Veselin Jevrosimović i Slobodan Vuksanović ogledni primjeri nepodnošljive lakoće srbijanskog kameleonstva u politici i biznisu
Veselin Jevrosimović, siva eminencija Comtrade-a, sad je po potrebi trenutka i Dačićev igrač, ali to kod Srbijanaca ionako ništa ne mijenja na stvari, jer sve srbijanske stranke i tako rade zajedno na projektu velikosrpstva. I samo su formalno podijeljeni u mnogo stranaka i pokreta. Najviše je ta podjela radi sujete jer nitko od njih pohlepnih likova i željnih vlasti pod svaku cijenu, neće u stranačkoj hijerarhiji priznati predsjednički primat onome iznad sebe po funkciji u stranci. I samo zato se dijele radi osobnoga prestiža i gole borbe vlast, a svima su im zajedničke divlje ideje osvajačkih ambicija, poglavito prema hrvatskome tlu. Politički princip im je svima isti, samo su različite nijanse i metoda pokušaja provedbe srbijanskoga velikodržavlja na ekonomskom i političkom planu. I Jevrosimović je samo jedan od bezbrojnih i bezbojnih iz cijele galerije opskurnih likova toga profila.
Veselin Jevrosimović redovito piše kolumne u naprednjačkom stranačkom glasilu Informeru, što ga u ime Vučića kao njegova dvorska luda potpisuje nenormalni Dragan J. Vučićević. Logično, ako je Jevrosimović blizak Dačiću, onda je istodobno i Vučiću, pa redom Nikoliću, Šešelju, Vulinu itd. I sve to ovisi od datoga trenutka i od potrebe da Srbi bilo kojega pojedinca iz društvenoga miljea poguraju u trenutačno vladajuću stranačku kamarilu. Tako je taj isti Veselin Jevrosimović netom nakon pada s vlasti ratnoga zločinca Slobodana Miloševića, bio godinama nakon 2000. pa sve do 2012. i povratka maskiranih radikala pod naprednjačkim imenom na vrh piramide vlasti Srbije, svih tih 12 godina zaštitni znak navodno prozapadne demokratsko – liberalne vlasti. Onda je bio, opet po internome i prešutnome dogovoru svih političkih čimbenika u Srbiji, poput gomile njemu sličnih kameleona u Srbiji poklonik lika i djela redom Đinđića, pa Koštunice, na koncu i Tadića.
U prilog ilustraciji ovakve prevrtljivosti i prijetvornosti sijaset slučajeva nalik Jevrosimovićevu, svjedoči i epizoda s bivšim zamjenikom ministra resora kulture i obrazovanja iz doba Tadićeva deklarativno prozapadnoga režima u Srbiji. Riječ je o Slobodanu Vuksanoviću, nekad devedesetih mladoj nadi Demokratske stranke, potom propalom lideru u pokušaju niza instant udbaških stranaka u Srbiji.Slobodan Vuksanović je bio i stranačka desna ruka teškoga srpskog ratnog zločinca Momčila Perišića, zlikovca što je u drugoj polovici devedesetih utemeljio na kratko Pokret za demokratsku Srbiju i u širokoj koaliciji DOS-a, skupa s još jednom generalskom kombi strankom lažnih socijaldemokrata pod vodstvom Miloševićeva generala Obradovića, te isto tako policijskom i satelitskom Miloševićevom strankom i SPS i SRS čovjeka od povjerenja Dušana Mihajlovića, a zatim nakon 2000. bio i dio tobožnje “prozapadne” vlasti u Srbiji. Isto tako i ministrom unutarnjih poslova u tobože pročišćenoj i preobraženoj srbijanskoj vlasti pod skutima lakovjernih i lakomislenih zapadnjaka, što su nasjeli u listopadu 2000. združenim srbijanskim političkim lažljivcima, lopovima i ubojicama, koji su samo prešutno i sporazumno promijenili uloge vlasti i oporbe, postao je i Miloševićev čovjek iz sjene i od najvećeg povjerenja u realizaciji najpriljavijih poslova glumljenja lažne opozicije 90- tih Dušan Mihajlović, DOS-ov ministar policije nakon 2000. Velikosrpski kurs svi oni ni tad, ni sad nisu promijenili, a i neće sve dok ne dožive jednoga dana zajednički i potpuni politički slom i brodolom. Samo ih tako što može raspametiti i jedino im je to ljekovito i otrežnjujuće.
Slobodan Vuksanović je nakon propaloga puča unutar Demokratske stranke, kad je uz pomoć ljudi privrženih njegovome ujaku Dragoljubu Mićunoviću, utemeljitelju suvremenoga DS-a, kanio svrgnuti s predsjedničkoga položaja sad daleke 1997. godine tadašnjega lidera Zorana Đinđića. U tome je Mićunovićev nećak Vuksanović imao i otvorenu javnu potporu Vojislava Šešelja i cijele njegove radikalne stranke. Nekoliko godina prije toga, upravo je Đinđić, rabeći slične metode unutarstranačkoga obračuna 1993. najurio s vrha stranke dotadašnejga vođu Dragoljuba Mićunovića, koji ga je i lansirao u vrh DS-a 1990. Mićunović to političko oceubojstvo Đinđiću nije nikad ni oprostio, niti je zaboravio. Privremeno se sklonio u marginalni Demokratski centar, u kojem je okupio grupicu istomišljenika i također nezadovoljnika novopostavljenim liderom Đinđićem te 1993. godine. U biti Mićunović je željno čekao mig Miloševića i Šešelja da se osveti Đinđiću, ali dakako u sveopćoj srbijanskoj žabokrečini ni sam Đinđić nije bio nikakav moralni čistunac. I on je šurovao sa službama srbijanske državne sigurnosti, kao i gotovo svi viđeniji lideri bilo vladajućih, bilo oporebenih stranaka od uspostave višestranačja u Srbiji 1990. pa sve do današnjih dana. Javna je tajna kako je srbijanska služba državne sigurnosti financijski i logistički u potpunosti opremila godinama najjaču satelitsku stranku Miloševićevoa SPS-a, a radi se naravno o Šešeljevom SRS-u. Od 2008. ta se fašistička i nacistička stranka podijelila na dva krila, iznikla iz istoga udbaškoga inkubatora, te su logično i Nikolić i Vučić nus produkti srpske Udbe, ili kako bi njihovi ruski prijatelji kazali u pokušaju duhovitosti, ne samo službe, nego ujedno i družbe.
ŠTO SE RADI NA SRPSKOJ ESTRADI…KOLIKO JE BIVŠI HRVAT VOJISLAV ŠEŠELJ SRBIN, TOLIKO JE ONDA I BIVŠA VLAHINJA JELENA KARLEUŠA SRPKINJA
U mutnoj srpskoj vodi svašta se zgodi, te se i naprasna i napadna ljubav notornih posrbica, beskičmenjaka u Srbiji prema srpstvu jače rodi nego u onih pravih čistokrvnih Srba. Iako je takvih malo i zato se i slabo čuju, barem takvih istinskih Srba u Srbiji, po prilici njih od jednoga do najviše dva milijuna etničkih Srba u Srbiji, nemaju toliko motiva i poriva nametljivo dokazivati stupanj pravovjernosti državi i narodu kao što to čine primjerice dvije srbijanske političke i estradne posrbice kriminogeni političar Vojislav Šešelj i pjevačica u pokušaju Jelena Karleuša. Pošto ih muči teret nečiste krvi, oboje si sami persiraju u stolu: “Ja sam najveće zlo što gazi ovo tlo.” Nije im dostatno što gaze tlo, kad ga činom rođenja ne mogu sjediniti s onim drugim faktorom potpunoga prihvaćanja fašističke i nacističke srbijanske kvazidržavne tvorevine. U njoj vrijedi nepisano pravilo jedinstva postojanja ideje krvi i tla, a i Šešelj i Karleuša ispunjavaju tek prvi uvjet neprijepornoga pripadanja onom nepatvorenom srpstvu u Srbiji jedino društveno priznatoga i iščašenoga pogleda na svijet, kombiniranog još i dopunskim životnim motom najvećeg dijela srbijanskoga društva. To dobro znano srbijansko geslo, što im neprestance služi kao veslo u svakome ophođenju s vanjskim svijetom glasi: “Jedna država, jedan narod, jedan vođa.” I drukčije i ne žele i neće i ne mogu vidjeti.
Najvjerojatnije i ne umiju, jer nisu intelektualno dorasli civilizacijskim izazovima današnjice, te robuju stereotipima srednjega vijeka. Sve će to Srbi jednoga dana pozlatiti zlatnim žlicama i vilicama iz doba Nemanjića i ostatku svijeta dokazati jednom u onom trinaestom mjesecu Limburgu kako su svi ostali bili u krivu, a neshvaćeni srpski genije iz Kenije jedini vidio dalje i bolje od ostatka planeta.
I dok se to svjetsko čudo ne dogodi, Srbi će se uzajamno zabavljati besmislenim i besciljnim filipikama estradno – političkoga prizemlja kalibra ograničenih ljudi poput Šešelja i Karleuše. Njih dvoje vodili su jednom prigodom burne prijepore na inicijativu Karleuše i pravi verbalni rat dokazivanjem povišenoga izljeva srpstva u predsoblje maloga mozga, budući im je koru velikoga mozga davno uhvatila krečana. Primorani su se služiti preostalim skučenim prostorom kapaciteta njihovih poslovično rijetko popunjenih tribina moždanih vijuga, od čijeg se tek sporadičnoga rabljenja češće hvata paučina nego u kutu zidova nekoga dugo zapuštenoga ili napuštenoga stana. Groteskno je zazvučalo Karleušino dociranje Šešelju o njegovome svima dobro znanom pomanjakanju etničkoga srpstva, kad i sama Karleuša uzima u ruke bič moralnoga pravednika, a sama , jednako kao i Šešelj nije Srpkinja, već dalekim korijenom posrbljena Vlahinja iz LIke. Sve Karleuše vode podrijetlo iz okolice Otočca u Lici ( što se može najpodrobnije pročitati primjerice na sajtu cro-eu-com ), te su vremenom od turskoga doba naovamo doseljeni Vlasi s Karpata poput potom posrbljenih Karleuša, Kangrga, Žakula, Drakula, Vardi, Erora i mnogih drugih danas izvikanih “srpskih” prezimena tih krajeva zapravo samo velika skupina prevarenih Vlaha. Među brojne prevarene Vlahe, a možemo reći bez ograde i prevarene i neuke i neupućene samozvane Srbe poput Jelene Karleuše ili recimo Miodraga Linte, spada najveći broj Srba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Srbuju i estradno i politički, a od takvoga umjetnoga srbovanja tih nasilno posrbljenih i time i pogrbljenih ljudi, razleže se na obzorju nagroznija kakofonija zvukova srpskoga fašizma. Jer, svi oni su uvjereni da se samo nevjerojatnim stupnjem patološke nacionalne i vjerske mržnje dolične duševnim bolesnicima mogu potvrditi ravnopravim članovima države u kojoj žive. Tako nakaradan obrazac ponašanja propisala je država Srbija, ugledajući se u tome u potpunosti na Rusiju i na Tursku. Samo se u te tri najnesretnije euroazijske države Srbiji, Rusiji i Turskoj pojam manjinske etničke, vjerske i ideološkopolitičke pripadnosti u većinskoj sredini tretira apsolutnim otpadništvom od cijeloga društva. I nije čudo da u tako primitivnim i zaostalim zemljama kao nus produkt takve posvemašnje degradacije univerzalnih vrijednota suvremene civilizacije kao gljive nakon kiše niču razni duhovni retardi nalik posrbljenom Hrvatu Vojislavu Šešelju ili posrbljenoj Vlahinji Jeleni Karleuši. Upravo je zbog svega toga njihovo prepucavanje oko prebrojavanja srpskih krvnih zrnaca u drugoga bilo i više nego tragikomično.
Jelena Karleuša nije jedina crna ovca ili bijela vrana srbijanske estradne scene, koja vrvi sličnim nacionalnim konvertitima nalik njoj. Svi oni su Srbi po službenoj dužnosti, budući je u Srbiji u javnome poslu sloboda nacionalnog izjašnjenja kao i u Putinovoj Rusiji ili Erdoganovoj Turskoj iznimno ograničena. Fašistička i nacistička Srbija, koja pred svijetom niječe postojanje recimo 200 000 etničkih Hrvata u Srbiji i Vojvodini ( do 1991. bilo je u Srbiji i u Vojvodini i 300 000 etničkih Hrvata ), lažiranim popisima pučanstva višestruko smanjuje brojke svih nacionalnih manjina u Srbiji. Takva politika državnoga etnocida i divljačkog srbijanskog terora nad svim manjinama u Srbiji stvara automatski poplavu likova poput Vlahinje Jelene Karleuše. Mora biti javno i najvećom Srpkinjom jer joj je to uvjet egzistencijalnoga opstanka i ostanka i imanja krova nad glavom većinski srpskoj sredini u kojoj živi. I da je tradicionalno netrpeljiva i nesnošljiva spram etničkih i vjerskih manjina država Srbija ne bi odbacila i prezrela, Jelena Karleuša kao etnička Vlahinja glumi Srpkinju, pa još i najveću Srpkinju na svijetu. Što god da je, luda je kao struja. Prije nekih 7 – 8 godina jedan voditelj talking show programa na privatnoj TV nazvanoj Prva srpska televizija Ivan Ivanović pričao je tjednima viceve o plavušama i tu i tamo nju spomenuo kroz alegoriju, metaforu, personifikaciju… Ona se prepoznala u stilskim figurama, a onda zamalo da Ivana Ivanovića zbog šala na račun Karleuše, ne prebije nogometaš Duško Tošić. Njemu je tad Jelena Karleuša bila zaručnica, a Ivanović nije pretpostavio da će na Tošića naići u blizini stadiona Zvezde, za koju je Tošić tad igrao. Još manje je vjerovao da je i Tošić skupa s Karleušom vjerni gledatelj njegovoga televizijskog show programa. Epilog je na koncu bio ipak sretan po Ivanovića jer se njegov konflikt s Tošićem završio samo na verbalnim prijetnjama nogometaša, pogođenog Ivanovićevim vicevima na televiziji o plavušama, pri čemu se Jelena Karleuša osjetila prozvanom, te je to i bio razlog sukoba.
Poznato je kako je Jelena Karleuša često ulazila u otvorene javne i teške verbalne duele s nizom kolega i kolegica u svijetu estrade. Možda je u sjećanju kao najsmiješnija ostala njezina rasprava o umetničkim postignućima i prijeporima oko statusa estradne zvijezde s Gordanom Tržan i s estradnim menadžerom i voditeljem TV Pinka i emisije “Grand show” Sašom Popovićem. Njega je u oštroj polemici častila epitetom ishlapjeloga ćore, dok je u dvoboju s Gocom Tržan sve prštalo i sijevalo od obostranih uvreda i pogrda jedne na račun druge. To je utoliko bilo tužnije što je država Srbija bez ikakvih uspostavljenih vrijednosnih kriterija što je vrijedno javne pozornosti, a što treba prešutjeti, dalo vrijeme i prostor nabijeđenim i umišljenim estradnim mediokritetima da svojim prepucavanjem i nadgornjavanjem na loš način popunjavaju slobodno vrijeme dokonih i besposlenih Srba, uobičajenih konzumenata takve vrste estradnoga debatiranja izvan svjetlosti pozornice. Što je najluđe, mrtva trka njih dvije vodila se i u natjecanju za najdomoljubniju Srpkinju na estradi. Same su raspisale taj neslužbeni natječaj, a znatiželjnoj publici ostalo je nagađati hoće li u ludoj utrci prva kroz ciljnu ravninu proći posrbljena Slovenka Goca Tržan, kćer Slovenca, časnika bivše JNA, što se odrekao i svoga slovenskoga naroda i države Slovenije, a onda i kćer duhovno posrbio na službi u Banjaluci, ili će pobijediti Jelena Karleuša, posrbljena Vlahinja, kćer umirovljenoga visokoetabliranog policijskoga šefa iz doba strahovlade ratnoga zločinca Slobodana Miloševića. Samo u Srbiji narod može uživati tako zdušno u glupoj i beskorisnoj prepirci kčeri Miloševićeva policajca i Mladićeva i Perišićeva generala JNA. Ali, to ne čudi ako se zna da samo u Srbiji više od 90% ljudi i danas navija u svim sportovima za dva policijsko – vojna sportska kluba Zvezdu i Partizan.
Ima tu višestruke simbolike. Narod koji ne zna i ne osjeća potrebu za vrijednostima društva zapadne civilizacije, koje počiva na načelu Decarta: “Cogito, ergo sum,” ( Mislim, dakle, postojim ), tako kao stado ovaca kreće na pojilo za ovnom kojem klepeće zvono oko vrata. Istočnjačke despotije, bile to Srbija, Turska ili Rusija, uvijek imaju zajednički imenitelj, a to je nemanje unutarnje potrebe duha tih naroda za traženjem i ispunjenjem bilo kakve individualnosti. I zato usvajaju uniformne recepte življenja.
HOP