…Samo srbijanski nacrtani Charlie Brown na njegovo ulizivanje i oblizivanje viče: Snoopy, sine, obriši sline, još si alav, ne budi balav…
U ponedjeljak je bio dan zaljubljenih. I dan prije Valentinovog na Banovini jedan iz Srbije uvezeni četnik i jedan lokalni životni (po)četnik imali su pred stotinjak nazočnih sluđenih i velikosrpstvom zaluđenih srpskih mještana uzajamni ogled u kojem je samo mlađi četnik onom petnanest ljeta starijem životnom i zalutalom (po)četniku pucao “elvere” na jedan gol. (Po)četnik ne bi bio antitalent u svim životnim disciplinama i izgubljen u prostoru i u vremenu da je i pokušao obraniti makar jedan kazneni udarac. Kad dječaci igraju nogomet u školskome dvorištu na jedan gol, to se zove igra viktorije, a na vratima je obično onaj dečko što je talentiran za sport onoliko koliko i malo, žgoljavo pile iz dječjega crtića “Pjevac Sofronije i pile”. Tamo će pjevac piletu: “Sinak, ne igra se tako bejzbol… Daj meni loptu, da ti pokažem kako se baca lopta… Dečko koji ne igra i ne zna pravila bejzbola… Je li ovo pile možda zamijenjeno u inkubatoru? Pitat ću gospa koku!” Tako je kukurikao pjevac dok mu žutokljunac s naočalama na znanstvenoj osnovi i aritmetičkom proračunu dokazao djelom da se nije izlegao kao mućak. I onda na koncu konca Sofronije kaza gospa koki, piletovoj mami: “Hvala gospo na vašem pristanku da se udate za mene, ali ja sam odustao. Ne treba me vaša ljubav grijati. Zavoji me sad griju, jer vaš mali umije bejzbol palicom baš zapapriti udarac!”
I tu prestaje sličnost i nastaje razlika veličine vulkanskoga kratera između kokinog pileta iz inkubatora mašte dječjih crtića i onoga kopileta Milokrada Tupavca. Onako glasno kukuriče u Saboru Hrvatske, a pred srbijanskim liscem iz šumadijskoga kokošinjca manji je od makovoga zrna. Jasno, srbijanski je pjevac Sofronije donio jednu čokoladu “bracu” i jednu čokoladu “seku”, ne bi li osvojio srce jedne gradske koke, dok je srpskoj dječici podario pored ostaloga i kompiće. Trebat će im pokoje računalo da tamo napokon pronađu da su rođeni i da žive u zemlji Hrvatskoj, a ne zemlji nezvanoga i neželjenoga gosta i dvoličnoga darivatelja apetita vukodlaka, što je tamo potegao u posjet iz jedne zemlje zalazeće pameti. I u legendarnome filmu za one malo starije i ozbiljnije “Geronimo”, snimljenome daleke 1962. indijanski poglavica Geronimo, udarajući se nesuđenoj zaručnici, vječnoj ljubavi njegovoga raspusnoga života ovako veli: ” Ljubavi, udat ćeš se za mene, trebaš mi, bit ćeš mi žena, imat ćemo čopor djece!” Ona ga gleda blijedo, jer je Geronimo prije toga nije niti jednom prigodom upitao je li ona njega uopće voli, ili je samo on ludo zaljublje u nju? I tako i srbijanski poglavica Geronimo vukodlaki zamišlja svijet kao i indijanski i jedini pravi Geronimo. Bitno mu je kao i svakome Indijancu u rezervatu što on misli, želi i hoće, kako on vidi prošlost i sadašnjost i budućnost. Sve drugo izgleda tome divljaku kao paljenje neke bengalske vatre. Trebali bi mnogi poput Milorada Pupavca, zvanoga Snoopy, pogledati barem još jednom u životu film Geronimo s glumcem Chuckom Connersom i glumicom Kamilom Davi u glavnim ulogama. Film potpusuje redatelj Arnold Gavin i to nadasve životno poučno filmsko ostvarenje zanavijek je s razlogom ostalo filmski evergreen.
Što smo još mogli skenirati kao na rendgenu iz kratkoga, više nego šturoga dijaloga dva opskurna lika, uvezenoga četnika i domaćega (po)četnika u Vrginmostu? Tek nekoliko scena razgovora junaka Cankarjevoga romana “Sluga Jernej i njegovo pravo.” I ne mora se iznova čitati ni novela slovenskoga pisca Ivana Cankara, još manje radi toga pohoditi primjerice Cankarjev dom u Ljubljani, nego je bilo dostatno vidjeti suvremenoga srpskoga slugu Jerneja, što se kliče Milorad i njegovoga gospodara Vučića, pa da ustvrdimo kako je i Cankarjevo djelo onoliko besmrtno koliko i danas ima otužnih živućih srpskih protagonista, što ne žive u korak sa stvarnosti. Kad četnik kaže (po)četniku: ” Milorade, ne moraš glasati baš za svaki zakon” ili u nastavku: ” Vidiš i ovi ljudi kažu da sam u pravu…” , a onda četnik zakucava (po)četnika riječima: “Aha, crveniš se u licu, znači imaš poštenja i srama!” A, na sve to (po)četnik će četniku samo stidljivo kroz ube, da ga gospodar ne bi mlatnuo slučajno preko zuba, jer mu je vjerni cucek već dovoljno lizao i oblizivao bačene koske ispred štenare i toga i prethodnoga dana, toliko mnog da ni ni crtani pas Pluton ne bi gazdi Mickey Mouseu polizao koščurina niti u najmiješnijem crtiću za djecu. I onda Pluton… pardon… jesmo li rekli zvat ćemo ga Snoopy, a ne Pluton! Što će mu toliko novih nadimaka, može se sluga Jernej… pardon… sluga Milokrad zbuniti i zabrojati koliko je mnogo novih pravih nadimaka zaradio za tako kratko vrijeme. I za to treba biti izvanserijski talent. Nije svatko rođen za beskičmenjaka. Milokrad je na rođenju promašio inkarnaciju kad je dolazio na ovaj svijet. Tako ni afrički noj ne može duboko zabosti glavu u pijesak koliko Milokliz Gubavac može pred svojim gospodarm Vučićem. A može i hoće jer skupa pohode onu jedinu im voljenu financijsku crkvu, iz koje pljačkom i beskrajnom otimačinom bjelosvjetskih razmjera izvlače novac od narodne sirotinje. I što bi na kraju balade za te zaludne balkanske nomade jednoga fetivoga četnika i jednoga doživotnoga (po)četnika, ovaj prvi onako mangupski i šeretski dometnuo svome šegrtu, naglas sve da ih čuju nazočni srpski seljaci, njihovi vjerni veseljaci: “Posluša mene Milorad ponekad… ali samo ponekad…” Bila je to sama završnica igre dva opasna životna autsajdera, nešto nalik sqadrama zalutalima u Seriju A. To vam je ono kad iz talijanske beton lige u najviši razred zalutaju Sassuolo i Chievo, a ni samo najvispreniji talijanski zemljopisci mogu pronaći njihove selendre, i to pod najvećim povećalom, na mapi Italije u blizini Reggio Emilie, odnosno Verone. Bila je to jednosmjerna pravolinijska i neuzraćena platonska, dakle ono pravo topla ljubav na srpski, pa još i seoski način, dvojice seoskih bekrija, onoga domaćega Mileta, što bi uskoro mogao, nastavi li ovako šetati i u zbilji samo lajkovačkom prugom, kad već nema drugom, te onoga po zlu znanoga vojvode Alekse Vukodlaka u janjećoj koži.
I što je to pupavi i glupavi Mile, to balavo i slinavo star – malo 63 – godišnje kokino pile, zaostalo u razvoju ponosa, časti i ljudskoga dostojanstva imalo novoga za reći svome inozemnome gospodaru, osim svega onoga što smo i prije toga znali? Bila je samo jedna nova stvar. Da je Vučić muzikalan, na ono Miletovo – Piletovo: “Ali, predjsjedniče, dozvolite da vam se obratim, ali predsjedniče…” , uzvratio bi samo: “Mile – Pile, nije to muzika za moje uši! Ja volim mangupe i zato ne možemo da se družimo, jer ja sam kobac koji lovi piliće kao što si ti! Možeš me zvati i lešinar, jer ako me naljutiš, mogu te i olešiti!” Na to će njemu Mile Pile: ” Ali, predsjedniče, ja nisam Pile, ja sam samo Mile!” Lešinar će malome picopjevcu Piletu: “Ne, ne ti jesi pile, ti jesi samo jedan lajavi krelac!” Nisi – jesam – nisi – jesam… I tako da četnik i (po)četnik okupljenoj djeci u Vrginmostu kao životni antisluhisti ne bi nadalje kvarili sluh, od onoga njihovoga prostačkoga nadgornjavanja tipa “nisam – jesam, nisam – jesam”, jednoga dana će opet nastati možda i festival srpske etno – muzike “Nisam – jesam” i reinkanirani beogradski festival “MESAM”. Mnogo Mile pilećega mozga svome kobcu iz Srbije kao svaki lajavi krelac kukuriče: Nisam, jesam, spreman sampjevati i za “MESAM”, da je već i lešinaru vukodlakom dojadio i dozlogrdio od stalnoga Pupijevoga novoga traženja vukodlakova lilihipa. Kao da mu hoće vukodlak reći: “Pa dosta više toga tripa, nađi si novoga lilihipa!” No, svjestan je Snoopy lajavi krelac da mora do iznemoglosti lizati svaku kost što mu je baci gospodar Charlie Brown, jer ako mu otkaže poslušnost, kojim čudom ga ugrize, istoga časa zatvorio je za sva vremena pipu iz koje mu izvana curi logistika i potpora za rušenje zemlje u kojoj je rođen i u kojoj živi. I samo radi toga srebroljubivi i koristoljubivi beskičmenjak u stanju je lizati i jesti sve izlučevine što mu servira gospodar iz zemlje zalazeće pameti. Ako se Snoopy ne bi propinjao i na zadnje noge, kad mu Charilie Brown dovikne: “Stani… Kreni… Sad prema meni, šeni… Snoopy kao i svaki cucek zna da bi ga Charlie Brown izbacio istoga trena na ulicu i Snoopy bi u nastavku sam išao tražiti koske, ne bi li koju i oglodao kao i svaka lutalica. Ovako, Snoopy i dalje uživa u carstvu rudnika njegovoga beogradskoga gazde Charlia Browna.
Nekad su Srbi desetljećima snimali nedjeljom popodne u vrijeme Šugoslavije onu vojnu promidžbenu emisiju na drugome JRT programu pod nazivom: “Dozvolite da vam se obratimo.” Prevedeno na pašalučki jezik prijevoda znaka i smisla riječi, najbolji prijevod toga glasio bi: “Dozvolite da vas obrlatimo.” I tako je četnik pred nešto više od stotinjak prostodušnih seljana doista obrlatio slugu pokornoga, još većega pacera i dunstera od sebe samoga. Što bi narod kazao, eto, našla krpa svoju zakrpu. I kad ga je Šešeljeva picousta krpa onako pred svim svjedocima okrpila i baš pošteno odalamila, ovaj još veći jadnik i bijednik i još veća potrošena trulex krpa, nije skužio kako mu je njegov gospodar u mangupskome žargonu, tim riječima najviše htio baciti ne kost da je do besvijesti glođe pred svima nazočnima, nego mu je uličnim slengom bacio “kosku” da se malo kao obješenjaci i lokalna spadala pred okupljenima poigraju u šali i veselju, na njima svojstven, znači prost i primitivan način. Beogradski Charlie Brown u liku četnika Vučića višak ironije i cinizma ljudima prodaje tako kao crni humor. No, njegov je Snoopy u liku srpskoga četnika i životnoga početnika Pupovca očito život proveo daleko od vreve mangupa s asfalta. I zato ga zovemo početnikom, a ne samo četnikom, premda bi mu bilo zasigurno draže bilo bez onoga prefiksa “po”, da može i on s istom četničkom titulom stati pred vojvodu Vukodlaka. Kad mangup onome “svilenome” dječaku na asfaltu baci “kosku” kao Vučić Pupovcu u Vrginmostu, to je u slengu zakona ulice, što ga je od malih nogu prošao Vučić, signal da želi opipati puls onoga drugoga koliko ima i smisla za šalu i vic. Dakako, vukodlaku u janjećoj koži bilo je itekako stalo i do malo šale i vica, jer tko veli, da se malo opusti, kad već časnome vojaku Miru Bulju ne dozvoliše da mu ne samo odgovori kako četnika i spada, nego i da ga malo propusti kroz šake, a i to je uvezeni Charlie Brown, gospodar domaćega psa po imenu Snoopy jamačno zaslužio. Stare njegove zločinačke zasluge ni oprosta, niti zaborava nemaju. Zna srbijanski vukodlak u koži janjeta da se jeftino i kroz “iglene uši” provukao kao pas kroz kišu, lajući i zavijajući na mjesečinu dva dana na hrvatskoj zemlji, te si je kvarnjak i prepredenjak dao u društvu svoga sluge pokornoga Gubavca želio dati malo oduška tome činu. Misli srbijanska bolidra da je zasjeo u bolid forumule 1, a nije svjestan da će koliko sutra u nekoj iole većoj međunarodnoj političkoj igri, kad se ponovno promiješa špil karata, prvi krupije u kockarnici kazati kako je njegova karta najslabija. I tako prvi otpada privjesak jačih čim se u stranu malo jače nagne kompozicija vlaka, u koji, jasno, srbijanski Charlie Brown iz Boegrada ne smije po pravilima vožnje nipošto uvoditi svoga zagrebačkoga Srbina nadimka Snoopy Pupavi i uz to i mnogo glupavi. Jer samo si najveći glupak može dozvoliti da ga gazi još veći glupak i još veća budala od njega, kakav je nedvojbeno njegov gospodar srbijanskih prstenova političke moći i požude za faraonskom vladavinom.
Srbijanski vojvoda Aleksa, uvijek pun sebe od bijesa, inače je vatrenim obožavateljem trija fantastikus u sastavu Fidel Castro – Sadam Husein – Moamer El Gadafi. Prvome se potpisao sam u knjigu žalosti u svoje i u ime “cijeloga srpskoga naroda, što listom glri i ljubi lik i djelo velikoga srpskoga prijatelja Fidela Castra,” kako stoji u Vučićevoj posveti knjizi dojmova u Havani. Njegov učitelj, onaj što je dvanaest ljeta ribao pod zatvora u Sheveningenu, gdje su nekad robijali sem bezumnih poput Šešelja, čak i neki umniji ljudi iz daleke prošlosti kao Hugo Grocijus, hvalio se držanjem predavanja u prijestolnicama zemalja srpskih prijatelja u Libiji i Iraku, te je bio još od devedesetih gostujući profesor na Pravnim fakultetima u Tripoliju i Bagdadu. Zato je lijepo zamijetio srpski ekonomist i možebitno i političar u najavi Branko Dragaš kad je Vučića iz mladih dana opisao iz svega nekoliko susreta uživo s njim kao “biciklistu.” Tako su nekad zemunski mangaši, s kojima se u mladosti družio i Branko Dragaš zvali one što poput Vučića glume i izigravaju mangupe i frajere, a kad im prvi pravi krkan na ulici zavali pljusku, počnu cviliti i cmizdriti uz refren one starogradske pjesme: ” Obriši guze mama, obriši guze, jer večeras, hladna je noć…” I tako je zemunski kibicer poteza onih pravih i žestokih mangupa s asfalta Branko Dragaš vidio i doživio novobeogradskog biciklistu Vučića. Dolazi mu u susret golub pismonoša prenijeti mu pismo o ekonomskim namjerama stranke Šešeljuge, dvorske pepeljuge svih srpskih režima, a onda će Dragaš u svome reskome stilu odbrusiti na sve to otprilike ovako: “Ne treba mi i ne znači mi ekonomija iz kuta Sancha Panse ili Pancha Ville. Ako nemate što originalnije, nemojte mi poturati pod nos samo desperadose što idu na barikade i kad nemaju patrona iz sebe.”
E, tako sa Charlie Brownom iz Novoga Beograda komunicira njegov susjed iz Zemuna, što ga pozna tek kao biciklistu, koji doživi redovito gumi defekt na biciklu u zadnjoj i odlučujućoj etapi utrke. Neovisno od toga što nije taj biciklist iz Novog Beograda rođen u mejsecu horoskopskoga znaka raka, njemu zloslutno namiguje podznak tumora, te mu ni vjerojatno zvjezdani, lucidni intervali nadahnuća u ritmu muzike za ples delirija paranoidne shizofrenije, neće pomoći da pobjednički uđe u ciljnu ravninu, jer već malaksalo okreće pedale bicikla zadnjim atomima snage. I upravo zato je novobeogradski biciklist od Mileta Pileta, u duši žestokoga Jugoslavena i loše odglumljenoga žestokoga Srbina i prejadnoga čovjeka Mileta Pupovca, očekivao za spokoj njegove duše odlazećega srbijanskoga Al Caponea, barem neku gestu, neki Piletov okret, potez, trik, dribling, štos, vic, geg, grimasu, fintu, varku… Kao što veli stari mangup vječitome mrgudu u seriji “Bolnica na kraju grada”: “Cijeli tvoj život je ozbiljan kao da si sam privatni i pokretni sanatorij!” I tako je upravo pred biciklistom padavičarem, sklonom zakonu slobdnoga padanja s bicikla, Vučićem izgledao nesretnik potunjeni, skrušeni i snuždeni Snoopy Pupovac. Očiju punih suza, straha od krupnijega i fizički jačega manijaka, samo je jadnik i bijednik gutao knedle i crvenio u licu kao crvena paprika na gradskoj tržnici. Da Pupovac ne pozna život ništa bolje od saputnika mu u sapatnika mu lignje Josipovića u Zagrebu ili muške pice Košpice – Koštunice i muške oklagije Tadić Tadije u Beogradu, pokazao je i njegov dvoboj s Vučićem. Realno, biciklist je štrebera otresao kao slinu i pokazao mu gdje mu je mjesto. Da je barem nekad s razumjevanjem glupavi Snoopy Pupi odgledao film “Umri muški”, onda bi na bačenu “kosku” i poziv na zajebanciju i obostrano peckanje, uzvatio recimo ovako: “Pa, dobro za sve si u pravu srbijanski trute Pavo, za sve imaš pravo, ti mudra krumpir glavo, što si tako maestralno studirala u Beogradu pravo! Onda Pavo, pozdravi mi puno i pčelicu Maju, mislim Maju Gojković… Jer, gdje je Maja, tu je i Pavo, a ja vam ipak nisam skakavac… mislim ne onaj crtani skakavac Flip, što skače kao skakavac u svaki vaš šumadijski rukavac!” E, tako se slinavi i tunjavi Snoopy gradi autoritet! Kad te profesore magle i prašine zajebava petnaest godina mlađi žutokljunac, kojemu bi u dalekom Peruu možeš čak i tata biti, jer tamo ima i mama i u 13 godini vjerovali ili ne, onda nauči nešto iz škole života makar u 63. godini kad nisi prije pola stoljeća kad se takve stvari spontano uče kroz vršnjačku igru i zabavu. Vidi se da se melankolik i flegmatik družio sam sa sobom u četiri zida. I zato velim, gledali smo sraz dva austajdera, a ne manji od njega predmet poruge i podsmijeha iz svijeta novobeogradskih blokova na Savi, biciklist Charlie Brown malo je popravio na njemu i svoju ionako nezavidnu go razliku kasno započetoga mangupluka. E, našao je još jadnijega i bijednijega od sebe da se istresa. Što li je onda onim svojim preplašenim hot line glasićem izvađenim iz najdubljih glasnica larinksa onakvom galamom na ulici rastjerivao strah pred Mirom Buljem? Zato što zna kako bi se proveo u ogledu jedan na jedan s Mirom Buljem. Jer, Miro Bulj je ozbiljan i postojan čovjek. Nije on Milorad Pupovac, njuške štakora i hrabrosti čovječje ribice. Oni stari filmofili, šmekeri kinematografije talijanske produkcije filma sjećaju se još i slavnih filmova braće Paola i Vittorija Tavianija. Ima i u jednom njihovom legendarnom filmu s italo – američkim glumcem Vincentom Spanom u glavnoj ulozi scena za nezaborav i lekcija čovječjim ribicama nalik Pupiju. U jednome času stari američki arhitekt, kojega gazi možda biološki sat čovjeka što se sprema za mirovinu, odabir naslijednika u poslu obavlja pred nekoliko mladih kandidata uz ovakav test zrelosti za posao budućega majstora što treba izvajati golemi kip slona u prirodnoj veličini u gradskome parku. Prilazi starac mladim dečkima, što su u Ameriku potegli ravno iz Italije okušati sreću preko bare i veli im ovako: “Ecco, dimmi il bastone!” ( Evo, dodaj mi štap!” ). Stari je bacio štap i uz dugotrajni filmski muk u ciglo nekoliko desetaka sekundi, prvi mu prilazi mladić što ga igra Vincet Spano i starcu predaje štap. Stari je u njemu vidio da ga najviše od svih respektira, jer su svi vidjeli kako je namjerno bacio štap i čekao tko će mu prvi prinijeti štap i iskazati štovanje njegovoj životnoj dobi. Nije želio tim činom nitkog potcijeniti i poniziti. Mladić u liku glumca Vincenta Spana ( sjećamo ga se i kao odličnoga u glavnoj ulozi talijanske serije o životu italo – američkih mafijaša sa Sicilije “Il mio cugino da America” ; ili “Moj rođak iz Amerike” iz 1988. ), tako je zavrijedio povjerenje starca. E, glupi i tupavi Pupi, nisi ti zalud dobio novi i pravi nadimak Snoopy od biciklista iz Novog Beograda, kako ga zove Branko Dragaš, a ja još dodajem kako je to ujedno i vlasnik Snoopya osobno Charlie Brown. Kad je jedan novobeogradski mangup što je u školi nasrtao na svakoga, pa i sebe samoga u hipu pokušao poslati na onaj svijet, u školskoj knjižnici napisao profesoru matematike Ljubi Trbuškoviću, onako kao pravi mali i rasni delikvent, koji je i bio na izdržavanju kazne za maloljetničke delikvente, ovaj ga samo sačeka na moru i da u lekciju od koje se ovaj oporavljao uz suze i plač. Evo kako je pravi profesor škole i to one najvažnije škole života propisno izudarao stanovitoga Dušana Mirkovića, kad je doznao da ovaj s prozora odmarališta zapišava noću prolaznike na ulici, a k tome se ostaloj djeci hvali u stilu: “Znate, ja sam Ljubi Trubi u biblioteci napisoa na poleđini knjige Vilijema Sarojana “Tata, ti si lud” još i ovo: “Šuti, zeljo šuti, na me se ne ljuti, donio sam ti kratku kobasicu masnu i t slasnu… Djeco, ovo nisam napisao ja, nego profesor matematike Ljuba Trbušković!” I onda mu profesor Ljuba nakon što je ubio boga u njemu od batina poruči ovako: “E, sad mangupe, idući put napiši posvetu ovako: “Mi smo mali, pa smo pali, pa smo guzu poderali!” I od tada kad je Dule mali pao, pa je poslije Ljubinih udaraca guzu poderao, bio je miran kao bubica. Vidiš, glupi Snoopy kako se stječe autoritet u društvu! Tako to rade pravi profesori! Ili još jedan profesor života, koji je predavao fiziku Mileno Rogan. Bog da mu dušu prosti na onome svijetu! Evo kako je Hercegovac Rogan batinama iz raja izbijao mangupluk iz usijanih glava dripaca i đilkoša, što su mu namjerno ometali izvođenje nastave i demonstraciju opita i prikazivanja dija – filmova na satovima fizike. Uhvati za kosu one najveće bilmeze i mamlaze i pred svima ih istuče i izbaci vani, da ne smiju više uopće ući bez njegovoga dopusta. Kasnije su mu svi od reda kad su odrasli i stasali u ljude bili zahvalni do neba. Rogan je gledao i Tavianijeve filmove, pa je baš pred ulaz u kabinet namjerno i samo pred mangupe znao, naoko slučajno, ispustiti ključeve kabineta i sale za fizičke eksperimente. Gledao je tko će mu od mangupa prvi dodati ključ i je li ih uspio preodgojiti, kad im je već zakazao primarni kućni odgoj. Oni su mu svi od reda za sve to bili zahvalni kad su odrasli i sazreli kao ljudi. Tako pravi profesor gradi autoritet kod učenika. Nisu sva djeca ista, lažni profesore, Snoopy – Pupi!! Da si biciklistu Charile Brownu u Vrginmostu na barem jedan od svih ovih opisanih načina iz života, filma i knjiga očitao lekciju pred srpskim mještanima na Banovini, danas ne bi bio pod kotačima zajapurenoga i preplanuloga biciklista. I ako Aleksa Ološ ikad u bilo čemu ima pravo, to je kad tebe Milorade Snoopy zove Brute – trute, jer iako si od njega 15 ljeta stariji, a on nije lik srpskoga Cezara, nego obična gradska vezara koja ni o čemu životnome ništa ne zna, kao ni ti sam. Tako to i biva kad trut Snoopy previše sniva i kad se toliko vrzma i šeće oko smotanoga biciklista, kojega ozbiljni drže da je vezara, a neozbiljni kao Pupi Snoopy uvijek će u tako nedovršenom vidjeti lik lažnoga Cezara. Na koncu u svakome zlu ima i poneko dobro. Loše je i zlo je što Charile Brown i njegov kućni ljubimac Snoopy nisu zbog nepropisne vožnje srpskim vlakom “istine” zbog remećenja javnoga reda i mira dva dana proveli tamo gdje im je i mjesto na društveno – korisnome radu u guljenju krumpira i sadnji cikle u Remetinecu. Dobro je što su se obojica slikali kao seoski avlijaneri, onako baš slikali se u koloru pred očima cijeloga svijeta. I to im je i bio najveći i odlučujući autogol u cijeloj toj džiberskoj i klošarskoj izvedbi na javnome mjestu. Vidimo, čitamo i čujemo kako ekipa Charile Browna i Snoopy pomno prati i redovito čita komentare svih novinara i novinarki, baš svih autora i suradnika HOP portala. Ostaje nam poručiti im samo: Ništa ne brinite, vaši strogi, ali nadasve pravični profesori i profesorice životne škole koku vi Srbende sa zakašnjenjem u razvoju i dalje pohađate i ubuduće će vam davati besplatne satove iz svih životnih predmeta. Upis škole je u toku. Čekamo vas, javite se čim prije, nemamo još puno mjesta za upis novih kandidata! Samo one kandidate starije dobi popu Pupija Snoopya ne primamo. On je sa 63 ljeta ipak kasno otkriveni talent, te će morat na dodatni kurs kao srbijanski Jare i Paja u Mihićevim “Kamiondžijama.” Zato je Pupi zvani Snoopy zreo još jedino za večernju školu kao Jare i Paja u seriji Gordana Mihića. Pupi, glupi Snoopy, zato se ti javi u tu školu nižega stupnja za one politički i životno nepismene. Mi organiziramo školu samo za pametne i nisi nam ciljna grupa, jer nemaš kefalo riješiti tebi preteške zadaće što ti ih HOP portalpostavlja. To su za tebe (ne)jednadžbe s dvije nepoznate veličine.
Dragan Ilić
HOP
