Izložba o Jasenovcu sadrži sedam tona opreme i eksponata koji će na multimedijalni način predstaviti srpsko-židovski projekt povodom 27. siječnja Međunarodnog dana Holokausta, koji se obilježava, objavilo je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije
Posebni gosti na otvaranju izložbe biće djeca logoraši Jasenovca, Jastrebarskog iz Srbije –Jelena Buhač Radojčić, Smilja Tišma, Gojko Rončević Mraović, a iz New Yorka Eva Deutsch Costabel i David Alkalaj koji su preživjeli Rab, Pag i Jasenovac.
Izložba “Jasenovac – pravo na nezaborav”, prva je izložba međunarodne GH7 ekspertne skupine povjesničara iz sedam zemalja u Ujedinjenim nacijama, 72 godine nakon Drugog svjetskog rata, a čiji je šef i direktor Izložbe prof. Gideon Greif, izraelski povjesničar koji se specijalizirao za povijest holokausta, osobito povijest koncentracijskog logora Auschwitz, priopćilo je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije-piše Marko Marković sa Maxportala.
Maxportal je jedan od rijetkih portala koji se usudio pisati o ovom neviđenom skandalu, jer izložbu za logor Jasenovac i sve oko njega organiziraju Srbi pred vratima UN-a, a zna se da je Srbija potrovala i poubijala veliki broj Židova do 1942. godine i sretno objavila da je Srbija oslobođena od Židova. Još 1941. godine 500 eminentnih srpskih intelektualaca podržalo je Hitlerove rasne zakone, baš kao i poglavari srpske crkve. Episkop SPC-a Velimirović bio je veliki obožavatelj Hitlera, od kojeg dobiva i priznanje u to vrijeme. Da bi sprao svoju fašističku prošlost, izmišlja 750 000 srpskih i židovskih žrtava u Jasenovcu i na osnovu tih laži okreće kolo na stranu Tita i antifašista. Taj monstrum proglašen je prije 15 godina svecem, a da naše crkve niti državne vlasti nisu reagirale. Uz 1000 naših diplomata nitko nije proučio ovaj slučaj niti pokazao kakve zlotvore na vlasti su imali Srbi toga vremena. Nije jasno kako je židovski lobi mogao stati uz bok Kusturici i Dačiću koji govore puno netočnih stvari i takvim lažima žele normalizirati odnose sa nama?
O čemu se zapravo radi? SPC i Srbija su u panici nakon objava podataka u tekstu HOP portala. Podatke je portalu HOP i Velimiru Bujancu dao na uvid arhiepiskop HPC-a otac Aleksandar. Jednako kako su do tih podataka došli Bujanec i Drenjančević, mogla je i naša diplomacija.
Medije kontrolira prosrpska klika na čelu sa Sašom Lekovićem ispred HND-a koja lukavo koristi pravosudni prostor u Hrvatskoj na način da ove činjenice naziva govorom mržnje prema žrtvama, a kako vidimo i facebook Hrvatska će zajedno s nesposobnom vlašću dozvoliti da se svako znanstveno preispitivanje činjenica odmah označi kao govor mržnje i na taj način želi kontrolirati laži na medijskoj sceni koja je pod kontrolom srboslavena, a zapravo sluga masonerije.
Nije jasno kako onda ovaj dokument na naslovnici koji dokazuje da sam logor Jasenovac djeluje i 1946. godine, struji internetom. Srbima se jako žuri Hrvate prikazati zločincima, kako bi sprali svoje zločine, a srpskoj eliti koja kontrolira medije u Hrvatskoj, zadatak je agresiju Srbije na Hrvatsku prikazati kao građanski rat iz 1991. godine.
Nespretan naziv domovinski rat u tome itekako pomaže, jer ga Srbi koriste da bi objasnili kako je to i njihova domovina za koju su se borili na svoj način. U prijevodu: oslobođene od srpske čizme uz ovakvu je diplomaciju pojela maca. I naravno, slijedi srpska rečenica; tko nas bre zavadi… Da je rat u Hrvatskoj odmah bio nazvan oslobodilačkim, Srbi svakako ne bi mogli manipulirati s tim nazivom.. ali kako je ta riječ većinu Hrvata podsjećala na partizaniju, pribjeglo se američkoj inačici naziva. Nažalost i na veliku štetu Hrvatske, kako se sada vidi.
Jasno je da je zbog svega toga Emir Kusturica morao osvanuti na ovakvoj izložbi. Njega je još Milošević “unovačio” kako bi, kao poznati svjetski redatelj, u službi velikosrprstva romansirao i lakše plasirao srbijanske laži. Naime, Kusturica je u vrijeme međunarodnih sankcija tadašnjoj Jugodslaviji (danas Srbiji) režirao film “Podzemlje” u srpsko-francusko-njemačko-mađarskoj koprodukciji, a kojeg je ustvari financirala Miloševićeva Srbija. Kako bi se zaobišle međunarodne sankcije (koje su se odnosile i na kulturu), pribjeglo se lukavo koprodukciji, pa je taj film bio čak i jugoslavenski kandidat za Oskara za najbolji strani film 1995. godine, ali nije ušao u najuži izbor. U inozemstvu je bilo puno prijepora oko toga, kako je taj film uopće mogao dospijeti na filmski festival zbog sankcija Jugoslaviji. Čak je “Le Monde” pisao da je film dijelom sniman u Beogradu, čime su se kršile sankcije UN-a protiv FR Jugoslavije, te da je financiran srbijanskim sredstvima. Filozof Alain Finkielkraut je kritizirao žiri u Cannesu što je nagradio film jer ustvari promovira održavanje Jugoslavije. Zanimljivo je da su zemlje koje su pomogle da se njihovom koprodukcijom zaobiđu sankcije, iste one koje su današnjoj hrvatskoj državi najviše zabijale nož u leđa. Isto tako, nedavno okupljanje Europskih pučana u Zagrebu održano je pod predsjedavanjem Francuza Josepha Daula, koji je pred predsjednikom hrvatske vlade Plenkovićem i hrvatskom javnošću izjavio da je u Hrvatskoj bjesnio građanski, a ne obrambeni rat! Kusturičin pak film propagira teoriju kako II svjetski rat ustvari nije ni završen i da traje kontinuirano do 90-tih godina. Jasno, za Srbe rat nikada neće biti završen, sve dok ne nestane Hrvata i Hrvatske, jer njihov pohod posrbljavanja i nasilja nikada nije ni prestao. U prilog tomu svjedoči i činjenica kako je taj bolesno propagandni film, koji je naravno umotan u fikciju, kasnije upotrijebljen za 5-satnu redateljsku verziju u obliku mini serije pod naslovom “Bila jednom jedna zemlja”. Kusturica i dan-danas ima srbijansko i francusko državljanstvo koje potječe vjerojatno još iz tih vremena. Logično je da se takav redatelj trudi prikazati Hrvate monstrumima, iako dobro zna što je njegov velikosrpski nalogodavac činio po njegovom rodnom Sarajevu i ostatku Bosne. Međutim, nedopustivo je da Večernji list tom i takvom velikosrpskom plaćeniku Kusturici radi promociju i reklamu njegovog turističkog sela, jer ispada da je time napravljena promocija čovjeku koji je svjesno lažirao povijest – i to u hrvatskom tisku!
Mislim da je jasno zašto HND progoni nekoliko hrabrih novinara u Hrvatskoj. Istina o SPC-u i Nedićevoj državi jednom zauvijek skida bajku o antifašistima u Srbiji. Koliko je bila velika partizanska vojska, dovoljno govori ruski zapovjednik 3. ukrajinskog fronta general Ždanov i maršal Tolbuhin pred Beogradom, kojima Tito u pomoć protiv 200 000 Nijemaca šalje dva kamiona loše naoružanih partizana 1945. godine. Tada je Broz prevario Ruse, a zatim i ubio Rusa na čelu HPC-a te zajedno sa SPC-om preko navodnog broja žrtava uzeo ogromnu odštetu, a da sam u Jasenovcu nikada nije bio. 1964. godine general Ždanov na čudan način pogiba u avionskoj nesreći kod Beograda.
Znakovito je i da je Tito srušio čak dvije sinagoge, jednu u Karlovcu (mjestu gdje je živio bosanski Židov Goldstein) i drugu u Rijeci, bez da je židovska zajednica digla glas. O svemu tome naša diplomacija nema pojma. Naša diplomacija radije šopingira i dalje nas sramoti, umjesto da je izlobirala zabranu ove velikosrpske propagande.
U biti je sve u novcu i novim ucjenama preko stvarnih žrtava Jasenovca. Nadam se da je sada svima jasno zašto i tzv. redatelj Frljić progoni ustaše po Zagrebu i u svojim predstavama. Na njegovu predstavu je došla elita (gle čuda!) koja podržava Igmansku inicijativu… iliti zagovornici nekog novog bratstva, nakon što su srpski i hrvatski komunisti preobučeni u ustaše i četnike sve pokrali… Od silnog broja fašista u Hrvatskoj niti jedan antifašista se nije iselio, već većina slavonskih Hrvata, nakon strašne pljačke Slavonije.
Igor Drenjančević
HOP
