DOKUMENT SE OTVARA POKRETOM MIŠA U DONJEM LIJEVOM UGLU
INSTITUT ZA JAVNE FINANCIJE proveo je vrlo zanimljiva istraživanja koja su u našim medijima prošla neopaženo. Neke od činjenica odmah upadaju u oči, 2008. godine broj državnih poduzeća, u vlasništvu države je brojkom 638, dok je osam godina kasnije preko 925 poduzeća, iako se treba provesti privatizacija. Umjesto privatizacije, nerentabilna poduzeća generiraju dug od čak 16,8 milijardi.
Što se zapravo događa? Produktivni dio privrede, one privatne, plaća enormna davanja za nesposobne državne službenike, spas plaća nerentabilnih državnih poduzeća i zato na kraju propadaju. HAC naprimjer ima ogroman višak radnika, uhljeba, na naplatnim kućicama turisti čekaju satima, dok bi uvođenje vinjeta ili koncesija dalo barem 2000 otkaza političkim uhljebima. Nije bolje niti drugdje… Oni koji rintaju u privatnim tvrtkama rintaju i za sve političke uhljebe u državnim tvrtkama.
Država ima enorman broj tvrtki kojima plaća političke uhljebe, kampanje, zapošljava uhljebe, a za sve te neradnike, zajedno sa neradnicima u Saboru skrbi privatni sektor opterećen ogromnim davanjima. Od 10 kuna zarađenih, čak 8 kuna privatnog sektora odlazi za hrpu uhljeba, od političkih do mitom motiviranih radnih mjesta bez stvarne potrebe.
Mnoga gubitaška poduzeća postoje jer politički uhljebi moraju negdje zaposliti svoje igrače. Tako je propao i projekt Agrokor. Zanimljivo da je isto tako činjenica da su radnici bili vlasnici Uljanika, pa je ipak Uljanik propao. Niti rukovodstvo niti radnici nisu se znali odnositi prema svojoj imovini. Oni sitni krali su odvijače, zaštitne premaze, a oni viši sebi su dijelili enormne bonuse za očajno loše prodane brodove…a da ne govorimo koliko je idesovih uhljeba u Uljaniku. I sada bi porezni obveznici trebali spašavati lošu tvrtku. Strašno.
Isto tako je i u kulturi. Negledljive predstave provincijalnog bosanskog umjetnika Frljića ili dosadni filmovi Grlića financiraju se plaćama onih koji stvarno privređuju. Da nešto ove predstave vrijede ili filmovi izašli bi na tržište i nitko ne bi dizao graju koliko su one protuhrvatske, jer bi sigurno doživjele fijasko, a tako bi Frljić i Grlić nestali sa kulturne scene.
Ovako iskompleksirana ljevica doslovno se iživljava u kulturi novcima poreznih obveznika. Potpuno nepotrebni HAVC i slične organizacije za mužnju novaca nisu napravile ništa produktivno za našu kulturu. Od silnih veličina našeg doba, ljudi jedva dočekaju izložbe Bukovca, Meštrovića, uz silne Iliće, Miriće, Mime Simić, Dežuloviće, Rudanice ili Grliće… Oni pravi umjetnici su dobačeni da bi ovi sijali svoje gluposti u javni prostor našim novcem.
Tako je i sa tisućama udruga. Svi dobijaju ogroman novac, portali, a da vrijede izborili bi se sami bez pomoći za svoj kultruni ili medijski prostor.
Nije bolje niti u Saboru. Da sabornici vrijede, birali bi se direktno, prema osobnim značajkama. Sabor je dovoljan u znatno manjem broju sabornika. Time bi se izgubio značaj stranaka koje sada ucjenjuju i spasilo se mnogo novaca za privilegije uhljeba.
Sve ovo govori da nemamo klasične tržišne parametre. Dijele se novci bezveznjacima umjesto profitnim organizacijama. Državne tvrtke dijele natječaje nekomunističkim poslušnicima. Sve je to više slično socijalizmu i Jugoslaviji, nego tržišnoj ekonomiji. Zato i imamo tako visoki PDV da bi uhljebi opljačkali radišan narod.
I.D.
HOP