Recenzija knjige Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra „HPC – bila je, jest i bit će“

Recenzent: mr.sc. Ante Milinović, povjesničar, muzeolog i publicist

Pred nama je skromna po obimu ali po sadržaju vrlo vrijedna i važna knjiga o hrvatskim nacionalnim interesima na području religije, koja nedvojbeno zaslužuje pozitivnu recenziju i preporuku nakladniku i sponzorima da se tiska u potrebnoj nakladi, jer uvjerljivo dokazuje jednu od pet paradigmi hrvatske državnosti.

Te paradigme ili temeljni obrasci, izvorni uzorci ili nezaobilazni primjeri koji karakteriziraju svaku pa i hrvatsku državnost, zapravo su simboli i nositelji hrvatskih nacionalnih interesa. Takvi standardi su u povijesti kao i danas omogućavali pojmovne spoznaje i razlikovanja na kojima počiva određena nacionalna država, pa tako i naša suvremena i suverena Republika Hrvatska.

Poznato je da su ti temeljni simboli suverenosti svake moderne nezavisne države njen demokratski parlamentarni sustav, njezin teritorij s međunarodno priznatim granicama, njene obrambene vojne snage, njena vlastita moneta i njezin nacionalni moralno-religijski sustav.

Već nakon obnove Hrvatske Države 1990. godine sve njene političke stranke i institucije su lako postigle konsenzus oko prva četiri navedena simbola državnog suvereniteta, ali „zaslugom“ nekih političkih dvoličnjaka i smutljivaca do danas nije usklađeno pitanje petog simbola državnog suvereniteta o obliku i sadržaju njenog etičko religijskog sustava. Peta paradigma državnosti je zapravo postojanje crkve u rangu arhiepiskopije (ili viši), što je Katolička crkva ispravno riješila stvarajući čak 4 arhiepiskopije. Nije to stvar u pravoslavlju – u RH postoje pet eparhije(biskupije) srbijanske „crkve”, koje su iste kao i oni u Kruševcu ili Kragujevcu. Nije kriv poglavar srbijanske „crkve” kad ne priznaje hrvatsku državu, njemu je to Predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan potvrdio potpisujući Ugovor od zajedničkog(?) interesa s nepostojećom pravnom osobom (SPC u Hrvatskoj).

Nema dvojbe da glavnu etičku pa i krivičnu odgovornost za tu sabotažu našeg državnog suvereniteta snose ostaci u cijeloj Europi nepovratno propalog ateističkog komunističkog režima i agresorska velikosrpska peta kolona, koje su uz pradjedovsku domicilnu katoličku HBK (Hrvatsku biskupsku konferenciju) nametnuli kao našu i tuđinsku srbijansku protuhrvatsku agresorsku SPC (Srpsku pravoslavnu crkvu), te uz pomoć ostale ekstremne ljevice i ateističkih anarhista trajno onemogućili obnovu naše domicilne HPC ili Hrvatske pravoslavne crkve.

Ta nova kineska totalitarna kontrareligijska „revolucija“ u našoj Domovini traje i danas, a o njoj sve govori njihov sotonski znak krvave petokrake, iako se oni lažno pozivaju na tobožnje ranije nepostojanje HPC i njezinu tobožnju fašističku politiku u Drugom svjetskom ratu.

Autor ove knjige je veliki poznavatelj naše i svjetske starije crkvene povijesti g. arhiepiskop HPC Aleksandar.

Zato je ova knjiga uvjerljivo dokazala da sramna „politika“ onemogućavanja obnove i normalnog rada HPC nije u interesu demokršćanske Hrvatske Države već u interesu bezbožničkih istočnih pa i „neoliberalnih“ zapadnih europskih zemalja, koje u našoj zemlji nalaze lihvarske žrtve svojih banaka i bezobzirno je koriste kao novi oblik kolonijalnog izvora dobro obrazovane a vrlo jeftine radne snage, koja je školovana o trošku našeg državnog proračuna a ne strane „elitne“ vladajuće klase.

Što se tiče domaće petokolonaške ljevice, SDP (kom)partije, koja je pravni, ideološki i imovinski nasljednik one propale Brozove zločinačke kompartijske terorističke organizacije, samo u prvim mjesecima poraća nakon završetka Drugog svjetskog rata zvjerski je pobila pola milijuna domoljubnih Hrvata, uključujući cjelokupni kler i gotovo sve vjernike Hrvatske pravoslavne crkve, na čelu s patrijarhom, svetim Germogenom. Ne zna se što se je zapravo dogodilo s njihovim ostatcima – je su li spaljeni ili trunu u još uvijek nepoznatih 700 masovnih grobnica?? To je bio i ostao njihov boljševički humanizam, etika i domoljublje…

Zbog toga njihovi i ostali ministri uprave u svim hrvatskim vladama, pod ucjenama tuđinske petokolonaške SPC, nisu htjeli ni čuti za registraciju HPC kao autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, iako joj je taj certifikat (Tomos) još 2013. godine izdao Sveti Sinod Europske pravoslavne crkve u Parizu.

Sve te činjenice su više nego dovoljne da ovaj recenzent s punom odgovornošću podrži molbu gospodina Marka Franovića, velikog dobrotvora i nebrojeno puta dokazanog domoljuba iz hrvatske dijaspore u Australiji, da Hrvatska biskupska konferencija svojim autoritetom kod Vlade RH odlučno pomogne registraciju HPC.

Tako bi se konačno i odbacila teorija srpske pete kolone da RH nije suverena Hrvatska Država, već da je i dalje srbijanska jugo-regija, u kojoj čak i sa 17.000 hrvatskih pravoslavaca iz zadnjeg popisa stanovništva nasilno upravlja agresorska beogradska SPC, a ne kako slijedi po crkvenom kanonu autokefalna HPC.

U Zagrebu 26. ožujka 2017.

Mr.sc. Ante Milonovoć