Zbogom pameti i dobar dan tugo u zemlji gdje zabijaju posljednji čaval u lijes istine i pravde
U povodu smrti prvaka srpskoga glumišta scene JDP ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ) Nebojše Glogovca, portal beogradskoga bulevarskog “Kurira” prenio je sjećanje na 48 – godišnjeg rano preminulog rođenog Trebinjca, potom Pančevca, napose i Beograđanina, kroz njegovo egzibicijsko i akrobatsko bježanje od istine u carstvo tradiocionalnih srpskih odbijanja priznanja i neizbježne spoznaje kako su Srbi jedini pravi krivci za ratno krvoproliće iz devedesetih, nastalo radi srpskih ambicija da genocidom stvore Veliku Srbiju na tlu Hrvatske i Bosne. Iz daljnjega priloga zorno je kako je i pokojni srpski glumački bard i korifej kazališne i filmske scene bio jednom od bezbrojnih dragovoljnih žrtava sustavne samoobmane i kroničnoga srpskoga bježanja od priznanja bilo kakve stvarne krivnje. Ali, to je bio njegov osobni izbor i on je na to pristao svojom voljom i željom. Glogovčeve riječi i misli o karakteru srpskoga osvajačkoga i nepravednoga rata s ciljem pokoravanja i porobljavanja nesrpskih naroda u bivšoj Jugoslaviji, razvidno govore kako nema niti traga od bilo kakvoga kajanja u Srba, time niti bilo kakve realne šanse za makar nagovješaj procesa neophodne i neizostavne srpske katarze. Bez srpskoga pročišćenja, ne može biti ni neophodne pomirbe naroda na prostoru bivše Jugoslavije. Ako netko poput Glogovca misli da je đeneral Draža – srpska paralaža velikan, onda je jasno kako i Ratka – praznoglavka i stenoglavka Mladića logično drži tijekom cijeloga svoga života vjernim i dosljednim nastavljačem lika i zlodjela masnobradoga Čiča Draže, velike srpske paralaže. U nastavku izdvajamo iz odlomak iz arhivskoga intervjua Nebojše Glogovca jednoj beogradskoj TV postaji, objavljenoga netom nakon izricanja praktički, premda ne i sasvim teoretski doživotne i zaslužene i opravdane zatvorske presude Glogovčevu heroju Ratku Mladiću. Presuda je, kako podsjeća i “Kurir”, izazvala brojne i burne reakcije u Srbiji, regionu i svijetu. Svoju ocjenu ubro je iznio i poznati srpski glumac Nebojša Glogovac, podsjetivši na mišljenje ustaljeno u Nevesinjaca da je “Mladić bio ozbiljan vojnik i časna vojnička figura.”
“Ne mogu da mislim ništa dovoljno suvislo, jer ja nemam te podatke. Ja ne znam što se tamo dešavalo. Ne znam tko je izdavao zapovjedi i tko je koga mučio, strijeljao i svakojake gadosti pravio. Znam da Nevesinjci moji dragi i pošteni ljudi, koji su za vrijeme rata branili svoje domove, kažu da je Ratko Mladić za njih jedan ozbiljan vojnik i jedna časna vojnička figura. To su ljudi koji su bili u rovovima, samo ih citiram.” On je u nastavku istaknuo da tragični sukobi nastanu među susjedima “samo zato što im je netko tako rekao.”
“S druge strane, gledali smo snimke, vidjeli sve i svašta, vidjeli smo da su tu neki ljudi i djeca ubijani, klinci u pubertetu. Svakakvih je tu bilo zločina, postoje i razna svjedočanstva. Međutim, užasna jedna i gadna igra se javlja oko toga, jer treba šest tisuća žrtava da bi bio genocid, pa hajde sad navlači i te cifre. To je tek gnjusna i ružna igra. Ali, to što nije genocid, ne opravdava nekoga od ostalih zločina koji su počinjeni. Cijeli taj rat je bio telefonski rat, a opet je toliko ljudi izginulo. Treba da se desi taj klik u narodu i da ne treba da se svađaju sa susjedom Mujom, samo zato što im je tako netko rekao.”
Rat nije metafizika i oko srpske vojne agresije na sve hrvatske povijesne prostore zapadno od Drine ne može biti nikakve mistifikacije, kao što je to nevješto pokušao srpskome narodu poručiti Nebojša Glogovac, sve u prepoznatljivom srpskom duhu eskiviranja istine o propalom pokušaju stvaranja Velike Srbije na tlu hrvatskih zemalja zapadno od Drine. Vidi se kako je i zašto je vrsni glumac srpske glumačke pozornice bio prije studija glume propali student psihologije. U psihologiji je bitan feeback što ga govornik ostavlja istinitošću i iskrenošću misli na sugovornika. Glogovac u kratkom i neuspjelom performansu bijega od istine da su Srbi isključivi krivci za rat, igrom riječi želio je napraviti improvizirani igrokaz umanjivanjem i relativiziranjem svih žrtava srpskih vojnih i osvajačkih pohoda u Bosni i Hrvatskoj. Kad je govorio općenito o ratu i njegovim žrtvama, lukavo je rabio neodređene gramatičke riječi tipa ” sve”, “svašta”, “netko”, “nešto”. Nije bio siguran tko je i što je Ratko Mladić, dok mu njegovi zemljaci Nevesinjci nisu objasnili da budući ratni zločinac u ime srpstva čini sve što je nekad činio i Draža Mihailović. E, onda je Glogovcu sinulo u glavi kako je Mladiću dopušteno u njegovoj viziji bjelosvjetske pravde raditi i najgore zločine nad drugima, samo zato što imaju grijeh rođenja da na ovaj svijet nisu došli kao Srbi. I tu se vidi zašto je Glogovac položio samo četiri ispita psihologije za dvije godine studiranja. Misli su se potonjem velikom i odličnom glumcu, ali ni izbliza čovjeku empatije i altruizma za patnje i stradavanja naroda druge vjere i druge nacije, rasule u krhotine i upao je u svojevrsni “contradictio in adjecto.” Prevedeno s izumrlog jezika “rode”, dakle izvornog latinskog, Glogovac je upao u proturječnost vrijednosnih, ljudskih i moralnih stavova vlastitih riječi u nekoliko navrata tijekom kratkoga intervjua o liku i nedjelu Ratka Mladića. Istodobno, pokazao je i dvostruke kriterije spram svoga i svenarodnoga srpskoga promišljanja o uzročnoposljedičnoj poveznici rata i njegove inicijalne kapisle. A, to su osnovni elementi formalne logike ili logičkoga silogizma, još od doba Aristotela. Dakako,namjerno pogrešno postavljene premise kakve je svjesno gradio o uzocima i posljedicama rata Nebojša Glogovac, dovode neminovno i do pogrešnih zaključaka. Kako se nije stigao upitati otkud njemu pravo docirati i svojim zemljacima Srbima da se “ne smiju svađati i ratovati sa susjedima” kad je sam za života oduševljeno podupirao, kako vidimo, ne samo Dražu Mihailovića, nego i Ratka Mladića. Da bi netko uzeo u ruke mač pravde moralnoga suca, ne smije si dozvoliti davanje vatrene potpore dvojici osvjedočenih zlikovaca poput Draže Mihailovića i Ratka Mladića. Što znači jezična konstrukcija tipa “zato što je ljudima netko rekao da se svađaju i ubijaju?” Jesu li možda Glogovčevi miljenici Draža Mihailović i Ratko Mladić bili neshvaćeni genijalni mirotvorci u prostoru i vremenu u kojem su živjeli, pa oni imaju u njegovoj glavi status božanstva, a cijeli srpski narod u kojega se zaklinje Glogovac je onda žrtva neshvaćenoga “dobročinstva” Mihailovića i Mladića!? Koliko čovjek mora biti glup na ivici debiliteta, pa prihvatiti takvo vrijeđanje ljudske inteligencije, makar i u pokušaju. Mihailović i Mladić su bili odraz volje i želje ogromne većine mržnjom i sustavnom velikodržavnom promidžbom zadojenoga srpskoga naroda,a Glogovčeve misli samo su jedan refleks srpskoga naopakoga i uzaludnoga propalog pokušaja razvodnjavanja krivnje za rat. Imaju li srpski dželat i nesrpske žrtve ime i prezime, naciju i vjeru? Rat nije prijateljska partija stolnog tenisa, da se za tili čas mijenjaju strane nakon parnoga zbira poena, tako da je u stvarnosti nemoguće prihvatiti ustaljenu srbijansku mantru o “građanskome” ratu, jer se vodio, dakako i po selima, a Srbi ga ne krstiše “seljačkim” ratom, a u biti i krajnjoj srži srpskim osvajačkim kojega je svojim isprekidanim, nepovezanim i logički neodrživim pokušajem izjednačavanja krivnje dželata i žrtve pokušao lansirati u javnost i Nebojša Glogovac kao ratni sukob u kojem odgovornost zaraćenih strana treba biti po srpskoj želji podijeljena na ravne časti. Sukladno tome je i njegovo licitiranje brojem žrtava u Srebrenici, poricanje genocida, a sve dosljedno razmišljanjima cjelokupne srpske javnosti na tu i ostale teme uzroka i posljedica rata. Sjetimo se samo kako je i bivši srbijanski predsjednik navodno najzapadnije politički orijentirani političar iz Beograda, Boris Tadić stranim diplomatama srpske ratne logore predstavljao kao “sabirne centre”, gdje su valjda u Tadićevoj mašti zarobljenici trebaju učiti u miru, tišini, ljubavi i sreći srpske narodne tradicije, kulture, običaja i folklora srpskoga naroda. Ako kojim čudom pritom izgube glavu u “sabirnome centru” i Tadić bi jamačno kazao kako su “sami pali, okliznuli se na nekom stubištu i sami se tako i ubili.” Najteži i najgori od svega su ovakvi prozirni pokušaji ubijanja istine, pravde i ljudskoga dobra i to neprestance na javnoj sceni Srbije. Nesuvisle i nebulozne misi pokojnoga glumačkoga, ali ne i ljudskoga virtuoza, Nebojše Glogovca, uzaludan su pokušaj dokazivanja nemogućega kako su istina i pravda, ako ne rođene sestre, onda barem posestrime laži i nepravdi, baš kao što nikad, nigdje i nikako Bog neće biti ni brat, niti sabrat Sotoni, jer bi onda doista pobijedilo Luciferovo carstvo. Da je to želio uvažavati i priznavati za svoga života, Nebojša Glogovac danas bi bio, ne samo glumačka, nego i ljudska legenda. Ovako, ostao je tek na pola puta, jer što god čovjek delao tijekom svoga ovozemaljskoga bivstvovanja, ostaje za buduće naraštaje najbitnije kakav je trajni ljudski pečat i trag onima što dolaze iza nas ostavio kao ljudska i moralna gromada, a to je svakome najveći i najteži izazov i kušnja. Jer, pokoljenja djelima sude, a nedvojbeno je svakome poštenom, iskrenom, plemenitom, čovjeku da je suvremeni simbol obranjene ljudske časti, ponosa i dostojanstva nekad jako davno hrvatskog i katoličkog, a već tri posljednja stoljeća srpskoga i pravoslavnoga grada Trebinja na najvećoj rijeci ponornici Trebišnjci, svakako nezaboravni i slavni junak Srđan Aleksić. E, taj momak je stao pred streljački stroj srpskih vojnika u Trebinju i spasao život školskome drugu muslimanu. Srbi su ubili Srđana umjesto muslimana,a ovaj je i danas živ i živi s obitelji u Skandinaviji i odavno je postao punopravnim građaninom Švedske.Srđan Aleksić uskoro dobija ulicu u rodnome Trebinju u kome je u srcu grada ostavio život da bi spasio život školskoga druga. U to vrijeme isto tako rođeni Trebinjac Nebojša Glogovac je bio još student glume na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, ali je i on, kao i svi Srbi čuo za tragediju Srđana Aleksića. Njemu je prije ukazana počast davanjem ulice i trga najprije u Novom Sadu, onda i u Beogradu, pa tek onda u rodnom Trebinju, gdje se, doduše, dugi niz godina u spomen na njegov potez dostojan junaka antike, održava memorijalni košarkaški turnir pod njegovim imenom. Koliko god je golema i velika tuga za prerano izgubljenim životima ubijenoga 25 – godišnjega Srđana Aleksića i sad prerano preminuloga 48 – godišnjega velikoga i odličnoga glumca
Nebojše Glogovca, njih dvojica ne mogu nikad stati u istu rečenicu, jer se u životu nisu ni natjecali u istim disciplinama. Možda se zbilja izuzetno i rijetko talentirani Nebojša Glogovac u životu i ostvario kao najveći srpski glumac svoje generacije, ali će zato lik i djelo Srđana Aleksića, koji se sa svega navršenih 25 godina života nije stigao profesionalno afirmirati, zauvijek ostati upisano u antologiju ljudskosti, hrabrosti, odvažnosti po cijenu vlastite žrtve zarad spasa života susjeda i prijatelja iz škole i djetinjstva. Da je Srđan Aleksić zatvorio oči, kao u tom času slučajni prolaznik ulicama grada, prizorom mučkoga i krvničkoga prebijanja toga muslimana u centru Trebinja i da je okrenuo glavu u stranu, danas bi on bio živ, a musliman mrtav. Ljudsko djelo živi dok živi narodno sjećanje i narodna predaja o njemu. I zato je od dva rođena Trebinjca vječno heroj Srđan Aleksić, a ne Nebojša Glogovac. Zaista, nije bilo teško kazati i onda u ratu i sada u miru riječi koje nije nikad izgovarao samo Glogovac kao originalno svoje, nego i ogromna većina Srba koja u ratu, a ni u poraću nije slijedila primjjer Srđana Aleksića, sem u rijetkim i časnim iznimkama. Uglavnom, držali su maksime koju je devedesetih rabila i tragikomična, ali ne još uvijek i zaboravljena narodna zastupnica DPS-a iz Herceg – Novog u tadašnjoj saveznoj Skupštini zajedničke države Srba i Crnogoraca. Kad su je srbijanski zastupnici šah – mat serijom pitanja doveli u nebrano grožđe priznanja kako su tijekom rata zajedno napadali Dubrovnik, a odjednom Crnogorci te 1997. počeli tvrditi “kako ne bi oni to nikad sami, nego ih eto, braća Srbijanci nagovorili,” onda izađe za govornicu zastupnica DPS-a Mila Đukanovića i reče misao koju je izrekao u svome kontekstu i Nebojša Glogovac: Dakle, Beba Džaković reče i ostade živa na iznenađenje i čuđenje isprepadane mase zastupnika takvom količinom posipanja pepelom i moralnim sunovratom. “Pa, što još hoćete od nas? Tad nam je bilo tako rečeno, a sad nam je rečeno drukčije i to je to!” Kad se prevede ezopovska misao hercegnovske doktorice opće prakse Bebe Džaković, koja si je potom dopustila poniženje da je uz rijeku i pravu bujicu suza otvoreno vrijeđa Vojislav Šešelj, “slanjem u noćne klubove, ne bi li je frustriranu i nezadovoljnu neki srbijanski žigolo zadovoljio i usrećio,” to bi značilo doslovno ovako: “Najprije nam je bilo zapovijeđeno da mrzimo i ubijamo susjede samo zato što su druge nacije i druge vjere, a sad nam je zapovijeđeno da glumimo kako to nismo činili mi, nego neke izvanzemaljske sile u naše ime i mir, brate mir, nitko nije kriv.” To pije vodu samo u civilizaciji indijanskih plemena Sijuksa i Komančija, koji pravdu i nepravdu doživljavaju ovako: “Pravda je kad naše indijansko pleme opljačka, spali i protjera i pobije susjedno indijansko pleme, a nepravda je kad sve to isto oni učine nama.” Treba biti najveći oksimoron na svijetu, pa prihvatiti takvu tlapnju Bebe Džaković kako je srpskocrnogorski osvajački rat elementarna nepogoda kao požar, poplava ili potres tla. Takvu njezinu spiku može u Hrvatskoj prihvatiti samo nekto tko se zove Stevan – Burduš Mesić ili Jovo Josipović – Yusipović, a odaziva se i na Jusuf Jusufović otkako je zagovornika istrijebljenja Hrvata muslimanskog Srbina iz Novog Pazara Ejupa Ganića nagradio odličjem hrvatskoga kneza Branimira prvoga reda.
Dragan Ilić
HOP
