Tko je Stjepan Mesić, hrvatska javnost uopće ne zna ni danas, a za sve su odgovorni udbaško kosovski mediji i udbaško kosovski novinari iz Pavićeva EPH. Zar birači ne bi trebali znati sve o svim kandidatima u politiki upravo preko medija, posebice o političarima koji žele postati predsjednik jedne države? Isto vrijedi i za HRT jer ne mogu vjerovati da sa njom još uvijek upravljaju bivši udbaši i kosovci uz veliku prisutnost nepotizma, a programsko Vijeće čine bivši udbaši i kosovci. Zar nam ovo kristalno jasno ne pokazuje što zastupa i koga štiti Plenković?
Nakon što su UDB-a i KOS osnovali EPH u Münchenu, nastao je tjednik Globus. Potom je EPH novcem UDB-e i KOS-a osnovao dnevnik Jutarnj list, za što je trebalo puno novca, te kupio za bagatelu sve hrvatske tiskovine i uspostavio kontrolu nad informacijama za građane RH. Na kraju je toj firmi ministar Linić oprostio velike dugove državi, valjda po naređenju. Tako je država izgubila velike svote novca jer je novac izvučen iz poslovanja u inozemstvo.
Umjesto da mediji ukazuju na grijehe političkih kandidata, urednici i novinari udbaško kosovskih medija su ih za jedne prikrivali, a za druge izmišljali. Najeklatantniji primjeri toga su Tuđman i Mesić. Tuđman je bi diktator i lopov, a Mesić je bio svetac i demokrat. Novinari su Mesića prikazivali kao poštenjačinu, a on je već tada imao kriminalnu prošlost. Ovo ne vrijedi samo za Mesića nego za sve bivše udbaše i kosovce.
Mediji moraju imati jednaki odnos prema svim političarama. Zašto mi danas ne smijemo znati suradnike UDB-e i KOS-a u hrvatskoj politiki i javnom životu, a ima ih jako puno? Svaka javna osoba mora jednako biti podložna kritiki ako želimo imati slobodu i blagostanje. O tome ne pišu i ne govore mediji, a to je glavni uzrok podjela u RH. Javne osobe ni u jednoj demokratskoj državi nisu zaštićene od javne i razumne kritike, a ponekad i ružnih objeda. Međutim, hrvatski političari su zaštićeni jugoslavenskim verbalnim deliktom.
Započnimo napokon sa Mesićevim nedjelima. On je 60-tih godina bio progonjen zbog pronevjere novca u općini Orahovica i zbog toga je osuđen na višegodišnji zatvor. Kaznu je odslužio u Staroj Gradiški u isto vrijeme kad su tamo bili zatvoreni hrvatski Proljećari pa su ga mediji javnosti lažno prikazali kao žrtvu političkog progona. U ovo me uvjerilo više izvora, a jedan od njih je kriminalac sa kojim se družio u zatvoru. On je sebe nazvao prevarantom, a Mesića lopovom. Čak se sa njim sastao u njegovom uredu. Dakle, Mesić nije bio u zatvoru zbog hrvatskog Proljeća nego je osuđen zbog pronvjere novca, dakle, kriminala.
Prije toga Mesić je u komunističkom Saboru 1967. godine napadao hrvatske intelektualce tražeći progon hrvatskih jezičara i intelektualca koji su tražili drugi odnos prema hrvatskom jeziku preko Deklaracije. I to je prešućeno u EPH-eovim izdanjima. Potom je Mesić lažno svjedočio u Haagu koncem 90-tih, a za vrijeme rata su nestale donacije koje su po njemu poslali Hrvati iz Australije jer je navodno izgubio ček koji je dobio od donatora. Međutim, EPH ni o tome nikad nije informirao javnost. Mnogi Hrvati o tome nisu znali ništa jer ih se namjerno držalo u mraku. Tako smo za predsjednika dobili osuđenog kriminalca, progonitelja svake hrvatske ideje i lažljivca iz Haaga. On je takoder za svoju kćer pribavio za male novce dionice cementare u Našicama i nakon toga nitko ne zna što se sa njima dogodilo. Naime, je li ona i dalje vlasnik tih dionica?
Predsjednik Mesić je počinio veleizdaju kad je stranim novinarima otvorio predsjedničku Arhivu, posebice suradnicima MI6, sa državnim tajnama koje su oni ili kopirali ili otuđili originale. Sve ovo iznosim da bih ukazao na njegovo ponašanje dok je bio premijer hrvatske Vlade 1990. godine. Tada je počinio još veću veleizdaju jer se združio sa kosovcem Aleksandrom Vasiljevićem, što je ovaj više puta izjavio, ali i to je prešućeno u hrvatskim medijima. Naime, Vasiljević je više puta izjavio da mu je Mesić bio jedan od glavnih suradnika. Dakle, Mesić je bio suradnik UDB-e i KOS-a prije nego je započela agresija, ali građani to nisu mogli znati ako do tih informacija nisu došli savim slučajno.
Naime, prema priči jednog bivšeg hadezeovca, premijer Mesić se tajno sastao sa Aleksandrom Vasiljevićem u jednoj gostioni na otoku Viru. Na taj susret su ga doveli dva zadarska profesora koji su bili članovi HDZ-a, a jedan od njih je uživao veliko povjerenje Tuđmana. Sve ukazuje da su se ova dva hadezeovca i ranije sastajala sa Vasiljevićem. Jedan od njih je navodno ostao živjeti u Bokanjcu nakon okupacije bez ikakvih posljedica, dok su drugi bili istjerani. Oni su u tu gostionu dolazili često sa obiteljimja, a po njegovoj priči tamo su često dolazaili kapetan Dragan i Frenki Simatović koji su navodno stanovali u kući Nikole Jarčevića, jugoslavenskog atašea pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Beču.
Zar je moguće da je ovakav čovjek postao predsjednik RH i kao predsjednik načinio mnogo zla svim Hrvatima i njihovoj krvlju stečenoj državi. Nije mi jasno zašto je ovakvog čovjeka podržao Vlado Gotovac i uništio političku karijeru Draženu Budiši. No, takav je uvijek bio Gotovac – tašt i prilagodljiv.
Još uvijek ne vjerujem da su Hrvati glasali za Mesića, a protiv Budiše. Tu pobjedu mu je omogućilo izborno Povjerenstvo kojim je predsjedao predsjednik Vrhovnog suda. To Povjerenstvo je namjestilo izbore i za predsjednika smo dobili malog iskompleksiranog čovjeka, velikog lažljivca i suradnika UDB-e i KOS-a. Danas ne bi trebalo suditi samo Mesiću nego i sudcu tadašnjeg Vrhovnog suda jer taj je zauvijek podijelio hrvatski narod. On je počinio najteže krivično djelo u demokratskoj državi jer je biračima ukrao izbornu pobjedu. Sram me je što su Hrvati imali izdajnika za svojeg predsjednika, a sram me je također da su imali takvog predsjednika Vrhovnog suda.
pismo čitatelja S.R.
HOP