Vlaho Bukovac: Isus prijatelj malenih (pustite k meni malene), naslikano 1888. Slika i detalji slike
Dvije stvari su točno rečene u prvom predgovoru kataloga o Bukovcu: “propustili smo pridonijeti međunarodnoj reputaciji Bukovca” te da treba konačno “pustiti malene k Bukovcu”. Ovo maleni – tu se valjda misli na publiku, one “nestručne”. A stručnjaci su oni (nota bene) koji svojevremeno NISU pridonijeli međunarodnoj reputaciji Bukovca i njegovih djela.
A onda ova prepametna mudrolija (zvuči skoro ko prijetnja): “Ciklusom Vlaho Bukovac u Europi nastojat ćemo suvremenim jezikom vizualne prezentacije prodrijeti dalje od lokalnoga promišljanja.”
Što je, molim lijepo – “suvremeni jezik vizualne prezentacije”? Jel to osvjetljenje slike il vješanje slike na zid? Il sve to skup zajedno? I što znači “prodrijeti dalje od lokalnoga promišljanja”? Ono, vidjeti što misle za stolom susjedne birtije? I što se tu, k vrapcu, ima promišljati???
Ljudi, uživajte u slikama i ne promišljajte puno… otvorite oči, pustite da vam te prekrasne slike ispune dušu. A ovi što promišljaju… njima ionako pomoći nema…
Danas sam po drugi put pohodila Bukovčeva djela u Klovićevim dvorima. Danas posvećujem posebnu pažnju portretima i detaljima na licima, odjeći, tkanini, čipki, ukrasima, broševima, nakitu. Ljepota i raskoš Bukovčevih portreta jednaka je u dubini jedne od najtamnijih boja smeđe umbre, kao i u razmetljivim nanosima svijetlijih ili kričavih boja, pa sve do pastozno bijele (opet prevučene lazurnim tonom kao koprenom). Umbru nalazim posvuda u sjeni, u tamnoj lazurnoj podlozi, koju nerijetko ostavlja u prvom, nemirno i gotovo nemarno nanesenom tankom sloju (boja je pečena umbra jer djeluje toplije od sirove umbre koja ima zelenkastu primjesu u sebi). Tako je ispekao slikarski zanat, ali ga je ispekao nevjerojatnom lakoćom – prilagodivši ga vlastitom kolorizmu. To mogu samo od Boga nadareni. Forma s kojom se pomalo mučio u počecima (šake, stopala) – riješio je bojom. Ima žestokih crvenih i prodornih plavih, tamo gdje ju samo vrhunski talent može smjestiti bez disonanci. Tada postaje virtuoz svojeg zanata.
Od samih početaka se Bukovac želi odreći crne (ne)boje u korist sve raskošnije palete kojom gradi ravnotežu između svjetla i tame. Rođeni kolorist! Tako polako napušta naučeno i sigurno smeđe toniranje i ponire u pjesništvo i koloraturu boje…
Bojom rješava svaki slikarski problem. Odmaknete li se od slike nekoliko koraka, sve sijeda na svoje mjesto – približite li se sasvim, ulazite u nemirni vrtlog suprotstavljenih boja. Upravo onako kako je i svemir izgrađen – suprotnostima… tu se dodiruje znanost, filozofija i slikarstvo, jer, kako je i sam rekao: crno ne postoji. Pa čak ni u crnim odorama muških portreta.
Pitaju se pisci predgovora kako će ga se smjestiti na mjesto koje mu u svjetskom slilarstvu pripada. On se već sam smjestio tamo, u sam vrh. Za života. Ostalo je tužna i ružna pripovijest hrvatskih pokvarenih “kulturnih politika”. Ali, danas ne želim prljati svoj utisak božanstveno lijepih djela gorčinom zbog te politike, reći ću samo da bi mu danas neki nadri-umjetnici i kvazi-kritičari predbacili da je komercijalan. Ne, velika je razlika: on je bio tražen i visoko cijenjen, od njega su se portreti naručivali jer je svakog od tih ljudi slikao s djetinjom radoznalošću, jer je s jednakim ushićenjem pratio čari svjetla i sjene na portretiranomu kao da slijedi kartu karaktera i duha osobe kojoj u toj slici posvećuje svoju punu pažnju. I ne samo njemu (njoj), nego i njegovoj odjeći i svakom detalju kojim se slikarski može poslužiti. Što također znači i da će izostaviti ono što smatra nebitnim. To znači ovladati svojim platnom svaki puta, to znači u jednakoj mjeri koristiti svoje znanje kao i svoj talent.
Kojeg li apsurda! Danas se u Hrvatskoj otkriva značaj Bukovčeva slikarstva, a do sada se njegovim slikama trgovalo ispod tezge i cijene… a svijet je odavno znao kakvo je to moćno, predivno slikarstvo!
Ingrid Runtić
HOP
