Prvi put u životu pišem publicistički tekst „izravno u stroj“, kako bi rekao jedan hrvatski književnik. Na to me je potakla presuda šestorici Hrvata, 29. svibnja 2013. godine, tzv. Haškog suda, kao i naslovnica Novog lista od 30. svibnja 2013. s natpisom Zločinački pothvat, bez upitnika iza natpisa, bez navodnika, iako presuda šestorici Hrvata još nije konačna. Jadni utemeljitelj Novog lista, Frano Supilo.
Ja neću komentirati spomenutu presudu Hrvatima i Hrvatskoj u engleskoj koloniji Nizozemskoj, nego ću moliti Boga da drugostupanjski Sud tu presudu poništi kao nemoralnu, protupravnu i protuzakonitu; u ovom tekstu pokušat ću ukazati na to koliko smo mi Hrvati pridonijeli da se ovakva presuda izrekne. Neki Hrvati, koji znaju da samostalnost države Hrvatske nije još uvijek priznala Jedinstvena svjetska vlada, djelovali su i djeluju i danas na razdržavljenju države Hrvatske i vesele se ovakvoj haškoj presudi. Bog im grijehe oprostio! Međutim, svojim političkim pothvatima kumovali su zločinu protiv Hrvata i Hrvatske svi koji su sudjelovali u priznavanju samostalne države na teritoriju povijesnih hrvatskih zemalja, Hercegovine i Bosne. Ni Ugri, ni Habzburzi nisu napravili ono što su naši hrvatski političari napravili – priznali da Bosna i Hercegovina nije sastavni dio države Hrvatske – nego su se mnogi od tih stranih vladara morali zaklinjati, prilikom krunjenja za hrvatskog kralja, da će „matici zemlji pripojiti zemljicu Bosnu“. Postao „vođa svih Hrvata“ naš čovjek, premda po prezimenu tuđi man, i odrekosmo se dviju svojih zemalja, kao da nikad naše nisu ni bile. Taj čin sam već onda nazvao zločinom, može se provjeriti u mojim tekstovima, kao što sam nazvao suludom političku uputu Hrvatima u BiH da na referendumu glasaju za samostalnu BiH iako se znalo da Srbi neće izići na takav referendum; „manje od Banovine“, napisao sam tada, „ravno je izdaji“. Prema tome, ovaj moj tekst nije naknadna pamet, nego opetovanje puno toga što sam davno napisao, da bi barem malo lakše podnio nametnuti im (Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Berislavu Pušiću) zločinački pothvat od 111 godina zatvora.
Zločin je bio i ukidanje Hrvatske republike Herceg Bosne, zločin je bio i nepripajanje državi Hrvatskoj barem teritorija koji je Dubrovnik sramotno darovao Turcima. Zločin je omalovažavati broj poginulih Hrvata u HV-u rodom iz BiH, 64% od ukupnog broja poginulih u HV-u, i brinuti se više o obiteljima četničkih zločinaca nego o obiteljima poginulih branitelja, zločin je tretirati u Hrvatskoj Hrvate iz BiH kao teret, zločin je raskopati HDZ u BiH na dva dijela, zločin je ne brinuti se o Hrvatima iz BiH barem onoliko koliko nas je Tuđman u Ustavu RH obvezao, zločin je potpisati Dejtonski sporazum u ime Hrvata iz BiH i ne brinuti se o njegovoj pravilnoj primjeni, zločin je priznati da je pola Bosne i Hercegovine,Krvavica, samo srpska, zločin je reći Hrvatima iz BiH da Zagreb nije njihov glavni grad, nije samo politički diletantizam, nego i neka vrst zločina, vjerovati u pravednost Haškog suda, zločin je izmijeniti Ustav RH na način na koji je to Sanader-Kosoričina Vlada učinila, zločin je, protivno volji dvotrećinske većine hrvatskog naroda, na ovakav način utrpati Hrvatsku u Euniju, zločin je potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao akt koji je iznad hrvatskog Ustava (Račanova Vlada), zločin je državne tajne dokumente dostavljati Haškom sudu, zločin je hapsiti i trpati u zatvor hrvatske branitelje, zločin je, protivno Ustavu, izručivati stranom sudu svoje državljane, zločin je reći da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, zločin je pljačkati svoju državu dok drugi za nju gine, zločin je davati nacionalnoj manjini, koja je ratovala protiv osamostaljenja Hrvatske, veća prava nego su ikad od doseljenja u Hrvatsku imali, zločin je ozakonjivati nastrana, protuprirodna i amoralna ponašanja pojedinaca, zločin je negirati blajburške žrtve a veličati jasenovačke koje su deset puta manje od blajburških, zločin je izjednačavati žrtvu i zločinca – jednako okrivljivati okupatore i okupirane, zločin je da su u hrvatskoj vlasti Srbi koji su napadali Hrvatsku umjesto Srba koji su branili Hrvatsku, zločin je pravljenje koalicije (Sanader), da bi vladalo Hrvatskom, sa SDS-om umjesto s HSP-om, zločin je donijeti izborni zakon po kojem vlast u Hrvata mogu osvojiti samo dvije, po odnosu prema Državi i Narodu, istospolne zajednice, zločin je ne činiti sve, u skladu s mogućnostima, za spas i trajanje hrvatskog naroda i države, zločin je ne osuditi svaki zločin protiv hrvatskog naroda i države, zločin je otimati svom narodu, raznim poreznim nametima, ovo malo bogatstva što je ostalo, zločin je prodavati bilo što od općeg nacionalnog interesa, zločin je davati nazive trgovima i ulicama po velezločincu Titi, zločin je birati njegove sljedbenike da vladaju Hrvatskom, zločin je predati i prodati skoro sve medije u Hrvatskoj strancima, zločin je ne imati hrvatske državne medije, zločin je ne njegovati svoj jezik, običaje i kulturu, zločin je ne osuditi zločince i zločin (Stanišić, Simatović, Perišić…),zločin je ne braniti se od zla, zločin je ne priznati da su se neki Hrvati iz Hrvatske ponašali i ponašaju prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine neprijateljski…
Nije zločin oprostiti zločin, ali je zločin zaboraviti zločin. Nije zločin, niti je zločinački pothvat praviti, obnavljati državu Hrvatsku na njenom povijesnom i etničkom tlu. Opet kažem: Hag je za Hrvate had.
Marko Matić, Zagreb, 31. svibnja 2013.
HOP
