Suvremeni liberali, specifičnije progresivci, su prihvatili postavke marksizma i time komunizma. Među osnovnim obilježjima te ideologije jest nastojanje nadzora nad mišlju i govorom, što je opisano u Orwellovoj “1984”. Izmišljena Oceanijska diktatorska država jest logičan ekstrem ultraliberalizma i progresivizma koji povećavaju strukture vlasti, uvode nove razine vlasti (nadnacionalna vlast) te nastoje kontrolirati ljudski život na svim razinama: djelovanja, govora i mišljenja. Uništenje obitelji, religije i tradicije te manipulacija jezikom i poviješću su karakteristike Oceanijske diktature koje su vrlo otvoreno prisutne u današnjim “progresivnim” društvima, a koje je Orwell predvidio u svome opisu ultraliberalne diktature. U Orwellovoj knjizi, nacionalne države više ne postoje, a svijet je podijeljen u tri masivna carstva: Oceaniju, Euraziju i Eastaziju (u današnjoj politici liberalna tendencija ka carstvima je očita kroz Europsku uniju i druge nadnacionalne integracije). Oceanija je pod vlašću stranke i ideologije nazvane Ingsoc – engleski socijalizam. Poput progresivaca danas, građani bez razmišljanja prihvaćaju sve što im Partija kaže, a one koji ne prihvaćaju službenu verziju događaja se prisilno mijenja. Partija je uvela “novogovor” kako bi onemogućila bilo kakvo neslaganje sa partijskom ideologijom – poput suvremenog rječnika političke korektnosti. Taj rječnik se nije mogao koristiti za političku ili filozofsku raspravu, i svaka riječ je bila višenamjenska. Rječnik je u potpunosti pojednostavljen, kako bi se ljude pretvorilo u budale.
Struktura vlasti je piramidalna, sa Unutrašnjom partijom koja čini 2% stanovništva, Vanjskom Partijom od 15% stanovništva, i ostatkom građanstva koje je obespravljeno. Oceanija je diktatura koja koristi totalitarne mjere nadzora nad populacijom, no najvažniji oblik nadzora jest “ThinkPol” – policija misli. Vlast je neučinkovita u svemu osim nadziranju vlastitog stanovništva, i običnog građanina se drži glupim i poslušnim kroz zabavnu industriju – u današnjoj stvarnosti bi to bio Hollywood i estradna scena (rap, hip-hop, cajke i ostala zaglupljujuća glazba), koji služe ispiranju mozga i promicanju liberalizma. Poput današnjih progresivaca, vlast se koristi redefiniranjem pojmova i izraza kako bi zadržala mir. Tako Ministarstvo istine definira službenu istinu koja je u stvari laž – poput lažne povijesti koju nameću progresivci i komunisti po pitanju zločina islama, komunizma itd. Ministarstvo izobilja sustavno izgladnjuje pučanstvo – jedini artikal kojeg uistinu ima u izobilju jest alkohol. Ministarstvo mira održava unutarnji mir tako što neprestance vodi rat. Ministarstvo ljubavi redefinira ljubav i obiteljske veze i uništava obitelj, kao što progresivci na Zapadu nastoje ozakoniti istospolne brakove, pedofiliju, incest i slične pojave.
Progresivizam po svojoj prirodi nastoji uvesti takav svijet. Poput komunizma i Orwellove diktature, progresivizam zagovara centraliziranu nadnacionalnu vlast koja zna što je najbolje za ljude bolje od samih ljudi. Ono što progresivizam razlikuje od komunizma jest znatno slabija fizička represija te korištenje mekšeg govora u javnim komunikacijama. Naime, progresivci su shvatili da nije potrebno ljude fizički nadzirati ako ih se dresira da nadziru sami sebe. Poput komunističkog “radničkog samoupravljanja” i sličnih, progresivizam koristi jezik pun apstraktnih ideja i izraza koji imaju malo veze sa stvarnošću suvremenog liberalizma – “ljudska prava”, “demokracija”, “tolerancija”. No kako ne ostavlja (očite) tragove krvi, pravu prirodu liberalizma je teško uočiti. Zbog spretnog sklopa jezične, pravne, psihološke i fizičke represije vrlo je teško uočiti tko je neprijatelj i koji su njegovi ciljevi. Što je možda još važnije, ljudi su uvjereni da liberalizam nema alternative i zbog toga se ljudi ne bune.
Na “liberalnom” Zapadu istina se, kao i u komunizmu, definira politički, a tu definiciju onda nasilno nameće sudski (bilo bi netočno reći “pravni”) sustav i progresivni cenzori. U liberalnu dogmu se ne smije sumnjati, a tko to radi automatski dobiva etiketu “fašista”. Svi se moraju pokoriti liberalnom jednoumlju, a tko se ne pokori taj postaje zločinac i “širi govor mržnje”. Tako je negiranje židovskog holokausta kazneno djelo, dok se genocid Armenaca od strane Turske rijetko spominje, a još manje uloga koju je islam kao ideologija odigrao u tom genocidu. Svatko tko se bavi temom holokausta mora prvo uskladiti svoje viđenje teme sa kaznenim odredbama američkih i europskih zakona. Sloboda govora je apsolutna, no samo dok se osoba drži liberalne dogme – kao što su u komunizmu komunisti imali apsolutnu slobodu govora (što je naravno oksimoron). Dozvoljeno je ruganje Isusu Kristu i napadanje na nacionalne države, europsko kulturno naslijeđe i slično. No nitko ne smije govoriti o temama poput suvremene povijesti, bioetike, genetike i rase osim ako želi da ga se proglasi fašistom. Dio razloga jest pretvaranje zapadnih društava u heterogena, multikulturalna i multirasna društva, što je proces koji napada same temelje demokracije. Ljevica će braniti slobodu govora, no isključivo dok ta sloboda govora ne vrijeđa raznorazne zaštićene skupine ili samu ljevicu, dok će istovremeno napade na slobodu govora nastojati redefinirati kao obranu slobode govora – što je opet primjer Orvelijanskog novogovora. Ograničavanje slobode govora ima učinak snježne grude, i vrlo lako vodi u totalitarizam.
“Govor mržnje” je jezični barbarizam koji omogućava etiketiranje svih ideoloških i političkih protivnika, uvodeći tako jednoumlje – ili kako se na engleskom kaže, “lockstep mentality”. U debati više nije uopće potrebno koristiti logične argumente – dovoljno je nekome prilijepiti etiketu da je “revizionist”, “desničar” ili “neo-nacist”. Upravo ta činjenica današnji “liberalni” sustav odaje kao, u osnovi, totalitarni diktatorski poredak. Tvrditi da Afrikanci imaju niži kvocijent inteligencije ili genetski nisu skloni radu je posve neprihvatljivo bez obzira na količinu dokaza koji mogu biti podastrti. Kada je Dr. James Watson, engleski nobelovac i stručnjak za DNK izjavio kako razlog zašto je Afrika – najbogatiji kontinent – siromašan leži u činjenici da njegovo stanovništvo ima nizak kvocijent inteligencije, bio je automatski izložen napadima jer je njegova izjava ugrozila stabilnost multirasnih zapadnih društava. No u američkom ratnom zrakoplovstvu skoro da i nema pilota crnaca, dok 70% zatvorenika u američkim zatvorima čine crnci i Meksikanci. Objašnjavati te razlike genetikom, pa i samo izjaviti da genetske razlike igraju ikakvu ulogu u društvu može voditi do optužbi za rasizam. Cenzuru se u pravom Orwellijanskom novogovornom duhu naziva “pravom na sigurnost” ili “pravom na udobnost”. Sam “govor mržnje” se koristio kao dopusnica za napade i pozive na napade na pojedince koji ga navodno prakticiraju – u nekim slučajevima su ti napadi fizički, a lijevi mediji čak i pozivaju na fizičke napade.
Kako se može vidjeti iz prakse te iz čitanja krivičnih zakonika, liberalizam koristi klasični totalitarni “osim”. Svi imaju sva prava – osim onih koji nisu ideološki podobni. Svi imaju pravo na javno izražavanje – osim onih koji govore nešto što se “liberalima” (progresivcima, neomarksistima) ne sviđa. U Njemačkoj je moguće završiti u zatvoru zbog pričanja viceva o Turcima. Zastupnik Martin Hohmann i general Reinhard Gunzel su bili najureni sa svojih pozicija zato što su se drznuli spomenuti prisutnost brojnih Židova u boljševičkom pokretu u Rusiji. Desni listovi u Njemačkoj su pod strogim nadzorom tzv. “Državne agencije za očuvanje ustavnog poretka”. Sam pojam “desničar” ili “konzervativac” je u Njemačkoj postao nešto od čega se mora zazirati, a glasanje na referendumu – jedna od osnova demokracije – je u Njemačkoj zabranjeno.
Unatoč popularnoj slici, koja i jest nametnuta, ljevica je uvijek imala mnogo više smisla za dogmatsko jednoumlje nego desnica. Nakon Drugog svjetskog rata, desničarski autori, novinari i aktivisti su bili ušutkani ili fizički likvidirani – kako u Hrvatskoj i Jugoslaviji, tako u Francuskoj i Belgiji. Njihova politička esejistika je i danas zabranjena.
Desnicu u Hrvatskoj se danas prikazuje kao ruralnu, seosku, a ljevicu kao urbanu. Ne spominje se činjenica da su sve urbane desničare ljevičari nakon 1945. pobili, dok su gradove naselili ruralnim ljevičarima koji su onda urbanu kulturu do kraja uništili – gradovi u Hrvatskoj su danas “Urbi sina urbi”, gradovi bez gradova, u stvari velika sela sa seosko-šumadijskim mentalitetom, bez ikakvog traga građanske kulture, upravo zahvaljujući “naprednoj”, “građanskoj” ljevici. Cijela urbana klasa je 1945. godine zbrisana, i posljedice se osjećaju i danas.
U Francuskoj nakon Hladnog rata, 13. srpnja 1990. godine, Francuska skupština koristi godišnji odmor kao priliku za donošenje zakona protiv “rasizma, antisemitizma i ksenofobije” koji predviđa kaznu od 30.000 eura za nijekanje “zločina protiv čovječnosti”. Pozadina zakona jest priroda Francuske kao multikulturalnog, labavog i nestabilnog društva koje se lako urušava pred bilo kakvim pritiskom. A kad do urušavanja dođe, prva žrtva je uvijek demokracija. Danas u Francuskoj djeluje snažni arapsko-islamski lobi, koji po cionističkom modelu nastoji svaku otvorenu raspravu o islamu proglasiti govorom mržnje. Zapadna Europa općenito je poklekla pred islamskim terorom i štiti islam od kritike. Istraživanja javnog mnijenja su postala nepouzdana jer se ljudi boje liberalnog terora: u Velikoj Britaniji, istraživanja su pokazivala da je većina ljudi protiv izlaska iz EU, no na dan referenduma većina je glasala za izlazak iz EU.
Danas se Orwellovu 1984. interpretira kao progresivnu knjigu i ljevičari ju koriste protiv – stvarnih ili izmišljenih – protivnika. No kada je knjiga prvi put ugledala svjetlo dana 1949. godine, pokrenula je raspravu o Stanjinu, Sovjetskom savezu, socijalizmu i britanskoj Laburističkoj partiji. Orwella je ljevica mrzila. Zapadni marksist A.L.Martin je 1952. napisao kako je Orwellova svrha bila uvjeriti čitatelje kako “svaki pokušaj ostvarivanja socijalizma mora voditi u svijet korupcije, mučenja i nesigurnosti. Kako bi se to postiglo, nikakva kleveta nije preteška, nikakvo oruđe preprljavo.”. Orwellova 1984. je primjenjiva na svaki totalitarni režim, na svaku totalitarnu ideologiju – od Saddama Husseina do Europske unije.
Poput diktature iz 1984., liberalizam nameće dogmu bez obzira koliko nelogična ona bila. On nastoji ljude uvjeriti da dječak može biti djevojčica, da ekonomski devastirana Venezuela nikada nije bila socijalistička država, da je rasa “socijalni konstrukt”. Liberali su izvrnuli događaje u Španjolskoj i nasilje nazvali demokracijom. Američki liberali tvrde da su policajci ubojice kojima se ne može vjerovati – a idućeg trenutka inzistiraju da se ljudi za samoobranu moraju osloniti na policiju i da osobno naoružanje nije potrebno. Po liberalizmu, ubojstvo odrasle osobe je zločin pa makar i u samoobrani, dok je ubojstvo nevinog djeteta koje još nije niti rođeno sasvim prihvatljiv čin. Dogma se nameće nasiljem – psihičkim, kulturnim a na kraju i fizičkim nasiljem; nasilje je u prirodi suvremenog liberalizma. Poput 1984., liberali žele djecu oteti roditeljima ukoliko roditelji vjeruju u nepoćudne stvari – takvo nasilje se već odvija u skandinavskim zemljama. Istovremeno se na američkim sveučilištima prisiljava studente da idu na “treninge različitosti” koji nisu ništa drugo nego komunistički program preodgoja.
Ljevica uvodi i Orwellov novogovor, nastojeći zamijeniti zamjenice “he” i “she” – u Skandinaviji je umna policija zamjenice “hon” (ona”) i “han” (on) zamijenila sa “neutralnom” “hen”. To je izravno usporedivo sa načinom na koji je Partija u “1984.” “kresala” riječnik, zamijenivši npr. riječ “mrak” sa “nesvjetlo”. Gramatika je također potpuno izmijenjena. Poput skandinavskih liberala, Partija je također i stvarala riječi, koje su stapala više značenja u jednu riječ. Time se uništavala razlika značenja starih riječi – kao što se progresivci protive svim razlikama, tako se protive i razlikama mišljenja i izričaja. Preciznost je opasna, i zbog toga se ideološku herezu nije moglo pratiti dalje od misli da je hereza i time nepoželjna. Skraćenice su korištene za ograničavanje misli – kao što je riječ Kominterna imala različito značenje od izvornog naziva “Komunistička Internacionala”. Tako je i u 1984. “Ministarstvo istine” zvano “Ministina” (“Minitrue”). Govor je postao razdvojen od svijesti i stvarnosti, i neprestano je smanjivan. Posljedično, niti jedna izjava nije mogla biti podržana logikom. Danas se koriste eufemizmi, sinonimi, birokratski žargon i politički korektan govor kako bi se mase manipuliralo u pasivnost. Progresivci nameću činjenično neprecizne termine kako bi nametnuli svoju ideologiju.
U Sjedinjenim Državama je ustavom dozvoljeno javno istaknuti bilo kakav emblem, obilježje ili političko znakovlje, no to je granica američke slobode govora. Naime, cjelokupan ljevičarsko-Orwellovski “pravogovor” i medijsko politički rječnik su potekli upravo iz SAD-a – primjer su termini poput “govora mržnje”, “političke korektnosti” i “intelektualne samocenzure”. Univerziteti, mediji i visoka politika su lovišta ljevičara koji svoje mazohističke porive financiraju iz državnog proračuna, dok osnivanje konzervativnih i tradicionalističkih organizacija – pogotovo euro-američkih klubova i sl. – se etiketira kao “white supremacism”. Američkim sveučilištima dominiraju marksistički profesori, i svi koji se ne uklapaju u sveučilišni borgovski kolektiv bivaju otpušteni. Studente nije potrebno nadzirati – oni se sami nadziru, i svi koji se ne uklapaju u progresivno pravovjerje bivaju šikanirani a njihovi govori i predavanja ometani. Tako je Kalifornijsko Sveučilište otkazalo nastup Mila Yiannopoulosa zbog nasilnih prosvjeda. Uvode se “sigurni prostori” – termin koji izvorište ima u feminističko-LGBT krugovima. U liberalnim sveučilištima poput Berkeleya se se proskribira “protuislamski” govor. Richardu Dawkinsu, koji napada sve religije bez iznimke, je otkazan nastup na radio stanici u Berkeleyu zbog njegovih “napada na islam”. Studenti rade sve kako bi očuvali netaknutom jekovnu komoru liberalnih principa koje se smatra neupitnim istinama. Čak 38% studenata smatra kako bi vlast trebala zabraniti sav uvredljivi govor – što će reći, sav govor koji se ne uklapa u liberalno-progresivni svjetonazor. Na kalifornijskom koledžu Claremont McKenna, studenti su blokirali ulaz kako bi spriječili pristup konzervativnoj spisateljici Heather McDonald, kao i bilo kome zainteresiranom da čuje njeno predavanje. Na Middlebury koledžu u Vermontu, skupina od 150 studenata je napala konzervativne slušatelje, ozlijedivši pritom sveučilišnog profesora koji je intervjuirao gospodarstvenika Charlesa Murraya. Na koledžu Evergreen, liberali su zahtijevali ostavku od profesora koji se usprotivio događaju u sklopu kojeg je od svih bijelih studenata zatraženo da na jedan dan napuste sveučilište. U Kanadi, liberali napadaju konzervativca Andrewa Scheera kao “radikala” zato što promiče slobodu govora, uključujući i sveučilišta, a u isto vrijeme liberalna vlada povlači financiranje institucijama koje ne uspiju ispuniti rasnu kvotu.
Ni mediji nisu bolji. Novinarka Houston Foxa je otpuštena zato što je na Facebook profilu objavila poruku pozitivnu za Donalda Trumpa. Sa druge strane se cenzurira svakoga tko napiše nešto negativno o islamu. U Washington Postu, profesor Jennifer Delton je napala slobodu govora kao “političko oružje”, te pozvala na ograničenje sloboda svim neliberalima. Facebook i Twitter aktivno cenzuriraju konzervativne poglede i promiču liberalno-progresivne. Sve što je konzervativno se automatski proglašava “lažnim vijestima”. Ilegalni imigranti iz Latinske Amerike koče gospodarski i društveni razvoj Sjedinjenih Država, no to se ne spominje. Nasuprot stalnim ljevičarskim pričama o nekakvom bjelačkom rasizmu u Americi, SAD su institucionalizirale rasnu diskriminaciju usmjerenu protiv bijelaca. Između zdravstva, školstva i socijalne pomoći, crnačka obitelj u Sjedinjenim Državama je u plusu 17.859 dolara godišnje, latinoamerička 18.284 dolara, dok je bjelačka obitelj u minusu 24.165 dolara godišnje. Postalo je nemoguće ukoriti nebijelca zbog neprofesionalizma ili ga izbaciti sa radnog mjesta, zato što nebijelci imaju savršenu obranu – optužbe za rasizam. Svatko može dobiti otkaz ako se njegove riječi protumače kao uvredljive za pripadnike neeuropskih manjina. Zbog toga je danas na Zapadu, uključujući SAD, vrlo snažna praska samocenzure. U “demokratskoj” Zapadnoj Europi se ne smije reći da muslimani ne bi trebali biti ili dolaziti u Europu, jer je to “govor mržnje”. U New Yorku, osoba može biti kažnjena sa do $250.000 za korištenje politički nekorektnog govora.
Napad na slobodu govora se proširio i na političku scenu. Prošle godine je Demokrat Nancy Pelosi zatražila od Nacionalne službe za parkove da odbaci zahtjev za konzervativnu “Patriotsku molitvu” u San Franciscu. Razlog? Konzervativci se protive njenim vrijednostima. Nitko nije doveden u opasnost, nikakvo remećenje mira se na molitvenim skupovima ne događa – za razliku od ljevičarskih “marševa ponosa” i protesta – no sama činjenica da se radilo o konzervativnom skupu je bila dovoljna da Pelosi zatraži zabranu. No nije stalo na američkoj političkoj sceni. Nadnacionalne integracije su vrlo aktivne u napadu na slobodu govora i mišljenja. Tako su Ujedinjeni narodi Sebastiana Kurtza proglasili “opasnim teroristom” zato što se protivi UN-ovoj globalističkoj i protudemokratskoj ideologiji. Predsjednik Europskog Parlamenta je 12. siječnja izjavio kako Mađarska i Poljska moraju prihvatiti liberalne vrijednosti ili izaći iz Europske unije – efektivno im naredivši da žrtvuju demokraciju na oltaru nadnacionalnih integracija kako bi imale pristup europskom tržištu.
Ljevica se koristi i psihičkim nasiljem. Tako su u pokušaju da ospore amadman iz 2008. koji bi brak u Kaliforniji definirao kao zajednicu muškarca i žene, neki ljevičari objavili imena i adrese pobornika amandmana. Ti podatci su korišteni kako bi se sabotiralo njihove tvrtke i slalo osobne prijetnje. Neki, poput CEO-a Mozille Brednana Eicha, su morali dati otkaz. Nekoliko godina kasnije, u 2012., liberalni tužitelj države Wisconsin je iskoristio svoje ovlasti kako bi pokrenuo neutemeljeni progon konzervativnih skupina. Progon je zaustavljen, no ne prije nego su mnogim članovima skupina pretreseni stanovi i zaplijenjene e-mail adrese. U manje zlobnom primjeru, kleveta/optužba da su sve komentatorke na Fox Newsu glupe plavuše je među ljevicom postala toliko raširena da ju je provjerio Politi-Fact. Moralna pouka: seksizam je prihvatljiv ukoliko su žrtve konzervativci.
Kako bi se uvjerili u širinu ljevičarskog napada na slobodu govora, dovoljno je samo pobrojati sve etikete koje se koriste u svrhu cenzure: radikal, ekstremist, seksist, rasist, homofob, islamofob, ksenofob… za svako mišljenje koje ljevici ne odgovara postoji najmanje jedan epitet. Sve zamisli koje nisu liberalne se smatraju nesigurnima, neetičnima, neofašističkima i sl. Umjesto slobode govora, ljevica prakticira slobodu od govora, gdje nije važno je li nešto istina nego isključivo je li nešto uvrjedljivo za zaštićene skupine.
I nagrade su postale “novogovor”. Tako su Ujedinjeni narodi dobili Nobelovu nagradu za mir iako u zadnjih nekoliko desetljeća nisu učinili ništa značajno za svjetski mir. Ironično, 11 rujna 2001. je bio svjetski dan mira, no označio je početak nove ere rata. U ime mira UN šalje vojnike diljem svijeta umjesto da novac uloži u razvoj nerazvijenih područja koji bi donio trajan mir. U ime mira i svjetske sigurnosti, Ujedinjeni narodi i druge nedemokratske nadnacionalne institucije uzurpiraju moć nacionalnih država.
Estrada i umjetnost su uspješni u promicanju desno-konzervativne misli, i zbog toga ih se nastoji zabraniti. Primjeri su Marko Perković Thompson te slovenska gruba Laibach. Thompsonove koncerte se neprestano zabranjuje, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Njemačka policija je u ljeto 2005. prijavila sastav Boehse Onketz zbog “pozivanja na rasnu mržnju”. Glazba se inače dijeli na lijevi punk i hip-hop, čiji su slušatelji u pravilu pristalice multikulturalizma, te desni dark gothic rock i folk gothic koji su u pravilu nacionalisti – ili u ljevičarskom žargonu, “fašisti”. Hrvatska još uvijek ima veću slobodu govora od zapadne Europe, u kojoj se Thompsonova lirika tumači kao veličanje rasizma (“lipa Kajo roda mog, ne udaj se za drugog”). Istovremeno, ljevičarima veličanje pedofilije i ubojstva bijelih policajaca ne smeta, niti im smeta veličanje komunističkih ubojica.
Internet je dugo bio sklonište slobodnog govora, no danas se i to utočište nastoji ograničiti. Na forumima je moguće “zaraditi” zabranu objavljivanja samo zbog neslaganja sa liberalno-marksističkom dogmom. Facebook, Twitter i Youtube blokiraju konzervativne komentare i komentatore. Ni hrvatska vlast ne zaostaje mnogo za progresivnim totalitarizmom – vlada je odlučila uvesti zakone protiv govora mržnje, poticanja na nasilje i širenja tzv. “lažnih vijesti” na internetu.
I u drugim vidovima Orwellova “1984.” proriče progresivni totalitarizam. Orwellova “Mladenačka Protuseksualna Liga” zvuči i ponaša se poput suvremenih feministkinja, vjerujući da su seksualni impulsi opasni. Orwellova knjiga nije maštarija: poput Aldusa Huxleya, Orwell je bio dobro povezan sa vladajućom elitom i upoznat u njene planove.
Posljedice ljevičarskog dogmatskog jednoumlja je moguće vidjeti u režimima Adolfa Hitlera, Josefa Staljina i Mao Tse Tunga. No već i tu liberali nastoje “isprati” povijest, tvrdeći da je Adolf Hitler desničar (što je samo djelomično točno), i umanjujući zločine Staljina i Tse Tunga. Kako je rekao Orwell: “Postoje neke ideje toliko apsurdne da bi ih samo intelektualac prihvatio.” Umjesto mislilaca, današnja kultura nevrijeđanja i političke korektnosti proizvodi mentalno i emocionalno hendikepirane intelektualce, nesposobne za otvorenu razmjenu i razmatranje ideja, te sklone depresiji, anksioznosti i patološkom razmišljanju. Ne žele niti razmotriti mogućnost da nisu u pravu, jer to stvara previše stresa. Znatno je lakše biti u mjehuru povlađivanja. I u tom odbijanju razmatranja mogućnosti da druga strana nije u potpunosti u krivu leže korijeni klizanja u totalitarizam.
“Kako bi otkrio tko tobom vlada, provjeri koga ne smiješ kritizirati.” – Voltaire
Toni Šušnjar
HOP
