Čitajući tekstove našeg dopisnika Dragana Ilića na HOP portalu, vrsnog poznavatelja hrvatske povijesti (one prave i pomno skrivane, a još brižljivije lažirane već stotinu godina) i uspoređujući “istraživanja” iznesena u tekstovima kataloga trenutne izložbe Vlaha Bukovca, nailazim na ime tada u Hrvatskoj i Parizu poznatog i vrlo cijenjenog slikara Jaroslava Čermáka, koji je motivski snažno utjecao i na Bukovca u ranom pariškom razdoblju i obrazovanju (Crnogorka s bodežom i druge slike).
Zaintrigiralo me Čermákovo prezime, pišu da je oslikao “južne Slavene” u borbi s Osmanlijama, obišao Moravsku, Hrvatsku, Dalmaciju, Crnu Goru… prisjetimo se hrvatske obrane Europe od osmanlijskih nadiranja, prisjetimo se i porijekla nabrojenih naroda, pa kada se sjetimo Bijele i Crvene Hrvatske, te povežemo činjenicu da su mnoga hrvatska tla otkinuta Hrvatima upravo pomoću forsiranja imena geografskih područja (baš kao što je slučaj i s Bosnom, primjerice), postaje malo jasnije zbog čega se počeo forsirati i ujedinjeni naziv za sve te narode “slaveni”, dok se ustvari radi o istom narodu – Hrvatima koji su nastanjivali ogromna područja Europe.
Uz to, danas prolazim pored ukrajinskog dućana i za oko mi zapnu jastuci i vezovi na njima koji su motivikom i izradom posve hrvatski ( kakvih se sjećam iz kuće moje prabake, bake i majke).
Tako se i mom slikarskom oku obznanila povijesna istina o Hrvatima i njihovim zemljama o kojoj neumorno piše naš Dragan Ilić. Ime ‘slaveni’ je doista izmišljeno i nametnuto kako bi se prikrilo ime Hrvati. Točno je sve što on piše, točna je povijest koju iscrpno i sa svim podacima prenesenih iz dokumenata ljetopisaca i kroničara iznosi Lorković. Lažna je ona o kojoj smo učili u školi. Bukovčeva i Čermakova domovina je ista; nije to neka ‘slavenska’ nacija, već hrvatska. Utoliko je interesantnije pitanje što je (i tko) Bukovca konačno otjeralo iz Zagreba i na kraju odvelo u Prag, kada je toliko ljubio svoj rodni kraj i domovinu.
Naravno, danas će se još uvijek govoriti o lobijima i umjetničkim sukobima, a ponajviše o tome da je otišao na poziv u Prag. Bukovac je naime napustio Pariz u kojem je bio uspješan i cijenjen, odabravši radije Zagreb. Zašto onda napušta Zagreb zbog Praga? Jasno je da je bio razočaran odnosom prema umjetnicima u domovini, kojoj je toliko puno dao i gdje je toliko puno još želio napraviti. Kakvu ulogu je u svemu tome odigrao biskup Strossmayer i Izidor Kršnjavi, koji je bio u oštrom sukobu s Bukovcem? Šteta je velika da nemam više Bukovčevu autobiografiju “Moj život” pri ruci, davno sam ju posudila u knjižnici i u dahu pročitala, a sada ju je teško pronaći… danas ipak puno više znam, i sasvim bih ju drugačije čitala.
I zašto je posljednje izdanje te knjige bilo tiskano davne 1992. godine, a od tada – niti jedno više? Sjećam se da je njegov jezik bio jasan i živopisan, slikovit i jednostavan, a knjiga vrijedna riznica tog posebnog slikarskog uma i talenta – od njega samog pretočenog u riječi! Koliko je i kako slikao, za koliko je prodavao slike, što je sve u svom životu doživio, što ga je ushitilo, povrijedilo, nadahnulo… nito jedna knjiga bilo kojeg “stručnjaka” nikada nije mogla doseći tu izravnu divnu ispovijest njega samoga o svom životu, stavovima, žovotnim spoznajama i slikanju. Čemu otkrivati toplu vodu nanovo, kada postoji takvo vrijedno svjedočanstvo samoga slikara o vlastitom životnom putu i vremenu u kojem je živio? Kada će ta knjiga biti ponovno tiskana? Zašto se s time toliko čeka?
(Za kraj slika Jaroslava Čermáka “Ranjeni Crnogorac” koja je izložena također na ovoj izložbi o Bukovčevom pariškom razdoblju)
Ingrid Runtić
HOP
