Aleksandar Vučić u sarajevskoj JNA vojarni 1988. bio je cinkaroš, te su ga tukli vojnici u spavaoni, a na sarajevskom bojištu 1992. noću kukavički plakao, kukao, cvilio, cmizdrio i dozivao majku u pomoć.
Vojska bosanskih muslimana je čula Vučićevu histeričnu dernjavu i plač do besvijesti, otkrila tako srpske položaje i Srbi zbog svoga djetinjastoga, balavoga i slinavoga vojnika umalo svi izginuli
Prijeratne neslavne vojničke avanture Aleksandra Vučića i njegovu isto tako žalosnu vojničku Odiseju na sarajevskoj bojišnici otkriva nam pisanje njegovoga nekad bliskog i nerazdvojnog kućnog prijatelja, novinara i urednika brojnih beogradskih tiskovina Predraga Popovića. Evo što na temelju sjećanja i kazivanja svjedoka Vučićevih neveselih vojničkih dana prigodom služenja vojnoga roka u JNA 1988/89. te epizoda na sarajevskoj bojišnici kod Jevrejskog groblja, bilježi njegov negdašnji veliki prijatelj i dugo godina i politički suborac Predrag Popović na svojoj osobnoj stranici word press bloga. Prenosimo integralno pisanje Predraga Popovića o Aleksandru Vučiću kao najgorem i najslabijem vojniku i u JNA, nakon toga i u samome ratu, u koji je pohrlio 1992. kao Šešeljev dragovoljac.
…” Vojni rok je 1988. služio u sarajevskoj vojarni “Slaviša Vajner – Čiča “, VP 5327. Prema svojoj generaciji pokušavao je biti korektan, izbjegavao je sukobe, nije se eksponirao, ali karakter je, ipak, bio jači od inteligencije. Pod svaku cijenu htio se ušlihtati časnicima. Uvijek se dragovoljno javljao za sve zadatke, krevet mu je bio zategnut, vojnička odora čista, čizme sjajne. Poslije jednoga kolektivnoga nestašluka, što su ga zapovjednici drakonski kaznili, cijeli vod je posumnjao u Vučića. Iako nije dokazano da je on cinkao, drugovi iz spavaone priredili su mu “ćebovanje.” da bi ga spasio slijedećih odmazdi, zapovjednik čete, postavio ga je za pisara ( “ćatu” ), te više nije morao strijepiti u zajedničkoj spavaoni…”
Nadalje, Predrag Popović elaborira: ” Što bi rekao Matija Bećković: Gdje god sam stao, tu sam poginuo. Vučiću je zaista malo falilo da pogine u Sarajevu tri godine poslije izlaska iz JNA. Čim je počeo rat u Bosni, vođen jakim nacionalističkim nervom i željom da se dokaže, Vučić se s dvojicom prijatelja priključio četnicima vojvode Slavka Aleksića. Ta postrojba je držala položaje na Ilidži i na Grbavici. O Vučićevom ratnom iskustvu, govorio je Goran Despotović, Aleksićev suborac i prijatelj, još iz vremena kad su radili kao poštari prije rata u Bosni. Evo i sjećanja i kazivanja Gorana Despotovića, osobnog prijatelja četničkoga vojvode Slavka Aleksića, ujedno i čovjeka koji je živi svjedok istine o Vučiću kao najgorem i najslabijem ratniku, što se ikad pojavio u srpskim borbenim redovima i svojim strahom i kukavičlukom, nesnosnom i plačevnom noćnom dernjavom, privukao pozornost muslimanske vojske, te Srbe tim ponašanjem nedozreloga i balavoga žutokljunca umalo doveo u izgubljen vojni položaj na koti koju su u tom času držali.
” Sa oduševljenjem smo dočekali dobrovoljce iz Srbije, naročito iz Beograda. Vučić je bio u jednoj od prvih grupa, što su nam se pridružile. Nije se dugo zadržao. Naprosto, nije mogao izdržati. Odmah smo shvatili d aneće biti od velike pomoći, pa smo ga štitili, stavljali na drugu liniju u pozadinu. Poslije jedne akcije kod Jevrejskog groblja toliko se isprepadao da cijelu noć nismo uspjeli smiriti ga. Kukao je, plakao je i prizivao majku, bio je potpuno sluđen. Njegovi jauci su otkrili naš položaj, pa smo se morali povući. Ujutru, kad je sve prošlo, vojvoda Slavko je očinski razgovarao s njim, bez ljutnje i izrugivanja. Ohrabrio ga je pričom da nije svatko stvoren za vojnika, da našoj borbi može koristiti u nekoj drugoj službi. Ne znam s kim je vojvoda pričao, ali tog dana Vučić je prebačen na Pale, da radi kao prevoditelj i novinar. Vučić je kasnije pokazao tko je i kakav je. U beogradskoj “Dugi” sam čitao kako se hvali svojim ratnim pohodom na Jevrejskom groblju. To me nasmijalo. Međutim, kad se vojvoda Slavko posvađao sa Šešeljem, Vučić ga je ogovarao. Zaboravio je koliko mu je vojvoda Slavko pomogao.”
Samo oni što ne znaju mladalačke frustracije kompleksaša s novobeogradskog asfalta Aleksandra Vučića mogu ga doživljavati kao lažnoga beogradskog šmekera, šanera i mangupa. Taj samoproglašeni i od strane neupućenoga vanjskog svijeta izvikani politički frajer, zapravo je obično janje u koži vuka, hrabrosti zeca i srca pauka. Oni što istinski i do srži poznaju zakon i pravila ulice u njegovom liku blagotelećega pogleda nikad nisu ni mogli prepoznati facu niti filmskoga ratnika Bronha, kamoli na javi gradskoga mangaša, još manje neustrašivoga ratnika. Ljudi odrasli na mahovini asfalta u betonskim skalamerijama gradskih četvrti Beograda takve su uvijek tretirali nadimkom “big girl in the man body”. Ne samo jadne i bijedne vojničke uspomene, nego i općenito njegov životni opus, ne sugerira iole iskusnom i razboritom čovjeku da on ikad može biti lider u bilo čemu, bilo gdje i bilo kad, pogotovo ne izmišljeni “regionalni” lider. Onaj što u JNA vojsci u Sarajevu cinka kolege i zato bude nagrađen zasluženim batinama od sobnih kolega, danas sukladno svome mentalnom sklopu, špija i suparnike na političkoj sceni Srbije, a u cijelosti je s kategorijom morala u vođenju politike u potpunosti na “persi” a nikad na “pertu.” Kontrasti u ponašanju između kukavičluka i siledžijstva njegove su glavne crte i u ratnome putešestviju i u poratnoj političkoj karijeri. Ne može nitkom imponirati čovjek koji noću u ratnome stožeru vojske neartikulirano i kricima i jaucima maloga i nedozreloga djeteta cmizdri i slini, dozivajući mamu u panici uz riječi: “Jao mama, što će biti s nama?” Da mu se htio narugati njegov vrli prijatelj, zloglasni vojvoda Slavko Aleksić, mogao mu je na to uzvratiti podsmijehom ili sprdnjom, ali ga je, makar i kao mnogo puta dokazani i ostrašćeni zlikovac i krvolok u ratu, čak i takav vojvoda Slavko Aleksić uzeo u zaštitu. U znak zahvalnosti što mu je taj četnički vojvoda učinio životnu uslugu premještanjem na pričuvni ratni položaj, duboko u pozadinu fronte i u medijske vode ratnoga izvjestitelja, Vučić mu se na bačeni kruh odužio kamenovanjem u vidu podloga i podmukloga ogovaranja iza leđa, netom nakon što su se dva zločinca Aleksić i Šešelj zavadili. Dakako, otpilit će lako i bez po muke i Šešelja kad osjeti trenutak da je jači i moćniji od njega. Upravo zato je najprije eliminirao Aleksića, a ne Šešelja iz svoga vidokruga, jer je prosudio kako Aleksić nikad neće imati bilo kakvu upotrebnu vrijednost u njegovoj životnoj karijeri, a Šešelj će mu u tom trenutku odabira strana u sukobu, još itekako zatrebati. Ova storija Predraga Popovića o Aleksandru Vučiću je i višekratni poučak i nadasve nedovršenoj i neprofiliranoj i psihološki neuravnoteženoj Vučićevoj ličnosti. Takvi u životu prije ili kasnije dođu do zida ili do tarabe, čiju visinu ne mogu preskočiti. I kao što je u životu stjecajem okolnosti mnogo puta sam preskakao kao od šale druge, tako će jednoga dana i neki pokvarenjak njegovoga kalibra i nivoa preskočiti i njega.
Vučić nije bio, kako vidimo iz priloženog, nimalo ni hrabar, ni jak ni u mladosti u dvadesetim i tridesetim godinama svoga života, niti je pokazivao bilo kakve naznake pameti, mudrosti i životnoga iskustva ni u četrdesetima, a kroz dvoje godine navršit će okruglo pola vijeka otkako se rodio. Ne mijenja se nikad i nigdje i nipošto, a najmenje dubinski iz samoga svoga habitusa čovjek u tim odmaklim srednjim godinama, da bi ga netko u famoznome “regionu” kao životnoga luzera i pacera mogao i smio percipirati kao nekoga istinskoga političkog predvodnika i državnika od formata. To nakon svih ovih neveselih zapisa iz sadašnjosti i bliže i dalje Vučićeve prošlosti treba svatko imati na umu, bilo ovdje, bilo u svijetu. Nikad i nigdje ratni piroman, ne može i ne smije biti mirotvorni skriboman, pa tu iznimka od pravila ne može biti ni Vučić. Požar ne gasi onaj tko ga je nekad namjerno i svjesno sam potpaljivao, a i danas razgorjeva otrovne plemene i buktinje nacionalne, vjerske, političke i ideološke mržnje. I to ne čini samo u Srbiji, nego i u susjedstvu, gdje god stigne i kad god i koliko god mu se prohtije. I dokle god takvi kao Vučić iznova dolijevaju, makar i verbalnim i izazivačkim izjavama ulje na vatru ionako uzavrelih strasti, neće biti mira među maslinama. I nije za očekivati da pobornik zla i mržnje poput Vučića u jednoj ruci maše maslinovom grančicom mira, a u drugoj ruci u potaji drži topuz.
Za neophodnu pomirbu naroda na prostoru bivše Jugoslavije Srbija mora prije ili kasnije pronaći u svojim redovima poštene, časne i iskrene ljude. Vučić i njegovo okruženje suradnika i istomišljenika niti hoće, niti žele, niti mogu biti pravim i dostojnim sugovornicima ni Hrvatskoj, niti bilo kome u okruženju na teme iz ratne prošlosti, jer uporno i tvrdoglavo izbjegavaju priznati svoju apsolutnu krivnju za izbijanje rata i suočiti se s posljedicama svoga vojničkoga poraza. I zato je svaki Vučićev razgovor s bilo kojim hrvatskim političkim uzvanikom čisto gubljenje vremena za hrvatsku stranu. Vučićev posjet Zagrebu njemu će samo poslužiti za skupljanje političkih poena u srbijanskoj javnosti i u svome ionako nevelikom političkom rejtingu u svijetu, a Hrvatska od beskorisnoga i uzaludnoga razgovora s njim može imati samo velike štete, kako kratkoročne, tako i dugoročne prirode. Neprijateljskom davljeniku se nikad ne pruža slamka spasa, ako je prije toga nebrojeno puta pokazao i dokazao da bi u obratnoj situaciji on Hrvatskoj bacio ne slamku spasa, nego bi joj , dapače, Vučić dobacio sidro ne bi li brže potonula na dno mora. Kad bi hrvatski političari razumjeli kakav je i koliki je Vučić životni gubitnik na svakom životnom planu, ne bi mu nikad pridavali značaj koji ni po čemu ne zaslužuje, koliko god on bio službeno predstavljan političkim odrazom volje naroda i države koju politički predstavlja u zemlji i u svijetu.
HOP
