Doprinos učinkovitosti Zakona o upravljanju državnom imovinom – pravosuđa RH.
Sabor raspravlja o prijedlogu Zakona o upravljanju državnom imovinom.
Iz strukture sudskih predmeta koji opterećuju pravosuđe oko 50%, odnose se na sređivanje imovinsko pravnih odnosa nekretnina na kojima je kao vlasnica upisana RH.
Izvansudskim rješenjem ovih predmeta rasteretilo bi pravosuđe za 50%, polučili učinkovitost pravosuđa, investicije, ulaganje kapitala. Sada je prilika da se učinkovitost pravosuđa i stvarno postig-ne.
U vezi stjecanja prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu objavili smo stručni članak koji u sklopu pisma prilažemo.
Predlažemo da se u vidu amandmana Vlade RH dopuni Zakon o upravljanju državnom imovinom kako slijedi :
U članku 3. „Pojmovi“ treba dodati stavak 3. koji glasi:
„ Pod pojmom treća osoba podrazumijeva se svaka fizička ili pravna osoba. “
U članku 68. iza stavka 2. treba dodati novi stavak 2. s time da se poreda redosljed od rednog broja 3. do10., a novi stavak 2. glasi:
„ Ako je treća osoba (fizička ili pravna osoba) stekla pravo vlasništva dosjelosti nekretnine u društvenom vlasništvu prije ukidanja članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prije 14. prosinca 1999. godine, smatra se da je to pravo stekla izravno od Republike Hrvatske. „
Na početku dosadašnjeg stavka 5. članka 68. Zakona dodaju se riječi:
„ Treća osoba i „ …
2
U stavku 6. članka 68. Zakona, iza riječi članka, dodaju se riječi:
„ treća osoba i „ …
Stavak 9. Zakona postaje stavak 10.
Ovime bi državno odvjetništvo ili Ministarstvo riješilo najveći dio predmeta sudova, sredili imovinsko pravne odnose nekretnina koje kao pošteni posjednici posjeduju fizičke ili pravne osobe i oživotvorilo načelo savjesnosti i poštenja – pravičnosti.
Kao prilog obrazloženju prijedloga navodimo objavljeni stručni članak koji u bitnom dijelu glasi :
Presudom Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u predmetu RADOMILJA MLADEN i dr. iz Stobreča kraj Splita, br. 37685/ 2010. od 28. lipnja 2016, te presudom JAKELJIĆ i dr. iz Splita protiv RH, br. 22768/12. od 28. 06. 2016, a ranije i presudom TRGO protiv RH, br. 35298/2004. od 11. 06. 2009. u vezi uračunavanja vremena za stjecanje prava vlasništva dos-jelosti na nekretninama u društvenom vlasništvu zauzeta su ova pravna stajališta:
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) stupio je na snagu 01. 01. 1997. godine.
Člankom 388. st. 4. ZV propisano je:
„ U rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u druš-tvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. „
Navedeni članak 388. st. 4. ZV ukinut je odlukom Ustavnog suda RH, broj U-I-58/1997. od 17. studenoga 1999, koja se primjenjuje od dana objave u Narodnim novinama, od 14. pro-sinca 1999.
Članak 388. st. 4. ZV nakon stupanja na snagu navedene odluke Ustavnog suda RH glasi :
„ U rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u druš-tvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne ra-čuna se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma. „
Bitna pravna stajališta presude Radomilja i dr. protiv RH, br. 37685/10. i Jakeljić protiv RH, su :
U više svojih odluka Vrhovni sud RH, primjerice rješenjem br. Rev-250/2003-2 od 16. 06. 2004. i Rev-x-51/2013-2 od 23. 07. 2014, potvrđuje da prema Načelnom mišljenju Saveznog vrhovnog suda FNRJ od 04. 04. 1960. godine, rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (redovni i izvanredni) iznosi 20 godina ako je posjed pošten. Ovaj se rok primjenjuje od pčetka primjene OGZ u Hrvatskoj (u Istri, Dalmaciji u koju tada spada i otok Rab i Vojnoj krajini), od 1812, odnosno od 1820, a od 1. 05. 1853. i u cijeloj Hrvatskoj, pa sve do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO), do 01. 09. 1980. godine.
Člankom 28. ZOVO rok za izvanrednu dosjelost određen je na 20 godina dok je rok redovne dosjelosti (za kvalificirani posjed), određen na 10 godina.
Člankom 141. i 145. Ustava RH, naročito od ulaska RH u Europsku uniju 1. 07. 2013. godi-ne, propisana je izravna primjena međunarodnog prava. Prema čl. 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu, Ustavu RH (čl. 118. st. 3. i čl. 119. st. 1.) i Zakonu o sudovima (čl. 5.), izvori prava pored ostalog su međunarodni običaji kao dokaz opće prakse, opća načela prava priznata od civiliziranih naroda, sudske rješidbe (praksa) i naučavanja najpozvanijih publicista. Rok dosjelosti iznosi 20 godina za sve nekretnine u pogledu kojih su ispunjene zakonske pret-postavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Slučaj Radomilja, Jakeljić i dr. protiv RH različiti su od slučaja Trgo protiv RH obzirom da se u predmetu Trgo zahtjeva utvrđenje pra-va vlasništva dosjelošću u razdoblju između 6. 04. 1941. i 8. 10. 1991, a u predmetu Radomilja, Jakeljić i drugi u razdoblju od 1900, odnosno 1912. godine do 6. 04. 1941. odnosno do proteka zakonskog roka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. (točka 48. i 49. presude Radomilja).
Prema navedenim presudama ECHR u slučaju Radomilja, Jakeljić i dr. protiv RH, praksi VSRH, Rev-250/03. i Rev-x-51/13, rok dosjelosti na nekretninama u društvenom vlasništvu iznosi 20, a ne 40 godina. Obzirom da se pravo vlasništva dosjelošću stječe po samom za-konu, odnosno po samom pravu u trenutku kada su ispunjene zakonske pretpostavke za stje-canje prava vlasništva dosjelošću (neprekidan, pošteni posjed kroz 20 godina, sposobnost stjecatelja za stjecanje i sposobnost stvari za stjecanje), navedenim presudama ECHR potvr-đeno je u ovom i drugim sličnim slučajevima, (točka 52, 53. i 54. presude Radomilja) da su do 14. 12. 1999, do važenja navedenog članka 388. st. 4. ZV koji je Ustavni sud sa 14. 12. 1999. ukinuo, stečeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, bez obzira kada je zahtjev za formalno pravno utvrđenje prava vlasništva podnijet. Zahtjevu se mora udovoljiti ako su ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i ako ne postoji neki drugi suprostavljeni privatni interes. ECHR smatra da su se podnositelji zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću razumno oslonili na čl. 388. st. 4. ZV koji je ukinut i nisu dužni snositi štetu koju je tom greškom učinila država. Ovo radi toga jer ako je država ostala uknjižena kao vlasnik nekretnine, vlastitom se greškom okoristila, a greške države ne smiju ići na trošak građana. Pojam vlasništva države određen je odlukom Europskog suda u Luksemburgu u predmetu FOSTER, broj C-188/89, par. 18. Tom je odlukom potvrđeno da se pod pojmom državnog vlasništva, države smatraju organizacije ili tijela koja su pod autoritetom ili kontrolom države ili imaju specijalne ovlasti koje prelaze ovlasti koje bi imali prim-jenom pravila koje uređuju odnose među pojedincima.
Prema stajalištu sudske prakse ECHR, u vezi primjene danas važećeg članka 388. st. 4. ZV, odredbe ovog članka primjenjuju se samo na slučajeve kada pošteni posjednik društvenog vlasništva nekretnine nije ispunio opće zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i kada je to pravo stekla treća osoba privatnog, ali ne državnog vlasništva kako ga definira citirana odluka FOSTER. Ne primjenjujući ukinuti članak 388. st. 4. ZV, koji se primjenjuje na odnose stjecanja prava vlasništva dosjelošću od 1812, odnosno od 1820, a u cijeloj Hrvatskoj od 1. 05. 1853. do danas, na štetu stjecatelja prava vlasništva dosjelošću povrijeđuju se ljudska prava i slobode iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pravo na mirno uživanje vlasništva. Pored štete koju u ovakvim slučajevima dosuđuje ECHR, temeljem članka 428. a Zakona o parničnom postupku, oštećenima pripada i pravo na ponavljanje postupka.
Činjenica da formalno pravno uknjiženi vlasnici nekretnina vrše formalno pravni prijenos nekretnina u zemljišnim knjigama, a ovaj prijenos vrši i Republika Hrvatska, predstavlja samo predmnijevu o vlasništvu tih osoba koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnim knjigama dokaže da ima valjanu osnovu i istiniti način stjecanja te nekretnine. („Nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ih sam ima“).
Glede poštenog posjeda stečen ex lege, a čija se kakvoća po samom zakonu presumira, bitno je istaknuti da zemljišno knjižni vlasnici vrše formalno pravni prijenos predmetnih nekretnina bez predaje u posjed, jer posjed nisu ni imali, a istovjetan prijenos, bez predaje u posjed, vrši i Republika Hrvatska, jer posjed ove nekretnine nikada nije imala. Za navedene for-malno pravne prijenose i formalno pravne uknjižbe nekretnina u zemljišnim knjigama, pred-nici stjecatelja i stjecatelji nisu mogli znati budući su vanknjižni vlasnici nekretnina, te im se kao takvima rješenje o uknjižbi nije dostavljalo. Pored toga formalno pravno uknjiženim osobama bilo je poznato da prednici stjecatelja i stjecatelji vrše vlasnički posjed ovih nek-retnina i da su kao posjednici u javnim knjigama upisani, dakle da se očito ponašaju kao vlasnici i da im drugi nikada nisu osporavali pravo na posjed i vlasništvo. Dakle, iako su prednici stjecatelja i njihovi slijednici svoja vlasnička ovlaštenja manifestirali njima na oči-gled, znali su i morali znati da su prednici stjecatelja i pravni slijednici stjecatelja vlasnici predmetnih nekretnina.
Projektom Uređena zemlja svi su morali saznati o svojim nekretininama i svatko je morao pravne promjene nad vlasništvom provesti odmah i transparentno, što nije učinjeno, dakle projekt nije ostvaren.
Obzirom da je 8. 10. 2011. istekao rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelosti kvalificiranog posjeda na nekretninama u društvenom vlasništvu, zakonom koji treba doni-jeti (de lege ferenda), trebalo bi ex lege priznati pravo vlasništva posjedniku koji pred tijelom javne vlasti inicira postupak u kojem treba dokazati pravo vlasništva nekretnine, istovjetno kao što je državi ex lege priznato pravo vlasništva na poljoprivrednom, šumskom, turistič-kom ili drugom zemljištu. U protivnom relikti komunističkog – društvenog vlasništva u zemljišnim će knjigama biti upisani još daljnjih stotinjak godina, bitno će se povećati broj službenika, sudaca i drugih, biti će pokrenuto više tisuća sudskih postupaka, bitno će se opte-retiti cjelokupno pravosuđe, za državu će nastati ogromni troškovi postupaka koje će država prevaliti na nedužne porezne obveznike.
U Rabu, 19. 01. 2018.
Ivan Debelić
HOP
