Iz Smrdije javili su se prvi koljači na naš portal sa svojim prijetnjama i građani Srbije koji misle o Vučiću svašta;
Od: Vladinir Važić <vazicvladimir@mts.rs>
Predmet: Četnici
Sadržaj poruke:
Opet se rađaju ti četnici, nisam pripadnik njihov, ali kolju sa onim kamama kao i bajonetima kao hirurzi.Opušetno.
Od: Vladinir Važić <vazicvladimir@mts.rs>
Predmet: smrad
Sadržaj poruke:
Još se oseća smrad iz Blajburga.
Republika.rs, internetsko izdanje dnevnog lista Srpski telegraf, pod izravnom kontrolom Vučićeve stranke, kao stranačkoga glasila SNS-a, jutros u 10,00 prenosi u stilu Informera izvještaj HOP-a o najavljenim prosvjedima hrvatskoga naroda u Gvozdu. Uz to, posebno i najjače ih boli korištenje izraza Smrdija, ha-ha-ha! Zato su još u zaglavlju vijesti stavili najavu protesta velikim slovima: “Ustaše prave nerede.” Afroazijatske Srbi misle da su oni “pozvani” zavoditi red u tuđoj kući!? Nisu gedžanske novinarske budale svjesne da se ne pitaju ni za što ni u svome svinjskom oboru od države Smrdije, a nisu svjesni da ih se ne pita više nego pijanog s gaćama.
HOP tekst je o srbijanskoj pošiljci deset laptopova, srpskom pjevačkom zboru U Gvozdu i u pročelju teksta i osvrt na Vučićeva ratnog suborca, divljaka i koljača Vasilija Vidovića.
Svi zaposleni, od prvog do zadnjeg u Srpskom telegrafu, odnosno njegovom internetskom izdanju pod nazivom Republika.rs su, ako ne članovi, onda sigurno vatreni obožavatelji Vučićeve SNS, jednako kao i tjednik Ekspre.net i Informer. To su tri medija sa 100% udjela i utjecaja zločinačke Vučićeve vladajuće kamarile.
O Vučiću, učeniku koji je bio glup student
Kad je srpski neokrunjeni kralj Sunce Vučić bio mali… znamo da ga nisu od milja zvali slikar Salvador Dali… jer kad nacrta čovjeka, onda uvijek uz crtež na satu likovnoga mora napisati sa strane, da bi nastavnica mogla prepoznati što je maleni slikar htio nacrtati: “Učiteljice, ovo nije čovjek, ovo je konj…” Tako se barem srpski kralj Sunce nedavno hvalio ili žalio koliko velik dar je imao za crtanje, da je malo falilo da ode u karikaturiste, ne sanjajući kao dječak da će jednom postati karikaturom od državnika na čelu karikature od države. No, kad je porastao postade kralj Sunce Kaligulinoga shvaćanja slobode ljudi toliko milosrdan i darežljiv prema svome puku, da poželi sve vrle srpske senatore proglasiti konjima, nalik glasovitome Kaliguli u Rimu. Još ako sjedini (zlo)duh Kaligule i Nerona, jao si ga Srbima sa takvim Mesijom. Doduše, ako kojim čudom i padne s ljestvi vlasti, Srbi mu opetovano neće skandirati Leo Mesi… Leo Mesi.. nego Mesija, Mesija, propade nam četnička gibaničarska tepsija!
Kako je dobro znano, u šumadijskoj državi, svaki dan je kao gazdin rođendan. Internetom mjesecima kruži jedan đaćki uradak potpisan rukom Aleksandra Vučića uoči 29. studenog na Dan Republike 1979. negdašnjega srpskoga sveca Jovana ( Josipa ) Broz(ovića). Mali Alek tad je pohađao IV 5 Osnovne škole “Branko Radičević u Novom Beogradu. Iz prave ode radosti maršalu Pepitu Čitu, upravo pod nadimkom Tita imenom onoga čovjekolikoga majmuna iz dječjeg crtića o Tarzanu i Džejn, dade se zaključiti kako je Aleksandrova učiteljica ocijenila vrlo vjerojatno pismenu zadaću njegove majke Angeline, a njemu možda dala visoku ocjenu za umjetnički dojam krasnopisom potpisanoga vlastitoga imena uz maminu pjesmicu u čast i slavu komunističkoga, majmunskoga diktatora Pepita Čita. Kad je malo porastao i upisao studij Prava, mamin rekord je oborio u tandemu sa njegovim sad ljutim političkim oponentom Žarkom Jokanovićem. Devedesetih su se častili obostranim prozivkama u srbijanskoj Skupštini, nalik onoj na seoskome Guberevcu. I Srbi doznaše od Vučića kako Jokanović na odsjeku Psihologije na Filozofskome uvijek pred ispit ima profesorske dojave o tri naručena pitanja koja jedino treba naučiti iz cijele knjige da bi položio ispit. Nakon toga, Jokanović uzvrati rafalno Vučiću kako i on na isti način polaže sve ispite na Pravnom fakultetu u Beogradu. Izgleda je Vučić imao bolje dojave ispitnih pitanja od Jokanovića, jer je ovaj bio toliko bistar da je i uz seriju naručenih pitanja i odgovora studirao toliko dugo, da su ga već prozvali boemskim studentom. No, barem je jasno zašto je uvijek epski raspoloženi srpski kralj Sunce pred skorašnji zalazak, sve ispite polagao ocjenama kao iz narodnih srpskih “deseteraca.” Potkrala bi se i neka ocjena “duga devetka”, no nju će ipak dužiti više na ratnim bojišnicama poput one na Židovskom groblju u Sarajevu. Rekordi postoje da bi se rušili, te je i rekord Kaligule minusa iliti Nerona plusa, brzo oborio Toma Veleučeni Diploma. Kragijevački grobar je pomutio slavu Alberta Einstaina i posthumno mu se uneredio i pomokrio po njegovoj glasovitoj znanstvenoj teoriji relativiteta. Jer, kako jedan apsolutni tokmak i totalni glupak može relativno lako i kao od šale više puta pobijati zakone fizike, a da ga nitko još nije svrstao u Ginisovu knjigu rekorda? Toma Diploma znao je držati govor u beogradskoj “Areni” ili u novosadskome “Spensu”, dok su mu u isto vrijeme profesori na fakultetu upisivali ocjene u index. Time je Tomica – četnička prikolica Srbima dokazao da suprotno zakonima fizike jedno tijelo može u isto vrijeme postojati na dva mjesta udaljena i desetinama ili stotinama kilometara jedno od drugoga. Ipak, rani radovi Alekove mame Angeline i slijedeći školski sastav što ga je umjesto nje, potpisao njezin sin, zavrijeđuje pozornost, makar za upornost nevjerojatnoga i štreberskoga obiteljskoga šlihtanja vladaru Pepitu Čitu. Ova đačka udvoričko režimska poema iz pera obitelji davno i od malih nogu programiranoga srpskoga državnoga projekta, da nije smiješna, bila bi žalosna.
Tebi Republiko
“Tebi Republiko za rođendan,
poklanjam buket crvenih ruža pun mira,
radosti, sreće i najljepše slobode.
Od kada ima tebe, nestalo je krvi, bola, žeđi i gladi,
Sa tobom je došla i ljubav naših naroda i narodnosti,
došla je ljubav za sve ono što si se ti krvavo izborila
prije 36 godina u Jajcu.
Dobit ćeš puno poklona. Radnici će ti pokloniti nove tvornice,
znanstvenici nova otkrića, graditelji nove mostove i puteve,
a zemljoradnici puno pšenice i kukuruza.
Svi će ti pokazati što su uradili i proslavit će
tvoj rođendan uz radne pobjede.
Kada se mojim gradom budu vijorile zastave u čast tvog rođendana
sa buketom ruža punih najljepših želja, poklonit ću ti sve moje petice,
jer i ja sam učio da bi ti nekada mogao pokloniti izgrađeni tunel, kuću ili hidroelektranu.
Tebi Republiko za rođendan
poklanjam buket crvenih ruža da vječno traješ.”
Kad je ova pjesma iz davnina i izvađena iz naftalina iz mjeseca studenoga 1979. godine ugledala svjetlost dana, lažna oporba srpskoga imperatora pohitala je uzvratiti vlastittim pjesničkim djelom. Zli jezici autorstvo narednoga facebook sastava pripisuju stanovitome i tajanstvenome srpskome satiričaru Bori Konju, iza čijega se pseudonima krije ćelavom glavom i jarećom bradom, nitko drugi nego Borislav Novaković, sve do 2012. u novosadskoj gradskoj Skupštini, uz Bojana Pajtića, alfa i omega gradske vlasti Demokratske stranke u Novom Sadu. Iz poezije Bore Konja i njegovoga suptilnoga, rafiniranoga i prefinjenoga stila pisanja, ostaje dvosmisleno gdje počinje njegova parodija Vučićeva režima, a gdje završava njegov osobni žal što ga srpski vladar ne pozove kao suradnika pod skute svoje vlasti? Onda bi Srbi izvjesno morali naći zamjenu stihoklepcu Bori Konju, jer bi Vučić udovoljio njegovim osobnim još neuslišenim prohtjevima imanja makar malenoga komadića vlasti. Da nije toga ne bi bilo ni stihova Bore Konja, niti njegovih prosudbi o srpskome aktualnome imperatoru u tumačenju sadržine njegove pjesmice, kojom je htio poručiti svome pretpostavljenom otrpilike ovako: “Poglavice Ludi Konju, prepoznajem te i po svome identičnome vonju, nemoj da mi više izigravaš mlakonju, mekušca i šonju!” Dakle, sliijedi dio poezije Bore Konja posvećen srpskome kralju Sunca.
“Vučić je vrijedan, Vučić je predan, Vučića volim i nitkom ne dam.
Vučić je istok, Vučić je zapad, samo čekam da vikne, svi u napad.
Vučić me grdi, Vučić me tješi, volim ga kad se sjetno nasmiješi.
Vučić je hrabrost, Vučić je majka, sa Vučićem Srbija postaje bajka.
Vučić je osjeka, Vučić je plima, blago onom tko Vučića ima!
Vučić je Prizren, Vučić je Knin, Vučić predvodi pobjednički tim.
Vučić na zemji, Vučić na nebu, Vučića bih mazao na bijelom hljebu.
Vučić je pametan, Vučić je jak, sa njim bi ti i mama dala da ideš u mrak.
Vučić je nježan, Vučić je strog, Vučić je meni ko neki Bog.”
Prva i druga pjesmica se poklapaju, kao što se sjedinjuju voda i vatra ili kao što se stapaju nebo i zemlja. Dakle, nikad, pa ni tad i onoga što slijedi poslije onoga nikad. Možda srpski kralj Sunce ne zna tko je izumio bežični telegraf, ali zato zna odlično koga njegovi Srbi zovu bezveznim govornikom. Barem se kao takav govornik ni pred Srbima, niti pred vanjsim svijetom ne treba u naletu iznenadne i ničim izazvane skromnosti, osobno predstavljati stilom Gaja Julija Cezara. Jer, Cezar je nerijetko o sebi i javno umio govoriti u trećem licu jednine. Srpski kralj Sunce kao ni Cezar ne pati od lažne skromnosti, ali iako je kao i jedini pravi rimski Cezar i lažni srpski Cezar bacio kocku, jasno je kako još nije prešao Rubikon. Evo, što bi bilo kad bi bilo… Što bi bilo da je mali mangup Alek u četvrtom razredu škole svojeručno umjesto mame pisao zadaću i predao učiteljici svoj pismeni sastav. Izvjesno je da bi budući nogometni huligan ispisao stihove poput svih onih što ih je “mrzila škola,” pa su na vrijeme pisali ulične grafite i pretakali ih u stihove, dostojne poezije budućih punoljetnih nogometnih huligana. U Engleskoj kad huligan pravi nerede, onda po zakonu zaglavi u zatvoru, a u Srbiji ga takav šampionski trofej preporuča za doživotno stolovanje na tronu srpskoga kralja Sunca. Mali mangupi, koji poput Aleka iz osnovne škole “Branko Radičević” u Novom Beogradu nikad bez štele ne polože ni malu maturu, ovako su u zdravlju i veselju proslavljali kraj svake školske godine. Čekamo samo da srpski kralj Sunce jednoga dana otvori svoju napaćenu dušu i prizna kako mu je upravo slijedeća pjesmica bila omiljena dok je išao u školu, jer naredni stihovi jedino su pravo oličenje njegova srca i njegove duše.
“Daj mi mama šibicu i malo benzina, da zapalim školicu da ne bude zima,
smrt školici, a sloboda dječici, i mene će moja mati palikućom zvati,
i mene će moja mati palikućom zvati!
Divan dan, divan dan, našoj školi zadnji dan,
Divan dan, divan dan, našoj školi zadnji dan,
Živjela, živjela dabogda se srušila.
Živjela, živjela, dabogda se srušila!”
Srpske izvorne umotvorine o značenju riječi Srbenda ili što pojedini Srbi misle o nekim svojim sunarodnjacima
Na srpskome sajtu humora i zabave pod naslovom Vukajlija.com je i zanimljivo, dosjetljivo i škakljivo razmišljanje nekih duhovitih Srba, sudionika forumske rasprave o značenju pojma Srbenda. Od mnogo različitih i duhovitih srpskih domišljatosti i dovitljivosti na vlastiti račun, izdvojit ćemo nekoliko odabranih, što se dojme živopisnim i slikovitim dočaravanjem izvornoga karaktera Srbendi. Za početak, evo najprije jednoga osvrta srpskoga poetski raspoloženoga diskutanta, koji je čini se pojedine svoje zemljake najkomičnije opisao kroz stihove. Na pjesničkome daru pozavidjeli bi mu i veliki pjesnici socijalne poezije još od dalekih vremena Engleza Bajrona, Nijemca Hajnea, Mađara Petefija… a kamoli balkanski nomadi koji i danas gude uz gusle mitskoga slijepoga pjesnika Filipa Višnjića. Samo slijepci slijede put slijepca.
Srbenda broj 1:
“Opasan za okolinu,
zaštitnik sam brenda,
o rukave brišem slinu,
jer ja sam Srbenda!
Kulturan sam kao stoka,
grozim se od svakog trenda,
svakog gledam ispod oka,
jer ja sam Srbenda!
Nikad nisam šovinista,
al’ kad mi žena renda,
opalim je preko usta,
jer ja sam Srbenda!”
No, ima među prozapadno mislećim Srbima, pored talentiranih pisaca lirike i vrsnih spisatelja proze. Slijedeća naracija jednog drugog stanovitog Srbina je donekle blaža inačica gore nadahnuto napisane poeme. No, i naredni osvrt Srbina o Srbendama uistinu je prozan, ne i manje grozan kao glogov kolac u tkivo svakoga velikosrpskoga Drakule, osebujnoga osmjeha morske “ajkule.” Premda je naredni srpski osvrt o sebi samima unekoliko blaži, neprijeprorno je kako je svaka prava Srbenda i nakon slijedećega proznoga komentara nekoga inspiriranoga Srbina popila piće onako nerazblaženo. Dobro je samo ako nije, što bi alkosi kazali, od pića udario “beton” u glavu, pa još ako pomiješaju i sva žestoka i nerazbažena pića, eto, ode i cijeli “namještaj” u glavi. Nije lako niti jednoj Srbendi praviti red u bilo čemu i spram bilo koga, sve dok si ne naprave red u vlastitim glavama. Što piju kad im škodi, a i drugima idu na jetru.
Srbenda broj 2:
“Pripadnik srpskog naroda koji se trudi svim silama da glupošću, nepristojnošću, manjku inteligencije, pokaže svim drugim narodima da su Srbi najveći narod. Svojim izgledom podsjeća na patrijarha, sa obveznom krstačom oko vrata, mrkim pogledom i čačkalicom u zubima. Kod ovakve osobe nedostatak manira smatra se pozitivnim i u prisustvu pristojne osobe na svaki način pokušava je šikanirati, zato što otmjene manire smatra za slabost. Bahatost je osnovna osobina Srbende. Pripadnike srpskog naroda koji se ne ponašaju po njegovom modelu, smatra za mekušce i izdajnike. Ali, glavna odlika Srbende je stalna potreba da dijeli ljude na domoljube i izdajnike, tako da svi oni koji su za bilo koju opciju koja nije njegova, naziva izdajnicima. Srbenda je isto što i seljačina, mada nije neophodno da čovjek bude sa sela da bi bio Srbenda. Nažalost, Srbendi ima jako mnogo i oni su kočnica ka izgradnji srpskog društva, jer je njima potpuno prirodno da kupuju meso iz gepeka, kome se ne zna porijeklo, da kupuju i proizvode otrovnu rakiju, da smatraju pljuvanje na ulici za lijepo ponašanje…”
I na koncu eto nam još jednoga srpskog erudita, jezičnoga stila nekoga propovjednika u srpskome hramu. Ako je prvi pjesnik bio Srbendama i previše tvrd, a drugi previše mek, ovaj treći je, čini se, najviše pogodio suštinu i sjedinio svojim jedinstvenim izričajem misli srpskoga neimenovanoga pjesnika i srpskoga nepoznatoga proznoga pisca u mozaik jedne sjajne cjeline. I bi kao u onome crtiću za djecu kad mali vučko proba u onoj nezaboravnoj sceni tri krevetića, pa veli ovako: “Ovaj prvi je tvrd… mora da je tatin i za mene je neudoban… Ovaj drugi je suviše mek za mene… Mora da je mamin… Ovaj treći nije ni previše tvrd, niti previše mek.. Ovaj krevet je baš za mene i leći ću u njega…” Tako mali vučko u špilji znalački napravi pravi odabir gdje će prenoćiti, a ne kao jedan drugi srpski zli vučko, što zavija i arlauče kao i svaki vuk na mjesečinu na svome twitter nalogu, kako je samo jedna vučica u Rimu rodila Romula i Rema, a on osobno pozna cijeli život jednu drugu vučicu što je u Beogradu rodila dva vuka, samo što se ne zovu Romul i Rem. Sad barem znamo zašto srpski Romul u talijanskoj Seriji A navija za Romul, a ni brat mu Rem nije uopće pristaša Lazija. Skromnost je vrlina pametnih i mudrih ljudi, a srpski Romul nije ni jedno, niti drugo, niti će to ikad biti, a silno bi želio postati srpskim najvećim Cezarom u cijeloj srpskoj povijesti. Tacit i Seneka o mudrosti srpskoga Romula ne bi mogli napisati nijednu razboritu rimsku sentencu, ali o bezgraničnosti njegove gluposti sabrana djela bi mogao u ovome tisućljeću možda još onako vjerodostojno dočarati samo najskromniji rimski imperator, šepavi Klaudije, autobiograf legendarnoga djela “Ja Klaudije.” Srpski Romul jednoga dana će svoj životopis obogatiti autobiografijom pod nazivom: “Ja ćoravi Romul nedosanjanoga Kraljevstva Romalen.”
Srbenda broj 3:
“Nesretnik koji je jedva i osnovnu završio, možda se desi da dogura i do srednje. Ne zaklapa o srpstvu, a sam ne zna gramatiku vlastitog maternjeg jezika. Piše zajedno neznam, nemože, jer umjesto jel’ ili jel’ umjesto jer… itd. Jedino što je pročitao u životu je naslovna strana neke Šešeljeve knjige, koga Srbenda smatra za alfu i omegu genijalaca ovoga svijeta. Ćirilicu koristi gdje god može. Križ u kolima, na vratu, na tetovaži. Turbo folk je za njega sofisticirana glazbena genijalnost. Loži se na Cecu i Arkana, za Srbendu sinonim usjpešnosti ( e, neka su krali i klali kad ja nisam ). Idoli su mu Legija, Arkan, Giška, Knele i svi sumnjivi tipovi devedesetih. Mrzi sve zapadno, ali kad se vrati sa Bauštela, odmah kupi polovnog Mercedesa ili BMW-a da se pokaže kako je baja. Ameriku poznaje samo po Clintonu i po bombardiranju. Za Srbendu je sve teorija zavjere. Loži se na HAARP, kemtrejlse i na lažiranje sletanja na Mjesec. I kad mu pokažeš dokaze crno na bijelo, on će opet po svom, glavom kroz zid. Tko se ne ponaša kao on, taj je izdajnik, peder, drogos ili izvanzemaljac. Misli da je Srbija centar svijeta i da se sve dešava zbog nje.Vrlo bahat, nepristojan i sirov. Ukratko, glupson na kvadrat.”
Bandit Vučić umire a banda zločinaca je u panici
Pročitali smo najnoviji uvodnik dvotjednika Tabloida broj 408 Milovana Brkića. Izašao je sad između četvrtka i petka. Postoji, naravno, internetsko izdanje i to je, mislim, u ovom času najsvježija novost o Vučićevoj metastaziranoj bolesti. Praktički, biološki sat mu otkucava ubrzano, ako je vjerovati Brkićevim izvorima. Tamo Brkić u svojoj redovitoj kolumni (Pr)osudite… sami… veli kako je doznao od liječnika specijalista da Vučić ima dijagnozu sarcom pelvis ( sarkom male karlice ) i to u završnoj fazi. Dijagnoza mu je postavljena prije godinu dana, a Brkić tamo piše kako mu taj sugovornik liječnik veli da pacijent može poživjeti s tim najdulje dvije godine. Dakle, peder Vučić umire i on je toga sigurno odavno svjestan.
Sve ovo što se događa, cijeli cirkus što ga radi Srbija, nebitno zovemo li je Mala Svinjarija ili Velika Smrdija,a krasno joj stoje oba nadimka, posljedica je činjenice da luđak i manijak svakodnevno fizički kopni, moraju mu stalno mijenjati pelene, tako da cijenim da je šizofreničar svakim danom u novom pampers rublju. Ranjena, i rekao bih, već, polumrtva zvijer je najopasnija i ja osobno tako vidim i doživljavam cijelu ovu situaciju. Ne sumnjam da Vučićeva klika zna da im je vođa razbojničke bande na izdisaju i tim prije su spremni na svaku vrstu provokacije, podvale, prevare… On osobno, kad već zna da će umrijeti, okončava život kako ga je kao samoživi gad i smrad i proveo od početka do kraja, dakle uz završnu devizu Pontija Pilata: “Poslije mene potop.” Nije njega briga bilo i dok mu nije priopćena konačna teška i smrtonosna dijagnoza ni za što i ni za koga, a sad pogotovo, kad je i njemu ego manijaku i narcisoidnom psihopatu jasno da su mu je odzvonilo.
Glede “Informera” jasno je da Vučićević, koji je, opet po izvorima Brkićeva Tabloida isto latentni homoseksualac, zna da mu gazda umire. Ali, dok god ga ovaj pumpa lovom i dok još Vučić diše, makar i na škrge, Vučićević će mu biti pasje vjeran. U principu Vučićević uvijek veže konja gdje god mu koji srpski političar, što mu ponudi više love kaže. Vučićević još kao mlad devedesetih glumio lažnoga opozicionara, učlanio se i u Đinđićev DS, pisao kao izvještač u rubrici unutarnja politika lista “Demokratija” o radu političkih stranaka, a kao lažni demokrat, potajno i iza leđa, cinkao srbijanskoj tajnoj policiji ratnoga zločinca Miloševića sve kolege i kolegice u redakciji za koje je i posumnjao da su zbilja politički protivnici Miloševića. Istu prljavu radnju je tad radio i odradio i samozvani “izbjeglica” iz Bijeljine Cvijetin Milivojević, pristaša ratnoga zločinca Mauzera, a danas tobožnji “nezavisni” politički analitičar, u biti policijsko doušničko smeće kao i Vučićević.
Milovan Brkić jest teška srbenda, rusofil neopjevani i nepopravljivi, ali njegovo pisanje i pisanje njegovih novinara iz Tabloida ima najjaču težinu, jer su to sve tipovi ispali kao višak prtljaga s Vučićevog, Šešeljevog i Miloševićevog broda luđaka. Utoliko više znaju bolje i više od bilo koga o svemu najgorem i najcrnjem o svojim nekadašnjim suborcima. I zato su nam najsigurniji i najpouzdaniji izvor informacija, jer su svi Brkićevi ljudi u Tabloidu, ako i on sam, teški, grozni i odvratni velikosrbi, ali je njihovo pisanje neprocjenjivi dragulj, jer nitko kao oni ne iznosi sve najskrivenije političke tajne sa gedžanskoga dvora, kao oni što su im do jučer i sami bili dvorske lude. Brkić je, kakao veli njegov bivši kolega Živojin Rakonjac, po obrazovanju tek armirač betona, ali srpske i ruske službe družbe kooptirale su ga u novinara. Brkićev zamjenik urednika Nikola Vlahović tvrdi kako sam Brkić još od 1977. radi za KGB, jer je tad kao 21 – godišnjak samoinicijativno otišao pred veleposlanstvo tadašnjega SSSR-a u Beogradu i ponudio im svoje usluge, a ljudi Leonida Brežnjeva su to objeručke prihvatili. Jasno je da Brkić, koji će sad navršiti 62 godine ima cijele karijere zaštitu Rusa i sve navodi politički na njihovu vodenicu, ali on i kao višegodišnje policijsko njuškalo i beogradske policije i s uplivom u rad srbijanskoga tužiteljstva i sudstva predstavlja iz više razloga točan i precizan izvor političkih vijesti o srbijanskoj unutarnjoj i vanjskoj politici.
pisma čitatelja iz Srbije
HOP