”Ja sam kupil” umjesto ”ja sam kupio” trebalo bi pisati i govoriti na hrvatskom jeziku. Preko vukovice izgubil se sklad hrvatskog jezika i uveden je nered pa je jezik postao težak izvornim govornicima, a još teži strancima. Uvedena je vukovska ijekavica, a odbačena jekavica kojom su se služili Hrvati iz Crvene Hrvatske i Dubrovnika. Ta jekavica je nastala preko germanskog pravopisa u kojem se glas E pisao dvoslovom IE, a ponekad i dvoslovom EI, što nedvojbeno pokazuje da su kršćanstvo u Crvenoj Hrvatskoj nametnuli Franki-Franci. Po dvoslovu EI se obično prepoznaju Židi.
Ovakav particip prošli koristili su Hrvati prije nametanja vukovice. Njega su koristili i kajkavci i čakavci. Isto tako su se koristili glagolske završetke AL ili EL umjesto IL. Ovi glagolski završetci su se koristili i za formiranje imenica, primjerice, gledalac i gledalka te gledatelj i gledatelja. Dakle, nije hrvatska riječ gledaoc već gledalac. Ovakva je bila tvorba imenica od glagolskog participa i infinitiva prije prelaza sa haravačke (sanskritske) na latinsku, odnosno, krščansku gramatiku i latinsko pismo. Gledalac ukazuje na blisku prošlost koja još traje, a gledatelj na dolazeću blisku budućnost.
Glas Lj ulazi u hrvatski jezik preko Normana, odnosno, Germana. Ako suglasnik L dolazil ispred današnjih samoglasnika, onda je glas L u hrvatskom postal LJ. Tako je u hrvatski jezik uveden nepostojeći glas J iza nekih suglasnika, primjerice, N, T i D ako su dolazili ispred samoglasnika. Tako je luba postala ljuba, tako je niva postala njiva, tako je dak postao đak i tako je tata postao ćaća.
Sa druge strane, Osmanlije su su glas Č pisali slovo J, pa je sarač postao saraj. Imenica sarač se preko semitskih pisama odrazila kao salaš. Međutim, kod čakavaca glas J je postajal Đ (meja=međa), ili LJ (jubav= ljubav, odnosno, judi=ljudi), što jasno ukazuje na dva različita uticaja.
Kako su Hrvati ranije pisali glagoljicom, mnoge su riječi iskrivljene i nitko ih nikad nije pokušal ispraviti jer latinsko pismo nije imalo sva slova za hrvatske glasove. Sličan uticaj na hrvatski jezik je ranije imalo i grčko pismo tako da mi danas ne možemo prepoznati haravačke riječi ni u grčkom ni u latinskom jeziku, a još manje u romanskim i germanskim jezicima. Pridjev haravački je isti što hrvaTSki ili hrvaCki.
Taj haravački jezik nije bil razvijen i vokabularno bogat kao danjašnji. Međutim, imal je sanskritsku gramatiku. Te haravačke riječi danas nalazimo gotovo u svim današnjim europskim jezicima, ali ih ne prepoznajemo jer im ne poznajemo pravopise. Ta sanskritska gramatika dala nam je čakavske množine za muški i ženski rod koji završavaju slovima I za muški i slovom E za ženski rod. Da bi krivotvorili povijest hrvatskog jezika, preko vukovice smo izbacili tu mušku množinu i zamjenili je tzv. slavenskim dužim završetkom OVI ili EVI. Više nemamo množinu MUŽI već vukovsku množinu MUŽEVI.
Prva četiri polusloga u haravači su se zvala ha, ra, va i ča i pisali su se sansktskim pismom. U bizantskoj glagoljici prva četiri slova su se zvala az, buka, vidi i glagole, odnosno A, B, V i G, a grčki alfabet je počimao slovima A, B,G i D. Grci nisu imnali slovo V, pa su ga pisali različitim slovima i zbog toga su mnoge hrvatske riječi iskrivljene. Latini su imali prva četiri slova: A, B, C(G) i D.
Sanskritska jednina ili nije imala rodove ili ih je definirala drukčije. Glavni padež u sanskritskoj gramatiki je bil genitiv. Tako je posljednja riječ ”kamena” u izrazu ”kuća kamena” vršila ulogu pridjeva, a danas je to određeni pridjev koji uvijk dolazi iza imenice, što vukovci nikad nisu razumjeli mada i danas imamo instituciju ”Matica hrvatska”.
Određeni pridjev samo definira određenu imenicu jer ta ustanova može biti samo hrvatska. Isto vrijedi i za izraz ”kutja (kuća) kamena” jer postoje i ”kuće drvene” ili kuće od drugog materijala. ”Kuća kamena” je u ovakvom slučaju definira određenu gradnju, a ne bilo koju gradnju kuća.
Nije mi jasno zašto smo se mi htjeli odreći genitiva i pokloniti ga novonastalim Srbijancima. On je temelj za tvorbu hrvatskih riječi prelaskom na latinsku gramatiku jer u sanskritskoj gramatiki glavni padež je bil genitiv. Sanskrit je imao četiri padeža i čini mi se da su ga najbolje sačuvali Englezi preko Kelta. Kelti su bili civilizacijski Hrvati koji su na ove prostore došli sa Levanta i na hrvatski prostor donijeli suglasnički pismo. Još su bili poznati kao Urani (Hurani), Huriti i Her-Meti ili Medi. Kršćanski Rim ih je nazvao Helveti.
Da ne bi za ženska zvanja koristili umanjenice, moramo razumjeti što se dogodilo uvođenjem nominativa. Muške imenice su izgubile genitivno A, a ženske su ga zadržale. Kad bi se vratili toj tvorbi hrvatskih ženskih imenica, izgubili bi besmislene vukovske sufikse ICA koji je umanjenica i INJA, a hrvatski jezik bi postao jednostavan i bolje razumliv. Ako je muška imenica mornar ili kovač, ženska imenica bi bila kovača ili mornara. To ne može biti jednostavnije i lakše za učenje. Razlog je što su muške imenice gubile genitvno A.
Ima još nekih izgubljenih pravila, ali čitatelje ne bih želio odjednom zbuniti i odvratiti ih da shvate o čemu se radi.
Srećko Radović
HOP