Hrvatski jezičari i intelektualci su unakazili hrvatski jezik, a tome su obilato kumovali hrvatski vukovci nakon novosadskog Dogovora koji su pristali na stvaranje jugoslavenskog jezika, bez obzira kako se zval: hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski ili hrvatski. Iz hrvatskog jezika su izbacivane hrvatske dijalektne iliti ustaške riječi i zamjenjivale su ih ijekavizirane srbijanske riječi. Danas se gotovo svi manje obrazovani Hrvati koriste tim srbijanskim riječima ne znajući da su srbijanske. Taj srbijanski jezik su prihvaćali neobrazovani Hrvati u JNA, a najviše ipak komunisti i vojni časnici koji su koristili jugoslavenski, dakle, srbijanski jezik.
Razlog za prihvaćanje srbijanskih riječi u hrvatski jezik je nepostojanje hrvatskog standardnog rječnika i nepoznavanje starije hrvatske gramatike. Iza nekih glagola u hrvatskom jeziku ranije nisu slijedili konjuktivi nego infinitivi kao u talijanskome i engleskome. To su glagoli koji su označavali namjeru ili želju kao moći, morati, trebati, htjeti, namjeravati, željeti ili voljeti koje su uvijek slijedili infinitivi, a nikada konjuktivi kao u srbijanskom jeziku. Danas veliki broj Hrvata iza ovih glagola koristi konjuktiv koji je ušal u hrvatski jezik preko novosadske gramatike i beogradske televizije. Tako imamo hrvatski ”želim kupiti” i srbijanski ”želim da kupim”. Slično hrvatizirani strani glagoli koji su imali hrvatski sufiks IRATI su taj sufiks zamjenili srbijanskim sufiksom ISATI. Istovremeno u hrvatski jezik su ušle srbijanske riječi u kojima je hrvatski glas Č zamjenjen dvoslovom ŠT. Tako je zamjenica ČA preko germanskih Franaka postala ŠTA, a ranije je postala KAJ. Cilj je, očito, bil razbiti hrvatstvo preko jezika, a na to su nasjedali mnogi Hrvati kroz povijest.
Hrvatski vukovci nikada se nisu bavili gramatikom Baščanske ploče koja je sanskritska. Na toj ploči gotovo sve riječi u jednini završavaju poluslogom A jer je napisana najviše poluslogovno. Vukovci su tekst tog dragog kamena uveli pogrešno u hrvatski jezik u tanskripciji i prevodu na današnji jezik. Množina za ženski rod je uvijek završavala slovom E dok je muška množina završavala slovom I. ”Hrvatski” filologi nisu znali da je sanskritska deklinacija imala četiri padeža i da je preko katoličke Crkve latinizirana. Kako je u sanskritskoj gramatiki glavni padež bil genitiv, a uvođenjem nominativa je došlo do rodova imenica u jednini. Tako su ženske imenice u jednini zadržale genitivni završetak A, a muške su ga izgubile. Srednji rod je uveden zbog trojstva jer prijašnja hrvatska religija je bila dvojna. Danas umjesto muške množine na I koristimo sufikse EVI ili OVI.
Zbog nepoznavanja starijih hrvatskih sufiksa danas imamo američku kovanicu ”psiholog” koja u hrvatskom jeziku ne može određivati zvanje. Na starogrčkom jeziku ona znači ”riječ ili govor duše” i ništa više. Međutim,filolog Babić je prihvatil taj naziv preko Srbijanaca za muško zvanje. Da bi još više unakazil hrvatski jezik, on je skoval naziv psihologinja za žensko zvanje. Možda bi taj naziv bil bolji kao psihologina, ali sufiks INA u hrvatskoj tvorbi riječi ima drugo značenje. Taj sufiks je značil ”nastal ili rođen”, a on je iskrivljena riječ JANA. Preko latinskog jezika sufiks za zvanja ja postao AR, dakle, HARA pa imamo zvanja mehaničar, logičar, psihologičar ili kardiologičar. Danas, nažalost, u hrvatskom jeziku imamo ta zvanja kao mehanik, logik, psiholog ili kardiolog. Sufiks AR znači ”onaj koji se bavi”.
Ako bi pak slijedili staru sanskritsku gramatiku, tvorba hrvatskih ženskih zvanja bi postala jednostavna. Uzmimo riječi sa sufisom AR kao muška zvanja, ženskim zvanjima bi trebali dodavati stari genitivni A, pa bi imali ženska zvanja mehaničara, logičara, psihologičara ili kardiologičara. Ne bi više bilo zbunjenosti i nastalo bi samo jedno pravilo za tvorbu ženskih zvanja. Ne bi više koristili sufikse INJA ili ICA pa bi umjesto zvanja učiteljica imali zvanje učitelja. Uostalom, ICA je u hrvatskom jeziku umanjenica, što znači da ženska zvanja nemaju istu vrijednost kao i muška.
Tvrdim da je iskonski hrvatski jezik bil slogovan i iskonske riječi su se sastojale od dva polusloga, dakle, od 16 suglasnika i polusloga A. Dolaskom Hrvata sa Levanta, koji su bili progonjeni od Semita i koji su bili poznati kao Celti ili Kelti (Kreti) Liburni i Iliri je došlo i suglasničko semitsko pismo i to je izmjenilo u potpunosti hrvatski jezik koji se zval haravača, a danas je poznat kao sanskrit. Preko tog pisma je nastala hrvatska ikavica kojom su napisane i vedske Himne. Pred Semitima su bježali Hrvati koji su bili poznati preko kao Kelti, a nakon toga su bježali i pred Romanima u Alpama, a oni su seb enazivali Kerti. Kelti su još bili poznati kao Helveti.
Oni su poluslogu A još dodali poluslog E. Tako smo dobili pored akavske zamjenice ČA i zamjenicu ČE. Čeva je na putu prema istoku postala Šiva i Šeba, a na ovim prostorima Čava je postala Sava ili Šava. Šeba je semitska (asirska) riječ koja je označava mjesec, a nastala je semitskim čitanjem arijske riječi VAČA. Šiva i Sava su simboli sunca, a Šeba je kod Semita bila simbol mjeseca. Šeba je na ove prostore stigla preko krščsanstva. Mnoge će ovdje zbunjivati zamjena slova R slovom L, ali semitsko slovo L je izvorno zamjenjivalo slovo R. Etrurci nisu imali slova G i B, a nisu ga imali ni Hrvati. Preko Latina slovo Č je postalo G, a slovo V je postalo B. Slovo V u latinskom pismu je stalo za glas U. Zbog toga je prilog VA postal U u suglasničkom pisanju. Po bogu Šivi grad Šib-enic dobil je svoje ime, a ne po nekoj šibi. Riječi šiba i šibica su povezane sa vatrom sunca, dakle, u trentku kad je najvruće. Pokušajmo razumjeti simboliku riječi.
Na koncu pozivam mlade hrvatske jezičare da se počnu baviti poviješču hrvatskog jezika umjesto prihvaćanja vukovske jezične ignorancije u vidu dogme. Zbog toga im preporučujem da proučavaju starija pisma jer pisma su razlog zašto danas imamo toliko jezika. Pogledajmo samo u koliko hrvatskih riječi je ispušten glas V ili zamjenjen drugim slovima. To ne možemo otkriti bez da poznajemo hrvatsku etimologiju, a da bi je upoznali potreban nam je Oxfordski sanaskritski rječnik. Primjerice, samo preko grčkih bogova, možemo otkriti da su na tom prostoru nekada živjeli Hrvati koje su semitski Grci asimilirali isto kao što su Srbijanci asimilirali Vlahe koji su govorili rumunjskim jezikom. Tko su Hrvati ako su njihove riječi pitar, prija, strina, griva i mnoge druge starije od 5 tisuća godina? To su takodr sanskritske dvopoluslogovne riječi kao čama, mača, sama, masa, lava, vala, para, rapa, mara, rama, rača, čara i tako redom. Riječ oganj je nastala od sanskritske riječi agni ili agani. Promislimo malo kakvo je bogastvo hrvatskog jezika!
Srećko Radović
Hrvatski jezičari i intelektualci su unakazili hrvatski jezik, a tome su obilato kumovali hrvatski vukovci nakon novosadskog Dogovora koji su pristali na stvaranje jugoslavenskog jezika, bez obzira kako se zval: hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski ili hrvatski. Iz hrvatskog jezika su izbacivane hrvatske dijalektne iliti ustaške riječi i zamjenjivale su ih ijekavizirane srbijanske riječi. Danas se gotovo svi manje obrazovani Hrvati koriste tim srbijanskim riječima ne znajući da su srbijanske. Taj srbijanski jezik su prihvaćali neobrazovani Hrvati u JNA, a najviše ipak komunisti i vojni časnici koji su koristili jugoslavenski, dakle, srbijanski jezik.
Razlog za prihvaćanje srbijanskih riječi u hrvatski jezik je nepostojanje hrvatskog standardnog rječnika i nepoznavanje starije hrvatske gramatike. Iza nekih glagola u hrvatskom jeziku ranije nisu slijedili konjuktivi nego infinitivi kao u talijanskome i engleskome. To su glagoli koji su označavali namjeru ili želju kao moći, morati, trebati, htjeti, namjeravati, željeti ili voljeti koje su uvijek slijedili infinitivi, a nikada konjuktivi kao u srbijanskom jeziku. Danas veliki broj Hrvata iza ovih glagola koristi konjuktiv koji je ušal u hrvatski jezik preko novosadske gramatike i beogradske televizije. Tako imamo hrvatski ”želim kupiti” i srbijanski ”želim da kupim”. Slično hrvatizirani strani glagoli koji su imali hrvatski sufiks IRATI su taj sufiks zamjenili srbijanskim sufiksom ISATI. Istovremeno u hrvatski jezik su ušle srbijanske riječi u kojima je hrvatski glas Č zamjenjen dvoslovom ŠT. Tako je zamjenica ČA preko germanskih Franaka postala ŠTA, a ranije je postala KAJ. Cilj je, očito, bil razbiti hrvatstvo preko jezika, a na to su nasjedali mnogi Hrvati kroz povijest.
Hrvatski vukovci nikada se nisu bavili gramatikom Baščanske ploče koja je sanskritska. Na toj ploči gotovo sve riječi u jednini završavaju poluslogom A jer je napisana najviše poluslogovno. Vukovci su tekst tog dragog kamena uveli pogrešno u hrvatski jezik u tanskripciji i prevodu na današnji jezik. Množina za ženski rod je uvijek završavala slovom E dok je muška množina završavala slovom I. ”Hrvatski” filologi nisu znali da je sanskritska deklinacija imala četiri padeža i da je preko katoličke Crkve latinizirana. Kako je u sanskritskoj gramatiki glavni padež bil genitiv, a uvođenjem nominativa je došlo do rodova imenica u jednini. Tako su ženske imenice u jednini zadržale genitivni završetak A, a muške su ga izgubile. Srednji rod je uveden zbog trojstva jer prijašnja hrvatska religija je bila dvojna. Danas umjesto muške množine na I koristimo sufikse EVI ili OVI.
Zbog nepoznavanja starijih hrvatskih sufiksa danas imamo američku kovanicu ”psiholog” koja u hrvatskom jeziku ne može određivati zvanje. Na starogrčkom jeziku ona znači ”riječ ili govor duše” i ništa više. Međutim,filolog Babić je prihvatil taj naziv preko Srbijanaca za muško zvanje. Da bi još više unakazil hrvatski jezik, on je skoval naziv psihologinja za žensko zvanje. Možda bi taj naziv bil bolji kao psihologina, ali sufiks INA u hrvatskoj tvorbi riječi ima drugo značenje. Taj sufiks je značil ”nastal ili rođen”, a on je iskrivljena riječ JANA. Preko latinskog jezika sufiks za zvanja ja postao AR, dakle, HARA pa imamo zvanja mehaničar, logičar, psihologičar ili kardiologičar. Danas, nažalost, u hrvatskom jeziku imamo ta zvanja kao mehanik, logik, psiholog ili kardiolog. Sufiks AR znači ”onaj koji se bavi”.
Ako bi pak slijedili staru sanskritsku gramatiku, tvorba hrvatskih ženskih zvanja bi postala jednostavna. Uzmimo riječi sa sufisom AR kao muška zvanja, ženskim zvanjima bi trebali dodavati stari genitivni A, pa bi imali ženska zvanja mehaničara, logičara, psihologičara ili kardiologičara. Ne bi više bilo zbunjenosti i nastalo bi samo jedno pravilo za tvorbu ženskih zvanja. Ne bi više koristili sufikse INJA ili ICA pa bi umjesto zvanja učiteljica imali zvanje učitelja. Uostalom, ICA je u hrvatskom jeziku umanjenica, što znači da ženska zvanja nemaju istu vrijednost kao i muška.
Tvrdim da je iskonski hrvatski jezik bil slogovan i iskonske riječi su se sastojale od dva polusloga, dakle, od 16 suglasnika i polusloga A. Dolaskom Hrvata sa Levanta, koji su bili progonjeni od Semita i koji su bili poznati kao Celti ili Kelti (Kreti) Liburni i Iliri je došlo i suglasničko semitsko pismo i to je izmjenilo u potpunosti hrvatski jezik koji se zval haravača, a danas je poznat kao sanskrit. Preko tog pisma je nastala hrvatska ikavica kojom su napisane i vedske Himne. Pred Semitima su bježali Hrvati koji su bili poznati preko kao Kelti, a nakon toga su bježali i pred Romanima u Alpama, a oni su seb enazivali Kerti. Kelti su još bili poznati kao Helveti.
Oni su poluslogu A još dodali poluslog E. Tako smo dobili pored akavske zamjenice ČA i zamjenicu ČE. Čeva je na putu prema istoku postala Šiva i Šeba, a na ovim prostorima Čava je postala Sava ili Šava. Šeba je semitska (asirska) riječ koja je označava mjesec, a nastala je semitskim čitanjem arijske riječi VAČA. Šiva i Sava su simboli sunca, a Šeba je kod Semita bila simbol mjeseca. Šeba je na ove prostore stigla preko krščsanstva. Mnoge će ovdje zbunjivati zamjena slova R slovom L, ali semitsko slovo L je izvorno zamjenjivalo slovo R. Etrurci nisu imali slova G i B, a nisu ga imali ni Hrvati. Preko Latina slovo Č je postalo G, a slovo V je postalo B. Slovo V u latinskom pismu je stalo za glas U. Zbog toga je prilog VA postal U u suglasničkom pisanju. Po bogu Šivi grad Šib-enic dobil je svoje ime, a ne po nekoj šibi. Riječi šiba i šibica su povezane sa vatrom sunca, dakle, u trentku kad je najvruće. Pokušajmo razumjeti simboliku riječi.
Na koncu pozivam mlade hrvatske jezičare da se počnu baviti poviješču hrvatskog jezika umjesto prihvaćanja vukovske jezične ignorancije u vidu dogme. Zbog toga im preporučujem da proučavaju starija pisma jer pisma su razlog zašto danas imamo toliko jezika. Pogledajmo samo u koliko hrvatskih riječi je ispušten glas V ili zamjenjen drugim slovima. To ne možemo otkriti bez da poznajemo hrvatsku etimologiju, a da bi je upoznali potreban nam je Oxfordski sanaskritski rječnik. Primjerice, samo preko grčkih bogova, možemo otkriti da su na tom prostoru nekada živjeli Hrvati koje su semitski Grci asimilirali isto kao što su Srbijanci asimilirali Vlahe koji su govorili rumunjskim jezikom. Tko su Hrvati ako su njihove riječi pitar, prija, strina, griva i mnoge druge starije od 5 tisuća godina? To su takodr sanskritske dvopoluslogovne riječi kao čama, mača, sama, masa, lava, vala, para, rapa, mara, rama, rača, čara i tako redom. Riječ oganj je nastala od sanskritske riječi agni ili agani. Promislimo malo kakvo je bogastvo hrvatskog jezika!
Srećko Radović
–
Hop
