Hrvatske elite – političari, intelektualci i jezični znanstvenici – šute dok četnici negiraju postojanje hrvatskog naroda i njegovog jezika. Istovremeno mu pripisuju genocidne odlike, što je najobičnija kontradikcija. Kako narod koji ne postoji može počiniti genocid? U ime čega? Kako takva četnička, primitivna i zatupljena masa može prihvati hrvatsku državu kao činjenicu?
Srbijanci će i dalje svijetu lagati, a hrvatski političari će šutjeti kao uvijek u prošlosti jer je riječ o ljudima sa komunističkim i jugoslavenskim pedigreom. Ima iznimaka, ali su one izložene ismijavanju komunističkih i jugofilnih moćnika koji kontroliraju medije.
Cijeli današnji srbijanski teritorij je ostvaren genocidnom svirepošću i etničkim nasiljem. Unatoč činjenicama, Srbijanci svoju svirepost i krvoločnost pripisuju drugim narodima u susjedstvu, a to je njihova cjelovita povijest. Zvjerska krvoločnost koju su Srbijanci pokazali od njihove pojave polovicom 19. stoljeća nije bila poznata ni u najprimitivnijim kulturama u Europi, a njihovu svirepost i krvoločnost i danas podržavaju imperijalne ili civilizirane sile – Britanija i Francuska.
Iza te zvjerske krvoločnosti, nažalost, stoji SPC, koja sebe naziva kršćanskom, ali je to ne sputava da svetog Stepinca naziva zločincem. SPC svoje zločine pripisuje katoličanstvu i Rimu, a svoje zločince proglašava svetima. Ona odgaja i stvara četnike, posebice u Hrvatskoj i BiH. Umjesto da zakonom zabranimo djelovanje SPC u Hrvatskoj, hrvatska vlast ne želi registrirati HPC. Zar nam trebaju ovakvi političari?
Međutim, Hrvati su milenijima bili nositelji civilizacije jer njihovo ime, često iskrivljeno, je prisutno diljem globusa, a njihov stariji poluslogovni jezik je temelj svih arijskih jezika, ali, nažalost, nije poznat kao haravača nego kao sanskrit. No, Hrvati nemaju lingviste nego vukovce koji to ne mogu dokučiti.
Hrvatska religija je bila dvojna i štovala je Sunce kao oca i planet Zemlju kao majku. Najbliže tom učenju je kršćanstvo, ali preko semitskog jezika i pisma i ono je iskrivljeno. Dakle, ime Harvač je označavalo Dvojnog Boga, što bi barem danas trebali razumjeti. Od tog imena nastaje i suglasničko ime Hruč, a od njega nastaje ime Krist koji je danas simbol Sunca. U arijskom Egiptu simbol žene i majke je bila Isis ili Izida. U imenu nedostaje početno slovo V. Krščanstvo danas slavi sina umjesto majke. U egipatskoj kulturi sin se zvao Horus, što je suglasnički napisano ime Harvač. Horus je bi čovjek isto kao i Isus.
Upravo zbog nepoznavanja izvornog učenja, mi danas vjerujemo da su Stari Grci i Rimljani štovali više božanstava. Ta božanstva su često predstavljala astrologijske znakove, planete i Harvača ili su imali su njihove odlike. Ako, pak, analiziramo etimologiju tih bogova i božica, vidjet ćemo da su sva ta božanstva nastala od imena Hara-vača, a iskrivljena su jer semitska pisma nisu imala slova za haravačke glasove H, V, Č, a često je slovo L zamjenjivalo slovo R. Zbog toga danas mislimo da stariji toponimi na prostoru Europe nisu povezani sa haravačkom kulturom i da ih nisu naslijedil Stari Grci i Rimljani napisavši ih na njihovim pismima.
Sve do pojave Semita, riječ za Sunce je bila HARA, a odatle i egipatski bog RA jer Semiti nisu imali slovo za glas H, a riječ za planet Zemlju je bila VAČA. Kako su Semiti pisali suglasnički, čitali i pisali sa desna na lijevo, arijska riječ VAČA je postala ČAVA, odnosno, SU na suglasničkom pismu. Njoj je kasnije dodan sufiks UN i tako je nastala nova riječ SUN za Sunce. Od riječi ČAVA je nastala i biblijska EVA.
Semitska kultura je Europljanima nametnuto najprvo preko Feničana, Grka i Romana, a potom i semitskog kršćanstva. Tako je zamjenjena izvorna arijska riječ za sunce HARA sa riječju SUN ili SON. ”Slaveni” su joj još dodali suglasničku riječ CE, koja također označuje sunce , i dobili riječ Sun-ce. Ovo je, dakle, dvojna riječ, a obe se razlikuju u nijansama.
Starogrčko pismo nije imalo slovo za glas V već ga je pisalo različitim grčkim slovima kao B, O, M, a ponekad i slovom Y koje se često odrazilo kao J ili I. U romanskim jezicima glas R je zamjenio glas L, pa je riječ HARA, odnosno, CARA postala SOL ili SOLE. Ranije su Hrvati Sunce zvali ČUN jer se micalo na nebeskom svodu poput čamca na pučini. Tako je riječ ČUN počela označavati čamac. Tako se mijenjao jezik i religija haravača u Europi.
Tako su se mijenjali i toponimi. Čim su četnici okupirali Foču nazvali su je Srbica. Zašto Srbica? Čini mi se da jedino tako Srbijanci mogu zaluditi sebe i misliti da je Foča uvijek bila Srbija. U II svjetskom ratu tamo su četnici počinili gnusne i velike pokolje, a o tome je pisao Mak Dizdar u jednoj svojoj pjesmi. Njihova zvjerstva je opisao Ivan Goran Kovačić u poemi Jama kojega su na koncu zaklali. No, to je prepisano ustašama. Naime, Foča se izvorno zvala Vača sa značenjem naselje jer i danas u hrvatskom jeziku riječ vas ili ves označuju naselje. Ovo preimenovanje naselja nam samo otkriva da Srbi nikad nisu živjeli u BiH.
Zapadno od rijeke Drine postoje dva naselja za koje Srbi misle da su ih imenovali Srbi, a to su Srb i Srebrenica. Međutim, istina je da oba naziva označuju Hrvate kad su bili vazali Bizanta nakon raspada Rima i podjele na dva dijela: Bizant i franački Rim. Srbijanci i danas Bizant nazivaju Vizantija, što jasno pokazuje da današnji Srbijanci nikada nisu bili pod vlašću Bizanta. Beogradski pašaluk je bio pod vlašću Franaka.
Naselje Srb se moglo još odraziti kao Serv, Germ, Kerv i Gerb, odnosno, Srv, Grm, Krv ili Grb jer na latinskom pismu Hrvati su sebe zvali Cerve. Njih su Romani zvali Serve. Dakle, na nekim pismima izvorno slovo V se još pisalo slovima F, P, M i B. Odatle i naziv Cer-vena, a od naziva Car-vana nastaju riječi car i carevina. Davanje novog imena Srbica naseljima jasno pokazuje da su Srbijanci i Srbi izmišljeni narodi. U stvari oni su vazda bili Hrvati. U SREB-RE-enici se nalazio kršćanski samostan, a na haravači se Srebrenica zvala Manača, odakle srbijanska riječ manast-ir. Zamjena glasa Č dvoglasom ST otkriva nam franački uticaj.
Sada bih se osvrnuo na dva hrvatska toponima koje su osnovali Certi ili Kelti, a to su Daruvar i Pakrac. Te Kelte Homer je zvao Medi zbog običaja i nošnje koju je karakterizirao alpsko-panonski šešir. Tim ih je kasnije nazvao Helveti i Veni. Daruv-ar se zvao DARU-AR, dakle, DARV-AR, odakle i toponim DRV-AR. Pak-rac je nastao do riječi PAK i RAC, dakle, PAČA i ARAC, a sačuvana je riječ bečarac. Ispuštanjem posljednjeg suglasnika C u nazivu Pakrac nastaje ime rijeke PAK-RE.
Međutim, u nekom trenutku povijesti riječ VARA je označavala vodu, a u čakavici je sačuvan glagol VARITI. Međutim, zamjenom slova V slovima P, M i B nastaju riječi PARA, MARA (MORE) i BARA. Što nam onda znače toponimi Varaždin, Vukovar, Varadin ili Paračin? Zar Bel-grad ne znači Bela Hrvatska?
Zadar se kroz povijest zvao JADERA, Talijani su ga zvali ZARA, a mi ga danas zovemo ZADAR. Izvorno ime na iskrivljenoj harvavači je bilo VAD-ERA, a kako vidimo glas V je postao J. To se događalo često na našm povjesnim prostorima. Naš današnji naziv je kršćanski i izvorno se zvao AZ-ADAR, dakle, AZ-VADAR, što ispuštanjem početnih slova u obe riječi postaje ZADAR. Ovaj naziv nikada nije nastao od izraza ”za dar” kako neki misle.
Što reći o talijanskom nazivu TRI-ESTE, dakle, TRST. Ova riječ je povezana sa Uskrsom i znači TRI USKRSNUĆA, a nastao je od haravačkog izraza TRA SATA, odakle i toponim TARSAT ili TRSAT. Dakle, i TRST se nakada zvao TARSAT.
Vinkovce su Rimljani zvali CIBALIA, što znači da se pučanstvo zvalo Cibali. Taj naziv je izveden od starog haravačkog naziva Čevale. Očito, slovo B je zamjenilo slovo V. U Gorskom kotaru imamo toponim Čabar, pa zaključujem da su tamo živjeli Čavari ili Čavali. Sačuvano su i prezimena CEBALO, ČUVALO, ČAVAR i ČAVAL.
Sada ću analizirati toponim za OSIEK. Za vrijeme Rima se zvao MURSA. Ako ovaj naziv čitamo semitski dobivamo naziv AS-RUM. Na glagoljici riječ AZ je značila Bog, a RUMA znači isto što RIM, RAMA, RUMA i ROMA. Koliko tajni se još skriva u izgubljenoj haravači koju lingvisti, nažalost, nazivaju sanskrit.
Na koncu ću etimologijski analizirati naziv za Split. Grci su ga zvali AS-PALATH-OS. OS je grčki gramatički sufiks pa je semitski AS-PALATHO postalo SPALATO, što je današnji talijanski naziv. SPLIT je suglasnička inačica tog imena. Prije Dioklecijanova svetišta tamo je moralo postojati neko religijsko svetište harvačke civilizacije, a Dioklecijan ga je uredio prema tom učenju. Dakle, nije to bila nikakva palača već je bilo svetište. DIO-KLEC-jan znači DVA HARVAČA rođena.
Sa ovim bi završio ovu analizu toponima sa nadom da će se i drugi Hrvati početi drukčije gledati na hrvatsku povijest i jezik.
Srećko Radović
HOP