RAZGOVOR: BOŽIDAR ALIĆ
Milorad Pupovac je esencija istoga onoga otrova koji je popio Slobodan Praljak
– Gospodine Aliću, blokadu Vaše facebook stranice označili ste kao grubu cenzuru. Pisali ste Predsjednici Republike te vlasniku i kreatoru te najveće društvene mreže, Marku Zuckerbergu. Jeste li sada deblokirani?
Nisam. Moja je stranica na facebooku aktivna otprilike 30 od 360 dana u godini. Sve ostalo vrijeme sam blokiran. Blokiran sam nakon gotovo svakog afirmativnog upisa o Domovinskom ratu, ili o suđenju u Haagu, a ekspresno sam blokiran i nakon upisa ‘Jasenovac je laž’. Glede tvrdnje o Jasenovcu, odgovorno sam uputio na ozbiljna znanstvena istraživanja, stavio sam poveznice za objektivne i materijalno utemeljene tekstove o toj temi…, ali očito mi još živimo u vremenu prisilnih i zadanih istina.
– Ali pitanje je koliko veze ima facebook s blokadama. Na vidjelo izlazi kako se dobro uigrana mreža onih koji su raspadom Jugoslavije izgubili svoj idejni okvir, sustavno služi metodom lažnih prijava.
Drugorazredno je pitanje je li facebook izravno odgovoran ili je ova perfidna cenzura tek posljedica lošeg algoritma, koji ostrašćeni unuci partizanskih zločinaca samo vješto buše. Bit stvari je u povredi Ustava, brojnih konvencija koje jamče slobodu izražavanja. Problem je u tome da jedan javni servis, ponavljam, javni servis, na nedopušten način favorizira jednu ideologiju i jedan svjetonazor, zatirući u korijenu mogućnost bilo kakve kontradiktorne rasprave u društvu. Tako dolazimo do još jedne dramatične povrede Ustava, a to je narušavanje jednakosti građana, kao jedne od temeljnih ustavnih vrjednota.
– Mislite li da Zukerberg uopće zna išta o našim domaćim prijeporima i o ikakvim presudama?
On vjerojatno ne zna puno, ali znaju, izgleda, neki njegovi (ideološki) administratori. O tome svjedoči činjenica da su urednici nekih portala, prije blokada, dobivali upozorenja da uklone nepoćudne sadržaje. O takvim administratorima bi facebook morao povesti računa. Nije, dakle, sva odgovornost na lošem algoritmu, ni u agilnim udbaškim agitpropovcima.
AKO SE VRIJEĐAJU USTAVNE VRIJEDNOSTI, DRŽAVA MORA REAGIRATI
– Ivica Granić, predavač odnosa s javnošću na Dubrovačkom sveučilištu, smatra da u blokadama nema ništa sporno, jer se radi o privatnoj tvrtki, kojoj ne možemo nametati svoja pravila.
To je potpuno promašena teza. Nitko njima ne želi nametati pravila – za njihovu uporabu. Problem je u tome što oni ta pravila ne mogu unijeti u hrvatski komunikacijski prostor, bez dopuštenja hrvatske suverene vlasti. Njihov utjecaj na društveni život, primjerice u Njemačkoj, nije ostao bez reakcije države, čak i na zakonodavnom planu.
Kad se vrijeđaju naše nacionalne vrijednosti, kad se krše naša unutarnja pravila, zakoni, propisi, Ustav i dobri običaji – hrvatska vlast je dužna reagirati. Jednakost građana je nepovrediva! Osim toga, što tome Graniću znači – privatno vlasništvo? Pa, ako baš hoćete, i banke, i restorani, i autopraonice su privatno vlasništvo – pa, ipak, tamo nikome ne pada na pamet reći: Plavooki naprijed – ostali stoj!?! Facebook kao privatno vlasništvo funkcionira, u prvom redu, kao javni servis. Oni ne smiju diskriminirati građane ni po jednoj od onih osnova koje navodi Ustav RH.
Najnovija Zuckerbergova objava, kako će ubuduće prioritet biti više na privatnom, a ne na ‘javnom sadržaju’, nimalo ne mijenja u osnovi javnu prirodu facebooka. Nisam siguran da najnovija Zuckerbergova opširna objava nije dijelom potaknuta i zbivanjima u Hrvatskoj.
– Granić smatra da je to tek pitanje etičnosti, a da je pravno sve čisto.
Ma, Granić priča besmislice i ne razumije stvar. On se promašeno pita: ‘Što bi trebali predsjednica i premijer, prisiliti Zuckerberga da svoju kompaniju vodi onako kako oni žele?’ Da, gospodine Graniću, upravo tako: U mojoj kući, moja pravila! Točka. U protivnom čemu suverena država za koju smo krv prolijevali?
Ali, po Graniću, Vi ste slobodno pristali na ‘uvjete ugovora’ kad ste pristupili facebooku.
Naravno, postoje pravila komunikacije… Slažem se i zalažem se da svaka platforma na omrežju može ta pravila definirati u najširoj slobodi i u skladu s vlastitim potrebama, pa i s ograničenjima. No, nikome tko ta pravila ne krši ne može se ograničavati pristup. Dakle, ovdje se ne radi o kršenju ‘uvjeta ugovora’. Nitko ne krši ona pravila na koja smo već pristali. Facebook nikad i nigdje nije propisao da će podržati diskriminaciju i da će favorizirati jednu propalu, i u biti zločinačku, političku opciju. Neka facebook tako deklarira i formulira svoju protudemokratsku poziciju i svoja pravila, pa ćemo znati na čemu smo. Na ovaj način se priječi javna rasprava o jednoj važnoj društvenoj temi, a to je nepravedna i zloćudna presuda generalu Praljku. Opstrukcija demokratske rasprave prikriva se nekakvim izmišljenim pravilima. Neka konačno kažu koja su to “pravila”. Naravno, nema ih. Osim zadane istine: Ceterum censeo, Hrvati su uvijek krivi.
Slične budalaštine, (o izuzetosti facebooka od domaćih propisa), nedavno su na radiju iznijeli stručnjak za računalnu sigurnost, stanoviti Lucijan Carić, i notorni Saša Leković, poznati borac za obranu hrvatskog suvereniteta. Njihov pledoaje za desuverenizaciju vlastite države, (kako reče taj Carić: ‘na facebooku ne vrijedi hrvatski ustav’), obična je protunacionalna svinjarija.
NEDOPUSTIVA LAKOĆA KAPITULANTSTVA
– Suprotstavili ste se i stavu ministra Božinovića, koji je rekao da se tu ne može ništa učiniti jer se radi o stranoj kompaniji.
Ministar Božinović, naravno, laže kad kaže da se ne može ništa učiniti protiv facebookove manipulacije i zloporabe. Dovoljno je vidjeti kako to rješavaju brojne druge zemlje. Njemačka je usvojila vrlo restriktivan zakon, tzv. NetzDG, koji je u punoj primjeni od početka 2018., a izravno cilja na facebook, Twitter i YouTube. Možda to nije sasvim usporedivo s našom situacijom, stručnjaci upozoravaju da taj zakon nije dobro odmjeren. Ali svejedno, to pokazuje da država koja drži do sebe, može i mora pokazati zube svakome tko ne poštuje njezin sustav vrijednosti. Da ne govorimo o tome da je Europska komisija nekidan kaznila planetarni Google s nevjerojatnih 2,42 milijarde eura. I tu dolazimo do temeljnog pitanja: Zašto hrvatska državna vlast neće, ne želi i izbjegava reagirati? Odnosno, još preciznije: Jesu li žalopojke i krokodilske suze Plenkovića i njegovih ministara, nakon haške presude – iskrene? Da su iskrene ne bi prepustili medijski prostor u korist isključivo jedne protuhrvatske interpretacije.
– Smatrate da je vlasti popustljiva jer se u biti slažu s presudom?
Uglavnom… Oni ovaj nepodnošljivi teror cenzure, kao i haške presude, oduvijek koriste za unutarnji obračun sa svakim daškom domoljubne misli. Sve za račun svojih stranih tutora i za račun ideologije iz koje su mahom ponikli. Oni našim novcem plaćaju filmove, predstave, medije i druge projekte, koji izvrgavaju ruglu Domovinski rat i hrvatsku državotvornu misao.
Nedopustiva je lakoća s kojom jedan ministar, i to unutarnjih poslova, ustvrđuje kako se protiv eklatantnog kršenja Ustava ne može učiniti ništa. Baš onako kako je nemoguće spriječiti slovensku policiju da kinji naše ribare – u našem moru. U isto vrijeme dok naše policijske snage ravnodušno, ili nemoćno, gledaju kako strane brodice uzurpiraju pravo i ulaze u naše teritorijalno more, bez ikakvih posljedica. Dok Slovenci kažnjavaju u tuđem, (tj. našem), moru, mi se ne usuđujemo postupati ni u svojem vlastitom.
I sad, po novome, ugrožavanje teritorijalnog integriteta države – to je pitanje za ministra poljoprivrede i za nekolicinu ubogih ribara?!? Granicu ćemo od sada braniti plugom i drljačom i parangalom. Jedna blagoglagoljiva, praznoglava anacionalnost i nedržavotvornost dovodi nas do gubitka hrvatskoga državnog teritorija.
– Što bi, po Vama, vlast trebala konkretno učiniti?
Političari i institucije moraju znati konkretne poteze i provoditi zakone. Ozbiljni političari, stručnjaci i praksa drugih država pokazuju da postoji niz učinkovitih načina za obranu istine. Naši političari za takvim rješenjima ne posežu jer istina o generalu Praljku, koju narod zna i njeguje, očito, nije i njihova istina. Osim toga, možda se i Pupovac naljuti, a gdje smo onda.
– Hoće li onda uopće ostati nešto od velikih najava o reviziji postupka i o utvrđivanju istine?
To je bilo mazanje očiju. Što očekivati od ljudi poput Davora Božinovića? On je samo razblažena jugo-inačica Ranka Ostojića, koji je, trabunjajući o rakiji, besramno opravdavao ubojstvo hrvatskoga branitelja Darka Pajičića, a štiteći četničkog ubojicu Sašu Sabadoša, uhljebljenoga u MUP-u RH. Ne treba se, zbog ozračja novog doba, zavaravati: Hrvatskom vladaju umiveni i prefrigani, ali jednako bezdušni tipovi kao i četrdeset pete, tipovi gori od Josipa Visarjonoviča Tita.
NISAM JA NI U KAKVOM MIRU, JA SAM U TEŠKOM I TRAJNOM NEMIRU
– Kako napreduje rad na monodrami ‘Ja, Slobodan Praljak’, koju ste najavili, u suradnji sa Slobodanom Prosperovim Novakom?
Sjajno! Monodrama ‘Ja, Slobodan Praljak’, ide dalje Užitak je raditi s takvm eruditom, velikim piscem, čovjekom renesansnog tipa, kakav je Slobodan Prosperov Novak. Vjerujem da ćemo je najkasnije oko Uskrsa izaći pred hrvatski puk. K tome, u raseljenoj Hrvatskoj nastavljam govoriti svoju ‘Bez lustracije nema Kroacije!’. Na vrijeme ću reći gdje i kada, u Srbiju ne mogu ni mrtav, a za sada ne mogu ni u Bosnu i Hercegovinu.
– Praljkova smrt Vas je, očito, teško pogodila?
Da…, znamo se četrdeset godina. Ali, privatna dimenzija je tu u drugom planu. Drama koju nam je general priredio sastoji se u tome da nam je posvijestio ovo turobno stanje u kojem se naš narod danas nalazi. To je, po meni, srž njegove poruke: Narode moj, raseljena Hrvatska i Hrvati u domaji, probudite se, jer ćemo inače biti umoreni u snu.
Ima nekoliko svjetionika u hrvatskoj novijoj povijesti. Prvi je sveti Alojzije Stepinac, a drugi je Slobodan Praljak. I dok nas vode ti sveci, valja nam ploviti morem do hridi zvane Hrvatska Hrvata. Nama domoljubima nema odabira. Progon i žrtva – to je naš usud. Pravi rat, natopljen krvlju mučenika, ali i judinih srebroljubaca, tek nam predstoji. Ali, kako reče Tertulijan: ‘krv mučenika je sjeme novih kršćana’, sjeme Crkve i Kraljevstva nebeskog. Ali je i sjeme budućih domoljuba.
Ako je Stepinčeva katedrala i naša prvostolnica, a jest, tada je takova poradi nas vjernika ili, bolje reći, poradi hrvatskoga puka. Ako jedan toranj naše prvostolnice pripada svetom mučeniku Alojziju Stepincu, drugi toranj pripada nama hrvatskim domoljubima i vjernicima. Od 29. studenoga 2017. drugi toranj bi trebao nositi ime mučenika Slobodana Praljka.
– Kažete da ste generala i privatno poznavali. Kakav je, po Vama, bio kao čovjek, neovisno o politici?
Jednim prisjećanjem bih mogao iskazati kakav je čovjek zapravo bio Bobo Praljak, kojem “oni”, eto, rekoše da je ‘ratni zločinac’. Dolazim k njemu, negdje na prijelazu 1978. na 1979. u njegovu kuću, na dogovor oko predstave. Sjedimo na katu, negdje pod obroncima Medvednice, gdje je tada bila pustopoljina, a sada je luksuzni kvart. U jednom trenutku ga upitam: Što ti je u prizemlju? – na što mi on odgovara: Studenti. Komentiram: Ha, onda imaš i dodatni prihod!? On odmahne rukom i sa smiješkom na licu mi odgovara: Božidare, to su studenti. Ako imaju za režije, struju, vodu – dobro, ako ne, ja im platim. Stanarinu oni ne plaćaju. Kažem ti – to su naši studenti. Takav je – nesebičan – do posljednjeg trena bio i u svim drugim situacijama u kojima ga pamtim.
Kad je jednom prilikom došao kod nas u kućni posjet, sjećam se kako je oduševio moju mamu Zdenku, koja je priredila ručak. S njim je došao i dragi prijatelj Tihomir Penavić – Tihi, (čovjek koji je sada jedini, uz obitelj, mogao nazočiti Bobinu posljednjem ispraćaju). Donijeli su cvijeće, smijeh i blagost, a druženje se odužilo kasno u noć.
– Nije baš sve među Vama bilo uvijek idilično?
Meni je zastrašujuće iskazati kakva praznina je nastala u duši jednoga naroda, i u mojoj osobno, odlaskom Slobodana Praljka, kojeg smo zvali Bobo. Kad smo prije 40 godina radili ‘Paklenu naranču’, u kojoj sam bio Alex, a Bobo Praljak redatelj, mi bismo se na probi tako žestoko posvađali da bi se neke glumačke gnjide razbježale, očekujući valjda naš šakački rasplet… Našli bi nas nešto kasnije na šanku Teatra itd zagrljene, kako se srdačno smijemo, svjesni kako nas oni nikada ne će razumjeti. Niti Bobo, niti ja nismo pripadali tome svijetu, s kojim danas još imam tek neke oskudne veze.
– Sada kad ste prvak glumišta u miru, vjerojatno i nadalje pratite kulturnu scenu, napose film i teatar?
Ma kakvom miru, nisam ja ni u kakvom miru. Kad vidim kako nam rastaču Hrvatsku, ja sam u stalnom i teškom nemiru. Danomice me razdiru dvojbe, što napraviti i kako se suprotstaviti jednoj suptilnoj anacionalnoj destrukciji, koja je dovedena do savršenstva. I na političkom, i na idejnom, na kulturnom, financijskom… i svakom drugom planu.
I MINISTRICA OBULJEN JE DOLIJEVALA OTROV U PRALJKOVU BOČICU
– Kako ocjenjujete rad nove ministrice kulture?
Od odlaska ministra Hasanbegovića Ministarstvo kulture je rasadište zla, spremno podržati svaki projekt koji je usmjeren protiv hrvatske državotvorne misli. Ministrica Nina Obuljen Koržinek nije se udostojila ni odgovoriti na pitanje da podupre moju monodramu ‘Bez lustracije nema Kroacije’, kojom obilježavam 40. obljetnicu mojeg glumačkoga rada. Nakon propasti njenoga pulena Hrvoja Hribara, na čelu HAVC-a je ustoličila Danijela Rafaelića. On se prije koji dan istaknuo sramotnom izjavom da je film Ministarstvo ljubavi, u kojem se besramno vrijeđa udovice poginulih hrvatskih branitelja, jedan od najboljih hrvatskih filmova. Bestidno.
Treba li napomenuti da je ista ta gospođa knjige generala Praljka proglasila šundom. Sasvim je nedvojbeno da je i gospođa Obuljen dodala nekoliko kapi cijankalija u bočicu žuči koju je general ispio.
– Vjerojatno pratite zbivanja u teatru i duhovna strujanja među mlađim kolegama kazalištarcima?
Eh, kolege… Ne sumnjam da među mladima ima darovitih kazališnih djelatnika, od glumaca pa nadalje… No, danas u hrvatskom teatru, susljedno tome i na filmu te na televiziji, kolo vodi soroševska udbomasonska kamarila. Kako, primjerice, razumijeti “kolegicu” koja, kraj svojega skromnog opusa, najveću javnu ekspoziciju postiže ovih dana, u svojoj poodmakloj životnoj dobi. Ona se, nekidan požalila općinstvu kako joj je teško živjeti kao djevojka redatelja, kojem su, eto, nepravedno prikačili etiketu nacionalnoga izdajnika. Ma, nije on nikakav izdajnik, on godinama živi svoju protuhrvatsku dosljednost, na grbači istog toga hrvatskoga naroda, kojeg tako zdušno vrijeđa i prezire. Oliver Frljić nije izdajnik, jer ne možeš izdati nešto čemu ne pripadaš, on je parazit i strano tkivo na hrvatskom kulturnom i nacionalnom biću. Uostalom, kako vjerovati toj navodnoj kolegici, koja se lažno izdaje za djevojku. Znam da su se mjerila promijenila, ali uza sve razumijevanje, mislim da gospođu s dobrih četrdesetpet na plećima teško da možemo smatrati djevojkom.
– Vjerojatno Vam neki trendovi nisu po volji, ali valjda u hrvatskom glumištu možete izdvojiti i neke pozitivne primjere među kolegama?
Naši pravi kolege su tamo gdje je i Bobo Praljak sada otišao, tamo gdje je Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Zlatko Crnković, Sven Lasta, Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Ivica Vidović, Josip Genda, Mato Ergović, Ante Dulčić, Uglješa Kojadinović, Etta Bortolazzi, Jovan Ličina, Zvonko Lepetić… Ponekad lutam među njihovim sjenama pitajući se je li još itko ostao. No, ostadoh sam u ovoj dolini borbe i suza. Tek rijetki mi prave društvo, poput mojeg prijatelja, velikog Miše Martinovića, Božidara Bobana i još nekolicine. Oni najbolji, s kojima sam se najbolje razumio, sada su na Lovrincu i Mirogoju…, a Bobo Praljak je među anđelima nebeskim.
PRIČAJUĆI O LJUBAVI, HODAJU OKOLO ZAKRVAVLJENIH OČIJU
– Vidite li političku snagu koja bi mogla okupiti domoljubne snage?
Nekada smo nosili majice s natpisom ‘Svi smo mi Ante Gotovina’ i razne druge natpise. Takvi se povukoše, a poneki i izdadoše hrvatski puk. Takovi jude piju, plešu i časte neprijatelje hrvatske državnosti, trabunjajući kako je rat završen i kako se moramo okrenuti budućnosti.
Ono što se u Hrvatskoj naziva desnicom, iliti desnim centrom, jest Udba, koja nam kolo vodi. A prave desnice nema, izuzevši rijetkih kao što su Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Stiv Culej…
– Mogu li se očekivati pozitivni pomaci na hrvatskoj ljevici?
Hrvatska nazoviljevica, (koja se, Bogu hvala, raspada), nije hrvatska ljevica, već su njezini korijeni i dalje glupavo i čvrsto ukorijenjeni na zločinima krvavog bravara i na mnoštvenim ubojstvima Hrvata diljem ove našom krvlju natopljene mučeničke zemlje.
– Neki s ljevice Vam prigovaraju da svojom oštrom retorikom štetite Hrvatskoj?
Da, pokušavaju me doslovce ubiti. Oni bi si rado prisvojili ulogu zaštitnika Hrvatske. Ali kakve Hrvatske. Svojim prikrivenim orjunaštvom oni se zalažu za Hrvatsku koje nema, onakvu koja u perspektivi nikad ne može opstati, za onu Hrvatsku protiv kakve smo ustali, od koje ostaje tek golo ime, a ispred imena bi stajalo SR. Takva jugoslavenska Hrvatska jest negacija svake istinske Hrvatske.
– Tko su po Vama predstavnici tih snaga i te politike?
Dekroatizaciju – rashrvaćivanje Hrvatske vojske i tajnih službi, drugim riječima detuđmanizaciju, započeo je, i to u dva mandata, veleizdajnik Stjepan Mesić, razdajući, na hrvatsku štetu, hrpe klasificiranih dokumenata stranim službama, od Haaga nadalje… To je (ne)djelo nastavio Ivo Josipović, uz bujanje neofašističkih nevladinih udruga poput Documente ili Platforme 101 i inih praunuka okupatorskih barbara zvanih partizani. Oni drže sve medije, malobrojni, ali dobro raspoređeni, tek s izuzetkom Hrvatskoga tjednika, TV-bujice… Takvi mediji nam svakodnevno pokazuju njihovo lažno i umiveno lice. Iza lijepih fraza blješte njihovi iskeženi očnjaci. Pričajući o ljubavi, razumijevanju i kozmopolitizmu, oni hodaju okolo zakrvavljenih očiju i isukanih ideoloških kama iz potaje. Ti nazovi-tolerantni u krajnjem će slučaju opet klati i ubijati, samo ako im se pruži prilika. No, ne mogu jer je još uvijek živa tiha većina Stepinčeve i Praljkove Hrvatske.
– Vaša vizija bi nekima mogla izgledati prilično depresivno?
Nipošto. Stanje je depresivno, ali stvari moramo najprije sagledati cjelovito i objektivno prije nego se krene k rješenju. Te antihrvatske snage u konačnici nemaju šanse u srazu s hrvatskom državotvornom idejom. Oni su sotonska mržnja, a mi smo Kristova ljubav i žrtva. Hrvatsku ne će ni vrata paklena razoriti. Znadem da će, bude li potrebno, najprije pasti hrvatska domoljubna krv, ali odgovor Boga svemogućega bit će njihov konačan poraz.
Koliko su samo napora uložili razni izrodi da naš obrambeni Domovinski rat prikažu kao građanski. Postoje politički misleći ljudi i saborski zastupnici koji razmišljaju slično kao ja. No, pravog otpora nema jer se, i u Hrvatskom državnom saboru i u ostalim tijelima vlasti, većinom nalaze žalosne podrepne kreature.
APAGE PUPOVAC!
– Ni mediji Vam nisu po volji. Vodite nekoliko sporova protiv Novosti Milorada Pupovca?
Od svih zala koja su Hrvatsku mogla pogoditi najgore je utjelovljenje zla zvano Milorad Pupovac i njegov abolirani četnički klub u Hrvatskom državnom saboru. On i njegovi pajdaši brinu jedino i isključivo o sebi, ne mareći ni malo za naše suborce i čestite građane pravoslavne vjeroispovijesti. Za one koji žele živjeti u miru, prihvaćajući svoju hrvatsku domovinu u svoj punini, pa i s grješkama. Takvi kao Pupovac, na našu žalost, presudno utječu na hrvatsku državnu politiku.
– Zar mu nije to omogućio sustav, koji on samo vješto koristi?
Naravno, sustav koji valja mijenjati. Novi izborni zakon je naša egzistencijalna nužda. Nikada ne znamo tko će pobijediti na izborima, ali znamo da će kolo voditi Milorad Pupovac. A glede medija: Otvorite li pokvarenu JNA konzervu, iz doba hromog zločinca i ubojice, konzervu od čijeg smrada biste mogli pasti u nesvijest, iz nje će vam iskočiti Milorad Pupovac. Njegov svakodnevni teror putem tzv. hrvatskih medija i uz potporu odnarođenih vlastodržaca teško je podnijeti.
Već punih četvrt stoljeća trpimo njegovo besramno politiziranje jednoga, navodno, vjerskog blagdana. Privilegirani gosti na njegovim mitinzima i performansima uvijek su neukusno patetični lažovi, provokatori i mrzitelji. Neovisno o tome zovu li se Dragan Vulin, Vlada Budala ili kako drukčije. Hrvatska vrhuška, koju on u pravilu privodi na te svoje terevenke, tupo i mirno bulji u plafon, dok on i ekipa bljuju po Hrvatskoj.
Dakle, što je to Milorad Pupovac? Pupovac je esencija istoga onoga otrova koji je usmrtio Slobodana Praljka. Apage Pupovac!
– Novinari Novosti su Vas u više navrata vrijeđali pripisujući Vam “ustaštvo” i “fašizam”, a izrugivali su se i s Vašim mentalnim zdravljem. Napada Vas i Indeks i drugi portali. Kako se nosite s time?
Ne bih se previše upuštao u komentiranje sporova koji traju. Mogu tek reći da su njihovi neukusni performansi besramna politička pornografija i niže od toga. Kako komerntirati Indeks, koji vodi osuđeni kriminalac Matija Babić? To je talog novinarstva. N1 je franšiza CNN-a i kao takvi služe stranom političkom interesu.
Valjano im odgovoriti nije moguće jer otkako je otišao Franjo Tuđman nama hrvatskim domoljubima medijski je prostor zatvoren. Smišljeno i sustavno nam je zabranjen pristup prostoru javne riječi.
Mi, dragovoljci Domovinskoga rata, djeca domobrana i – nepoćudno reći – djeca ustaša, mi imamo našu hrvatsku domaju, a dobro raspoređeni ostatci ostataka Udbe i KOS-a imaju hrvatsku državu. Ja i svi mi hrvatski državljani živimo u kazamatu koji se samo zove hrvatska država, ali je upitno koliko je naša, tj. hrvatska.
Ipak, svim tim anti-hrvatskim leftardima, libtardima i bastardima, koji mi stalno podmeću, mogu poručiti: ubiti me možete, ali dok sam živ ušutkati me ne ćete.
– Ali sudeći po dojmu u javnosti oni su mjerilo stvari, mjera domoljublja i istine?
Intelektualna razina tih medija poprilično je sličan razini otuđenih sudaca, koji su kumovali smrti našega mučenika i heroja. Ništa bolje od tih nemuštih haaških analfabeta, tih samouškopljenih letećih štakora, ne djeluje ni Plenkovićeva anacionalna i protunacionalna klika, koja se trudi od stožerne hrvatske državotvorne stranke, od pokreta, načiniti mulj u kojem bismo svi gacali – ne znajući ni kad nam je Badnjak, ni kad nam je Božić, ni Dan državnosti. Krajnji im je cilj provođenje tzv. kurikulne reforme i Istambulske konvencije, kako bi nas u potpunosti lobotomizirali i rashrvatili.
U zemlji s 95% vjernika, mi živimo u okružju koje nam nameće kvazireligiju – bez religije i vjere – bez jezika i kulture, gdje se ne poštuje ni obitelj, ni žene, ni muškarce, gdje se ne mari za hrvatski književni jezik, gdje se progoni Katoličku crkvu, koja nam stoljećima bješe škrinja zavjetna našeg hrvatstva. Nastoji se progurati sve amorfno, lažno i protunaravno. I onda se to zove rodna ideologija.
To rade nesmetano, privilegirano i beneficirano jer im to omogućava, kao što jednom istinito reče Milanović, ‘sin vojne lekarke’ i majora ‘opštenarodnoga KOS-a i Udbe’. A znamo kakva je njihova potomčad.
– Vidite li izlaz iz tunela?
Pitam tebe vrli štioče Hrvatskoga tjednika, koji ovo čitaš u toplini svojeg osiromašenog doma, na koji način se uopće možemo okrenuti hrvatskoj budućnosti, dok nam iz prošlosti kriče stotine tisuća zvjerski umorenih čestitih Hrvata, vojnika, domobrana, civila…, koji vape za svojim grobištem i svetištem, za svojim imenom. Pobijeni su od besmislene partizanske koljačke rulje, a njihovi unuci i praunuci ih danas i po drugi put ubijaju. Pitam stoga: Možemo li dalje bez lustracije?!?
Pupovac, Mesić, Josipović, Pusići, (Vesna i Zoran), Teršelič Vesna i sve one tzv. ‘nevladine’ organizacije – pred hrvatski narodni domoljubni sud. Suprotiva izdajnicima! Dekapitirajmo ih – to je uvjet našega opstanka. Mislim, naravno, na društvenu i moralno-političku “dekapitaciju”.
Razgovarao: Vjekoslav Magaš
