paženi i maženi , na primjer LONDON.
Treniranje strogoće zakona , ovrhe zbog 20,00 kuna duga i enormnih javno – bilježničkih troškova dok kod 40,4 milijardi kuna se ni ne spominje oduzimanje imovine , novčanih sredstava jer očito je da 40,4 milijardi kuna ima za sve dosta da se namire i da bude po staroj narodnoj poslovici „vuk siti i ovce na broju!
Prema sudu u Luxemburgu od 09. ožujka 2017. godine u svezi sa PRESUDAMA U PREDMETU C-484/15 i C-551/15 javni – bilježnik nije sud pa ne može provoditi ovršne postupke.
Javni – bilježnik nije nezavisno tijelo jer ovrhu vodi iz „interesa“ zbog javno – bilježničke naknade koja je enormna i omogućava bogaćenje na osnovi „ovrhe“ i nanošenja štete drugima u skladu sa zakonom , a po osnovi falsifikata „izvatka iz poslovne knjige“.
Poduzetnik koji je „mrknuo“ – ukrao 40,6 milijardi kuna je financijski ekspert kojem je FINA nedvojbeno pomagala pri krađi jer FINA ima trenutni uvid u novčane transakcije . Kako se je moglo isplaćivat sa žiro – računa koji su u dubiozi „minusu“ 40,6 milijardi kuna ? Na to pitanje treba dati odgovor FINA .
Kako je moguće da se u poslovnim knjigama KORPORACIJE AGROKOR prikaže Profit: €130.8 million (2015) , a pri tome svi poslovni pokazatelji definiraju „dubiozu – minus“ na žiro – računu u milijardama kuna ?
Na „web“ stranici „HOP nezavisni news portal“ objavljen je komentar na PRESUDU iz LUXEMBURGA :
SUD EVROPSKE UNIJE donosi PRIOPČENJE ZA MEDIJE broj 25/17 u Luxemburgu 09. ožujka 2017. godine u svezi sa PRESUDAMA U PREDMETU C-484/15 i C-551/15
CITIRAM : „Javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u ovršnim postupcima na temelju „vjerodostojne isprave”, ne mogu se smatrati „sudom” ni u smislu Uredbe o europskom nalogu za izvršenje ni za potrebe primjene Uredbe o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
Za rješenja o ovrsi koja oni donose stoga se u načelu ne mogu izdati potvrde o europskom ovršnom naslovu te se ne mogu priznati i izvršiti kao sudske odluke u drugim državama članicama.“
Europski sud zauzeo je stajalište da se hrvatski javni bilježnici ne mogu podvesti pod pojam ‘suda’ pa stoga ne smiju prisilno utjerivati dugove.
Što predmetna izaziva ?
Presuda poslovni broj C-484/15 i C-551/15 EVROPSKOG SUDA u LUXEMBURGU izaziva urušavanje pravnog sustava REPUBLIKE HRVATSKE odnosno NIŠTAVNOST „OVRŠNOG ZAKONA (NN 112/12 ; 25/13 ; 93/14 ; 55/16 ; 73/17)“ i „ZAKONA O JAVNIM BILJEŽNICIMA (NN 78/93 ; 29/98 ; 162/98 ; 16/07 ; 75/09 ; 120/16)“
U ekspertizi gospodina Marka Bratkovića, mag. iur. obrazloženo je : ZAŠTO HRVATSKI JAVNI BILJEŽNICI NISU SUD . U daljnjem tekstu citiram spomenutu ekspertizu u većoj mjeri.
Hrvatski javni bilježnici, kada izdaju rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, ne mogu se smatrati sudom u smislu Uredbe br. 805/2004 ni Uredbe Bruxelles I bis, odlučio je Sud EU-a.
Uredba (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje nesporne tražbine (SL 2004., L 143, str. 15) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, pogl. 19, sv. 3, str. 172). Dalje u tekstu će se umjesto izraza europski nalog za izvršenje (engl. enforcement order) rabiti izraz europski ovršni naslov (njem. Vollstreckungstitel, slov. izvršilni naslov).
Uredbom br. 805/2004 omogućen je, uz uvjet poštovanja u njoj propisanih minimalnih standarda u postupku izdavanja ovršnog naslova u državi podrijetla, slobodan protok sudskih odluka, sudskih nagodaba i javnih isprava o nespornim tražbinama unutar granica EU-a, bez ikakvih posrednih postupaka.
Za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu, valja istaknuti, nije nužno učiniti čak ni vjerojatnim da će se ovrha tražbine na koju se ovršni naslov odnosi provoditi u inozemstvu. Štoviše, čak i kad dužnik, prebiva u istoj državi članici kao i vjerovnik, potonji može imati interes da raspolaže europskim ovršnim naslovom koji mu omogućuje provođenje ovršnih mjera na imovini u svim državama članicama Unije (osim Danske koju ta uredba ne obvezuje).
JE LI JAVNOBILJEŽNIČKO RJEŠENJE O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE SUDSKA ODLUKA U SMISLU UREDBE BR. 805/2004 I UREDBE BRUXELLES I BIS ?
Ne podnese li dužnik protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pravodobno prigovor, prema hrvatskom će pravu to rješenje postati pravomoćno i ovršivo.21 Javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršivo je, dakle, u državi svog podrijetla, a dužnik tijekom postupka njegova izdavanja, u skladu s hrvatskim postupovnim pravilima, nije osporio tražbinu.
Na prvi se pogled čini da nema zapreke da se ovrhovoditelju za takvo rješenje izda i potvrda o europskom ovršnom naslovu za nesporne tražbine u skladu s Uredbom br. 805/2004 (čl. 6., st. 1. u vezi s čl. 3., st. 1., t. (b)). Međutim, među uvjetima za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu izrijekom je navedeno da (1) sudska odluka mora biti ovršiva u državi članici podrijetla i da (2) dužnik u tijeku sudskog postupka nikada nije osporio tražbinu u skladu s postupovnim pravilima države članice podrijetla. Može li se javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave smatrati sudskom odlukom i je li ono izdano u okviru sudskoga postupka?
Slično se pitanje može postaviti i u okviru Uredbe Bruxelles I bis. Ako ovršivost sudske odluke u jednoj državi članici vrijedi i u svim ostalim državama članicama (čl. 40.), znači li to da je i pravomoćno javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave automatski ovršivo u svim državama članicama EU-a?
Nije sporno da je (sudsko) rješenje o ovrsi sudska odluka u smislu obiju tih uredaba jer je u njima izrijekom navedeno da se sudskom odlukom smatra svaka sudska odluka koju donosi sud države članice, bez obzira na njezin naziv, uključujući i rješenje o ovrsi. No, je li javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sudska odluka?
Pojam sudske odluke u praksi se Suda, naime, odnosi samo na odluke koje je donio sud (court or tribunal) države članice te koji “o spornim pitanjima među strankama odlučuje na temelju vlastite nadležnosti (on its own authority)”. Dakle,
javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sudska je odluka samo ako se javni bilježnici u smislu Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis smatraju sudom.
JESU LI JAVNI BILJEŽNICI SUD U SMISLU UREDBE BR. 805/2004 I UREDBE BRUXELLES I BIS?
Iako se u Uredbi br. 805/2004 i u Uredbi Bruxelles I bis na više mjesta spominju sud, sudska odluka i sudski postupci, pojam suda u njima nije definiran niti se u njima upućuje na definiciju toga pojma u nacionalnom pravu.30 Iz odredbe čl. 1. Uredbe Bruxelles I bis kojom je propisana njezina primjena u građanskim i trgovačkim stvarima “bez obzira na vrstu suda” (čl. 1.)31 možda bi se, primjerice, moglo zaključiti da se njome htjelo obuhvatiti i nesudska tijela. Međutim, u odredbama kojima je uređena njezina vremenska primjena (čl. 66., st. 1.) navodi se da se ona primjenjuje samo na sudske postupke koji budu pokrenuti nakon 10. siječnja 2015.
Engleski tekst obiju uredaba u definiciji sudske odluke sadrži izraz judgment koji, kao i hrvatski izraz sudska odluka, implicira da tu odluku donosi sud, dok to nužno ne proizlazi iz francuskog, odnosno njemačkog izraza na tom mjestu (décision, odnosno Entscheidung). U istoj definiciji, gdje hrvatski tekst sadrži izraz sud, francuski tekst sadrži izraz juridiction, a engleski court or tribunal, što bi impliciralo da bi se u pojam suda možda ipak moglo uključiti i javne bilježnike. S druge strane, njemački, slovenski, a dijelom i talijanski tekst uredaba upućuju na uže poimanje suda.
JAVNI BILJEŽNICI NISU SUD U UOBIČAJENU ZNAČENJU TE RIJEČI!
Opravdano je da se sudom na cijelom prostoru EU-a smatra u pravilu svako tijelo koje sudom smatra pojedina država članica, bilo njegovo ime High Court of Justice, Arondissementsrechtsbank ili kako drukčije. Čini se da u praksi Suda nije prijeporno ni to da se sudom smatra i sve ono što se u nekoj državi članici smatra integralnim dijelom toga suda. Tako, primjerice, ako je kakvu odluku u skladu s pravom koje države članice ovlašten donijeti sudski službenik, sudski savjetnik ili koji drugi zaposlenik nacionalnoga suda, to ne utječe na to da je tu odluku donio sud te države članice.
U tijeku postupaka pred Sudom usko je poimanje suda, međutim, zagovarala Komisija dopuštajući jedino da pojedine iznimke budu predviđene u samom tekstu uredaba.41 Time bi se, naime, nacionalnim tijelima pojednostavnilo identificiranje odluka koje se smatraju sudskima u smislu tih uredaba, što bi pogodovalo brzu protoku ovršnih naslova unutar EU-a. Osim toga, u prilog takvu poimanju suda govorio bi i argument da, kad zakonodavac Unije želi neko tijelo izjednačiti sa sudom, on to u pravnom aktu izričito i navede.
Tako je upravo u čl. 4., t. 7. Uredbe br. 805/2004 izrijekom predviđeno da se sudom smatra i švedska ovršna služba (Kronofogdemyndigheten), i to samo u skraćenom postupku u vezi s platnim nalozima (betalningsföreläggande). Slično je propisano i u čl. 3. Uredbe Bruxelles I bis gdje se navodi da se u smislu te uredbe sudom smatraju i mađarski javni bilježnici u skraćenim postupcima u vezi s platnim nalozima te švedska ovršna služba, ali ovaj put ne samo u skraćenim postupcima u vezi s platnim nalozima nego i kod pomoći u ovrsi (handräckning). Pritom neuvjerljivo djeluje argument hrvatske Vlade da su u čl. 3. propisane iznimke tek egzemplifikacija nekih graničnih slučajeva. Upravo suprotno, propisivanje iznimaka upućuje na to da za zakonodavca ni mađarski javni bilježnici ni švedska ovršna služba nisu imanentni pojmu suda, tim više što je posebno određeno u kojim se postupcima ipak smatraju sudovima.
Ništa, međutim, ne priječi da se, usprkos propisanim iznimkama, sudom smatraju i neka druga tijela koja udovoljavaju određenim (ustaljenim) kriterijima (iz prakse Suda). Vjerojatno zato ni Sud nije prihvatio takvo (usko) poimanje suda u smislu Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis. No, što je s hrvatskim javnim bilježnicima u tom kontekstu?
Javni su bilježnici u Hrvatskoj ex lege samostalni i neovisni nositelji javnobilježničke službe koji imaju svojstvo osoba javnog povjerenja. Njihova je služba u Hrvatskoj odvojena od sudova. Na to jasno upućuju i odredbe da oni u obavljanju javnobilježničke službe obavljaju, među ostalim, i postupke po nalogu sudova (čl. 2., st. 1. ZJB-a) te da ostavinski postupak provode kao povjerenici suda. I Sud EU-a je već u nekoliko navrata naglasio da između sudskih i javnobilježničkih funkcija postoje bitne razlike. Tako, za razliku od sudskih odluka, ovršivost javnobilježničkih akata ne proizlazi iz (javne) ovlasti bilježnika nego iz sporazuma stranaka.
Ni time što je od 2006. godine izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izmješteno iz sudova (eksternalizirano) i povjereno javnim bilježnicima u njihovu isključivu nadležnost (arg. ex čl. 278. i čl. 279., st. 3. OZ-a), javni bilježnici nisu postali sudovi. Osim toga, bude li pravodobno uložen obrazložen prigovor protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nadležnost javnih bilježnika prestaje i predmeti budu upućeni nadležnom sudu. Razvidno je, dakle, da se javni bilježnici u hrvatskom pravu ne smatraju sudom u uobičajenu značenju te riječi.
Sud je zaključio da zaštita načela legitimnih očekivanja u kontekstu slobodnog kretanja sudskih odluka zahtijeva strogo ocjenjivanje elemenata koji definiraju pojam suda u smislu Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis.
SUD JE NEOVISNO I NEPRISTRANO TIJELO KOJE ODLUČUJE U POSTUPKU INTER PARTES .
Sud je u presudama vrlo kratko (možda i šturo) propisao da odluke koje se ovršuju u drugoj državi članici u okviru Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis mora donijeti (a) neovisno i (b) nepristrano tijelo, i to (c) u postupku u kojem se poštuje načelo kontradiktornosti postupka. Da bi se neko (nesudsko) tijelo moglo smatrati sudom, mora, dakle, udovoljavati tim kriterijima.
Sud je, naime, slične kriterije kreirao i kada je odlučivao o tome je li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku sud u smislu čl. 267. UFEU-a. U tim je slučajevima Sud osobito provjeravao je li to tijelo :
- tijelo ustanovljeno zakonom,
- je li trajne naravi,
- je li njegova nadležnost obvezna,
- Provodi li se pred njim kontradiktoran postupak,
- primjenjuju li se u postupku pred njim pravna pravila te je li
U skladu s tim, Sud je, primjerice, sudom smatrao i njemačko upravno tijelo kojemu su povjerene pravosudne funkcije (Saveznu komisiju za kontrolu postupaka javne nabave).
I oba su nezavisna odvjetnika u svojim mišljenjima, u definiranju kriterija nužnih da bi se neko tijelo moglo smatrati sudom u smislu Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis, pošla od prakse Suda u vezi s tumačenjem pojma sud iz čl. 267. UFEU-a.76 Uočavajući, međutim, bitnu razliku između cilja čl. 267. UFEU-a77 i cilja koji se želi postići uredbama, obojica su Sudu predložila određene modifikacije tih kriterija.
Sud u presudama nije ulazio u te prijepore, ali je očito slijedio Bobekovu argumentaciju. Štoviše, za razliku od prijedloga nezavisnih odvjetnika, provjeru udovoljavaju li hrvatski javni bilježnici, kada izdaju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kriterijima da ih se moglo smatrati sudovima u smislu Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis Sud nije prepustio nacionalnim sudovima koji su uputili zahtjev za prethodnu odluku nego je sam utvrdio da tim kriterijima ne udovoljavaju.
Sud EU-a nije smatrao odlučnima argumente hrvatske Vlade da javni bilježnik rješenje o ovrsi može donijeti samo ako ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan (čl. 281., st. 1. OZ-a), da se rješenje o ovrsi mora ovršeniku osobno dostaviti prema općim pravilima o osobnoj dostavi pismena, baš poput pismena kojim se pokreće parnični postupak, te da javni bilježnik na rješenje može staviti klauzulu ovršnosti u pravilu tek kad istekne rok od osam dana od isteka roka za prigovor, a on ne bude podnesen (čl. 283., st. 1. OZ-a).
S obzirom da postupak izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji provode hrvatski javni bilježnici nije udovoljio kriteriju kontradiktornosti, Sud se nije upuštao u analizu djeluju li javni bilježnici u tom postupku kao neovisno i nepristrano tijelo da bi se mogli smatrati sudom u smislu Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis.
U praksi Suda EU-a (također djelomično u vezi s tumačenjem čl. 267. UFEU-a) kreirani su već određeni kriteriji za ustanovljivanje je li neko tijelo neovisno i nepristrano. Neovisnost pretpostavlja da je tijelo zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu članova tog tijela u postupku u kojem odlučuju. Nepristranost pak se smatra osiguranom ako je tijelo u odnosu na predmet spora podjednako suzdržano prema objema strankama i njihovim interesima u vezi s tim predmetom. To podrazumijeva objektivnost i nepostojanje bilo kakva interesa u rješavanju spora osim primjene pravnih pravila. Smatrajući da ta pravila otklanjaju svaku legitimnu sumnju u utjecaj vanjskih čimbenika na navedeno tijelo te njegovu neutralnost u odnosu na međusobno suprotstavljene interese, Sud je u prosudbi je li tijelo neovisno i nepristrano osobito uzimao u obzir pravila o sastavu tijela te pravila o imenovanju, trajanju mandata njegovih članova kao i o razlozima za njihovo nesudjelovanje u odlučivanju, njihovu izuzeću ili opozivu.
Iako se Zakonom o javnom bilježništvu jamči profesionalnost i stručnost javnih bilježnika kao i odgovornost u izvršavanju povjerenih im ovlasti, činjenica je da javni bilježnik nije (ekonomski) posve nezainteresiran hoće li izdati rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (ili će to možda učiniti njegov kolega). Za izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javni bilježnici, naime, imaju pravo na nagradu i naknadu troškova u skladu s posebnom tarifom (čl. 289., st. 1. i 2. OZ-a). U praksi ovrhovoditelji, posebice oni koji imaju veći broj nenaplaćenih tražbina (zbog nepodmirenih računa za, primjerice, komunalije ili radiotelevizijsku pristojbu), iniciraju postupke izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kod (mjesno nadležnih) javnih bilježnika s kojima uobičajeno surađuju, a koji su i ekonomski motivirani da tu suradnju i nadalje ostvaruju.
Postoje, dakle, elementi zbog kojih je legitimno dvojiti bi li javni bilježnici, kada izdaju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, udovoljili kriterijima neovisnosti i nepristranosti da bi se mogli smatrati sudom (čak i da se pred njima vodi postupak inter partes). Pritom, s obzirom na specifičnost postupka izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kao oblika certificiranja nespornosti tražbine i osiguranu sudsku zaštitu u povodu prigovora, ne doima se posve uvjerljivim mogući argument da je javni bilježnik, kada izdaje rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u korist Republike Hrvatske, neovisan jer ga na temelju provedenog natječaja imenuje ministar pravosuđa (čl. 14. ZJB-a). Slično je i s argumentom da dužnik u postupku izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave faktično ne može tražiti izuzeće javnog bilježnika (čl. 36. ZJB-a) jer u njemu ne sudjeluje sve dok eventualno ne podnese prigovor.
JAVNOBILJEŽNIČKO RJEŠENJE O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE NIJE NI AUTENTIČNA ISPRAVA O NESPORNOJ TRAŽBINI U SMISLU UREDBE BR. 805/2004.
Uredbom br. 805/2004 predviđene su tri kategorije ovršnih naslova za koje se može izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu za nesporne tražbine: sudske odluke, sudske nagodbe i autentične isprave koje se odnose na nesporne tražbine (čl. 3., st. 1.). Budući da je Sud utvrdio da se javni bilježnik u smislu te uredbe ne može smatrati sudom, jasno je da se javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ne može smatrati sudskom odlukom (o nespornoj tražbini). Zasigurno pak nije riječ ni o (sudskoj) nagodbi. Ipak, odgovor na pitanje je li rješenje o ovrsi koje je na temelju vjerodostojne isprave izdao javni bilježnik, a protiv kojega ovršenik nije podnio prigovor, autentična isprava o nespornoj tražbini u smislu Uredbe br. 805/2004 nije tako razvidan.
Da bi se u smislu Uredbe isprava smatrala autentičnom (čl. 4., t. 3.), njezinu (1) autentičnost mora utvrditi javno tijelo, (2) autentičnost se mora odnositi ne samo na potpis nego i na sadržaj isprave (solemnizacija) i (3) isprava mora biti ovršiva u državi u kojoj je sastavljena. Potonji uvjet proizlazi iz čl. 25., st. 1. Uredbe kojim je predviđeno da je za potvrđivanje autentične isprave kao europskog ovršnog naslova potrebno da ona bude ovršiva u jednoj državi članici.109 Javnobilježnička rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave mogla bi se, čini se, smatrati autentičnim ispravama u smislu Uredbe.
Međutim, da bi se izdala potvrda o europskom ovršnom naslovu, isprava ne mora biti samo autentična nego se mora odnositi na nespornu tražbinu. Da bi pak se tražbina u smislu Uredbe smatrala nespornom, nju dužnik treba izrijekom prihvatiti u toj ispravi (čl. 3., t. 1. (d) i uvodna izjava 5. Uredbe). Drugim riječima, autentična isprava koja se odnosi na nespornu tražbinu u smislu navedene odredbe samo je isprava u kojoj je dužnik izričito priznao tražbinu.
Javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije (autentična) isprava o nespornoj tražbini jer u njoj dužnik nije izrijekom prihvatio
tražbinu. Upravo suprotno, izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave počiva na sustavu afirmativne litiskontestacije prema kojemu se pasivnost
dužnika da pravodobno podnese prigovor tumači kao usuglašavanje s navodima vjerovnika. Nepostojanje dužnikova prigovora ne može se pak izjednačavati s izričitim prihvaćanjem tražbine u smislu Uredbe br. 805/2004.
Sud EU-a stoga je zaključio da tu uredbu treba tumačiti tako da se za rješenje o ovrsi koje u Hrvatskoj donosi javni bilježnik na temelju vjerodostojne isprave, a protiv kojeg nije bilo prigovora, ne može izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu jer se ono ne odnosi na nespornu tražbinu.
Da je kojim slučajem sud ovlašten izdati rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a protiv kojega ovršenik ne bi uložio prigovor, tim rješenjem utvrđena tražbina mogla bi se, uz poštivanje minimalnih standarda zaštite dužnika predviđenih Uredbom (posebice u pogledu dostave pismena), smatrati nespornom pa bi za to rješenje sud, ako je (međunarodno) nadležan, mogao izdati potvrdu o europskom ovršnom naslovu za nesporne tražbine. Tražbina se, naime, smatra nespornom ako dužnik u tijeku sudskog postupka nikada nije osporio tražbinu u skladu s odgovarajućim postupovnim pravilima države članice podrijetla isprave.
Ako bi ovrhovoditelj pokrenuo parnični postupak u inozemstvu (a dužnik se u njega upustio), nije izvjesno da bi strani sud u državama članicama EU-a, posebice nakon presuda, javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave smatrao sudskom odlukom pa da bi tužbu zbog prigovora rei iudicatae odbacio.
Tumačenje propisa nerijetko iziskuje izbor između više interpretativnih mogućnosti, a ishod toga izbora teško da može svima odgovarati. U presudama Sud je očito u prvi plan stavio postupovnu zaštitu dužnika protiv kojih se ovrha pokreće u državi članici EU-a različitoj od države podrijetla ovršnog naslova. Zato i implikacije koje te presude imaju za hrvatsko građansko postupovno pravo treba sagledati upravo iz te perspektive.
Barem minimalne postupovne standarde zaštite dužnikovih prava u okvirima Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I bis najpozvaniji su ostvarivati nacionalni sudovi država članica. Iznimno, to mogu biti i neka druga tijela ako su neovisna i nepristrana te odlučuju u postupku inter partes. Hrvatski javni bilježnici u postupku izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave,
čak i da djeluju kao povjerenici suda, ne udovoljavaju tim kriterijima.
Hrvatski sudovi moraju voditi računa o primjeni prava EU-a u određivanju svoje (međunarodne) nadležnosti i ocjeni urednosti dostave pismena tuženicima u drugim državama članicama. I u nacionalnom je kontekstu nužno sustavnije pristupiti izazovu reguliranja uredne dostave pismena koja bi udovoljavala minimalnim postupovnim standardima zaštite dužnika. U europskom pravosudnom prostoru presumirana dostava tek je iznimno prihvatljiva.
U citiranoj ekspertizi Marka Bratković, mag. iur. obrazloženo je : ZAŠTO HRVATSKI JAVNI BILJEŽNICI NISU SUD razvidno je zašto se OVRŠNI ZAKON ne može primjenjivati protiv „ovršenika“.
Bitna procesna smetnja pri provedbi ovrhe su „falsifikati“ – POSLOVNE KNJIGE pravnih subjekata i provoditelji ovrhe „javni bilježnici“ koji nisu „ovlaštenici provedbe ovrhe“ jer nisu sud.
Ako bilo koji pravni subjekt u svojstvu „ovrhovoditelja“ ne može provesti ovrhu nad KORPORATIVNIM pravnim subjektom AGROKOR u svojstvu „ovršenika“ , putem reciprociteta , tada pravni subjekt u svojstvu „ovrhovoditelja“ ne može provesti ovrhu nad „ovršenikom“ bilo kojim pravnim subjektom po osnovi čanka. 31. st.1. Ovršnog Zakona „3) izvadak iz POSLOVNIH KNJIGA“ jer su „poslovne knjige – ovjerene od FINE – krivotvorine – falsifikati“.
Negativni DOMINO EFEKT na OVRŠNE POSTUPKE u REPUBLICI HRVATSKOJ.
U pravnim ovršnim postupcima po osnovi OVRŠNOG ZAKONA imamo umjesto „VALJANE OVRŠNE ISPRAVE“ – izvadak iz POSLOVNI KNJIGA imamo „NIŠTAVNU OVRŠNU ISPRAVU“ jer je FALSIFIKAT – krivotvorina koju ovjerava državno administrativno tijelo sa prenesenim ovlastima FINA.
FINA – državno administrativno tijelo sa prenesenim ovlastima sa svojim povjerenim dužnim nadzorom nad „FINANCIJSKIM TRANSAKCIJAMA u REPUBLICI HRVATSKOJ“ dovela je sebe u status državne institucije koja iako ima nadzor nad prometom novca „OVJERAVA FALSIFIKATE – POSLOVNE KNJIGE – ZAVRŠNE RAČUNE“ svojim radom odnosno neradom FINA je dovela sebe u situaciju NIŠTAVNOST – KEIVOTVORITELJA jer se ne radi o slučajnom propustu već se radi o kontinuiranom frizirano – krivotvorenju POSLOVNIH KNJIGA za koje FINA zna ali ništa ne čini da bi spriječila „DUBIOZU“ krivotvorenja .
Kako FINA može pravdat svoj rad kada KORPORACIJA AGROKOR stvara dubiozu dug u iznosu od 40,4 milijarde kuna ?
Zbog suučesništva državnog tijela s prenesenim ovlastima i povjerenim dužnim nadzorom FINA u svojstvu odgovorne državne institucije mora snositi sve kaznene i financijske posljedice – koje bi trebale ići do zatvaranja poslovanja FINE jer je materijalno i kazneno odgovorna za destabilizaciju financijskog poslovanja pravnih subjekata.
Sve isprave koje izdaje FINA ne mogu se smatrati VALJANOM FINANCIJSKOM ISPRAVOM jer je FINA odgovorna za dubiozu dug u iznosu od 40,4 milijarde kuna KORPORACIJA AGROKOR jer nije provela povjereni financijski nadzor nad KORPORACIJOM AGROKOR , odnosno FINA je izravno omogućila i pogodovala „friziranom poslovanju“ ovjeravanjem krivotvorina POSLOVNIH KNJIGA pravnom subjektu KORPORACIJI AGROKOR .
Propuštanje provedbe povjerenog dužnog nadzora od strane FINE državno administrativno tijelo sa prenesenim ovlastima FINA sama je sebe isključila u svojstvu VJERODOSTOJNE JAVNE ISPRAVE za bilo kakve radnje . Opravdana je sumnja da FINA ovjerava falsifikate i drugim pravnim subjektima s obzirom na milijunske minuse na žiro – računima i stečajnim postupcima jer FINA nije pravodobno reagirala i spriječila negativno poslovanje jer ima izravan uvid u promet novcem na svakom žiro – računu u svakom trenutku na cijelom teritoriju REPUBLIKE HRVATSKE.
Bilo koja isprava iz domene financijskog poslovanja u REPUBLICI HRVATSKOJ od strane FINE u pravnom u bilo kojem pravnom postupku ne može se uzeti u svojstvu VJERODOSTOJNE ISPRAVE jer postoji opravdana sumnja da je FINA ovjerila KRIVOTVORINU.
Kada je žiro – račun pravnog subjekta u „minusu“ tada pravni subjekt ne može provoditi novčane transakcije , nadzor nad pravnim prometom novca, povjeren je državnom tijelu sa prenesenim ovlastima „FINI“ .
Uz ogromnu pomoć FINE akumulirao se je „minus“ na žiro – računu KORPORACIJE AGROKOR „dug“ u iznosu od 40,4 milijarde kuna.
Koliko pravnih subjekata u REPUBLICI HRVATSKOJ kojima FINA tolerira poslovanje sa negativnim iznosom na poslovnom žiro – računu ?
Koliko je FINA ovjerila POSLOVNIH KNJIGA sa friziranim – falsificiranim podatcima u svojstvu VALJANIH POSLOVNIH KNJIGA ?
Očito je da KORPORACIJE AGROKOR sa svojim „dugom“ u iznosu od 40,4 milijarde kuna dovodi aktualizira pitanje :
- Zašto FINA postoji ?
- Koja je svrha FINE ?
- Zašto odgovorne osobe FINE nisu udaljene od obavljana dužnosti zbog pogodovanja KORPORACIJI AGROKOR pri stvaranju „duga“ u iznosu od 40,4 milijarde kuna ?
- Koliki je broj pravnih subjekata kojima je FINA ovjerila poslovne knjige – završne račune , a pravni subjekti posluju sa negativnom bilancom – dugom na žiro – računu ?
- Ništavnost financijskih dokumenata koje FINA ovjerava !
Nezakonit rad FINE činjenično je uzdrmao OVRŠNI ZAKON , OVRŠNI POSTUPAK jer se u svojstvu „VALJANIH OVRŠNIH ISPRAVA“ pojavljuju dokumenti ovjereni od FINE , a u stvari su falsifikati – krivotvorine. Došlo je do OPRAVDANE PRAVNE SUMNJE u svaki dokument izdan od strane FINE , što eksplicitno dovodi do PROCESNE SMETNJE pri provedbi OVRŠNIH POSTUPAKA .
FINA je ključni „akter“ problema koja nije svojim radom , povjerenim dužnim nadzorom nad financijskim transakcijama , spriječila KORPORACIJU AGROKOR da stvori dubiozu „dug“ u iznosu od 40,4 milijarde kuna koji utječe na poslovanje svih građana REPUBLIKE HRVATSKE.
Očito je da su POSLOVNE KNJIGE zbir odabranih statističkih podataka kako bi se prikazalo nerealno stanje poslovanja pravnog subjekta u svrhu PREVARE odnosno OBMANE pravnog subjekta korisnika javnog servisa FINE u svrhu provjere poslovanja nekog drugog pravnog subjekta za potrebe poslovne suradnje da li pravni subjekt udovoljava zahtjevima poslovne suradnje ili ne.
Kada imate kao kod nas u HRVATSKOJ državno tijelo sa prenesenim ovlastima FINU koja kontrolira pravni promet novca sa jednog žiro – računa na drugi žiro račun i kada FINA dozvoli poslovanje sa negativnim saldom na žiro – računu pravnog subjekta za sve negativne učinka isključivo snosi FINA jer nije iskoristila zakonsku mogućnost i onemogućila financijske prevare.
Još veću odgovornost FINA ima pri ovjeri POSLOVNIH KNJIGA – ZAVRŠNIH RAČUNA jer to je bilanca cjelovitog poslovanja jednog pravnog subjekta unutar kalendarske poslovne godine.
Kada FINA uzastopno ovjerava POSLOVNE KNJIGE a one su FALSIFIKATI – KRIVOTVORINE tada tad agencija za kontrolu pravnog prometa mora biti UGAŠENA jer postupa i djeluje suprotno zakonu što šteti svim akterima platnog prometa jer dovodi do „kaosa“ totalnog ne povjerenja u platni promet i financijske isprave izdane od FINE.
Kada se poslovnom svijetu pozivate na POSLOVNE KNJIGE – ZAVRŠNE RAČUNE ovjerene od nadležne financijske agencije „FINE“ tada je za nepravilnost rada pravnog subjekta preuzela odgovornost institucija državno tijelo sa prenesenim ovlastima FINA jer ona garantira „ovjerom“ definiranu bilancu prikazanu u POSLOVNIM KNJIGAMA.
Kaznena i materijalna odgovornost za ovjerene POSLOVNE KNJIGE – ZAVRŠNE RAČUNE od strane FINE isključivo snosi FINA u bilo kojem pravnom postupku u kojem se pojavljuje ovjerena isprava a uživa OPRAVDANU SUMNJU istinitosti i zakonitosti.
Danas svaka isprava , dokument izdana od strane FINE izaziva OPRAVDANU SUMNJU da je krivotvorina – falsifikat izdan u smislu pogodovanja pravnom subjektu u čiju je korist izdana, a izdana je po osnovi „ovjerenih poslovnih knjiga pravnog subjekta“ od strane FINE .
Uz FINU punu kaznenu i materijalnu odgovornost za izradu POSLOVNIH KNJIGA i njihovu zakonitost odnosno nezakonitost snose : knjigovodstveni servisi , revizorske financijske kuće (domaće i strane – inozemne) koje su izradile POSLOVNE KNJIGE u statusu krivotvorine i uz suglasnost FINE krivotvorinu ovjerili u svojstvu VALJANE ZAKONITE POSLOVNE KNJIGE a činjenično je POSLOVNA KNJIGA NIŠTAVNA odnosno kazneno djelo..
BOŽIDAR VIDUKA
HOP
