Savina selektivna pravda
„Anđeo je otišao anđelima“ stoji na nadgrobnoj ploči Aleksandra Štrpca, poginulog 1992. godine. Zloglasni mu tata Savo je pobjegao glavom bez obzira prije nego li je hrvatska vojska ušla u Knin i, objesivši dvadeset metara dugi hrvatski barjak, označila kraj onoga što se zvalo „Republika Srpska Krajina“.
Tata Savo, pri tome, nije puno mario za „Krajinom“. Njegova reakcija, po svjedočenju mnogih, nije bila borba protiv „višestruko brojnijeg neprijatelja“, kako li i danas naziva hrvatsku vojsku. Možda to nije niti čudno, jer znao je Savo, da je „prodan“, pa mu se borba protiv neprijatelja činila uzaludnom.
Njegova reakcija je bila sklanjanje silne dokumentacije i fabriciranih laži kojima je odlučio nastaviti borbu protiv Republike Hrvatske, jer, kako rekoh, jasno je bilo da borba puškom i nožem upravo doživljava brutalan poraz. Savo je tada odlučio svoju bitku nastaviti drugim sredstvima, umjesto da je barem pomogao u evakuaciji neke babe koju su psi rata kasnije likvidirali. Za zlom sudbinom te iste babe, Savo, naravno, danas ne prestaje žaliti, ali se ne pita da li je on osobno išta mogao učiniti za nju, pa umjesto silnih papira i prašnjavih knjižurina, nju posjesti na zadnje sjedalo svoga auta. Međutim, ta baba (Bog joj dušu prosti) ionako je Savi mnogo zanimljivija mrtva. Naravno, ubijena od nekoga u čijoj rubrici nacionalnosti piše: „Hrvat“.
Kad je zadnja ili predzadnja bitka Ratka Mladića, inače Savinog idola i opisanog „junaka“ u mnogim njegovim niže razrednim knjižicama, i to ona bitka skrivanja i bježanja po Srbiji, dolazila kraju, đeneral Mladić je imao jednu posljednju želju.
Prije izručenja Haagu, Mladić je zahtijevao da ga se odvede na grob kćeri, koja je za vrijeme rata počinila samoubojstvo. Ta želja mu je i ispunjena. Naš Savo, s druge strane, bježeći iz toliko mu mrske Hrvatske, se nije niti okrenuo za grobom svog sina, kojeg je samo tri godine prije toga sahranio kraj svog oca, također Aleksandra u Rašteviću. Teško čovjek može povjerovati da se radi o tolikoj bešćutnosti našeg Save (pa i životinje teško napuštaju lešine svojih mladunaca), već je, vjerujem, posrijedi nešto sasvim drugo. A to nešto sasvim drugo je bilo Savino vjerovanje da će se u svoj rodni kraj, kad-tad, ipak vratiti. S tim da treba naglasiti, da povratak u Hrvatsku, kao niti život u Hrvatskoj cijelo to vrijeme, nikada nije bio opcija.
Naravno, za taj povratak u „krajinu“ se trebalo i još uvijek treba izboriti, jer nemoguće se je vratiti u nešto što ne postoji. Za puške i noževe, Savo je već star a i „belosvetska“ politika mu ne ide u prilog. Silni pokušaji fabriciranja kojekakvih dokumenta i slanja istih haaškom tužiteljstvu nisu polučili željeni uspjeh. Upravo suprotno. Savo je i na tom polju doživio brutalan poraz; poraz jednako bolan ako ne i bolniji nego onog, za njega nesretnog, 04. kolovoza 1995. godine. Nakon tog poraza, odnosno tih poraza, pitanje „što dalje“ je dobilo znatno suženiji odgovor nego li se isti činio prije dvadesetak godina i dok je putom za Srbiju prosipao mrvice zla, a da bi se znao vratiti jednakim putem popločanim mržnjom i osvetom zbog vlastitog neuspjeha.
Zaustavio se Savo na trenutak i u Banja Luci i izjavio: „Nama je bila potrebna biološka masa za nešto što će uslijediti i zato smo odlučili da idemo u egzodus“. Vrlo brzo je tvrdnja o vlastitoj odluci da idu u egzodus zamijenjena pričom da su „proterani“. Priče su se pričale, javnost u Srbiji i šire se lagala, popisi žrtava su se krivotvorili i fabricirali, stavljajući na njih ljude koji su živi i zdravi.
Što dalje? Iz Savine perspektive nada, kao i uvijek, umire posljednja. Topovske cijevi iz Kakme i Stabnja su se davno ohladile, krv na noževima Savinih drugova iz Škabrnje, Nadina, Sopota, Bruške, Medviđe, Dobropoljaca i niza drugih mjesta iz Savinog rodnog kraja se davno skorila, ali Savo ne odustaje sijati klice novih zala. Prije nekog vremena unuk famoznog Jovana Raškovića, psihijatra iz Šibenika i samozvanog vođe hrvatskih Srba koji je uspostavio možda i najbolju dijagnozu stanja svijesti srpske zajednice u Hrvatskoj u tom vremenu, rekavši jasno i glasno: „Srbi su lud narod“, je proveo par dana u Splitu te na svom Facebook profilu objavio status koji je, očekivano, izazvao niz reakcija u Hrvatskoj i Srbiji. Split je u svojim pozdravima nazvao, pazite sad, „zapadnom srpskom zemljom“. Savi se na tu izjavu mladog Raškovića, pardon, Jovana Ivića, pišo digao do te mjere da je u erekciji vjerojatno još i danas. Malenog i neukog Jovana poziva na sve iole važnije skupove promoviranja svojih knjižica u kojima citira i veliča, sad već i za genocid na doživotnu robiju osuđenog, Ratka Mladića.
Na jednom skupu o humanitarnim pravima sam imao prilike čuti govor uvaženog svjetskog stručnjaka koji je rekao da je krajnje nehumano u bavljenju humanitarnim aktivnostima ljude dijeliti po nacionalnosti. Zanima me kakav bi tek bio njegov stav na dijeljenje mrtvih ljudi i očiglednih žrtava po nacionalnosti. Naš Savo se bavi upravo time. Štoviše, kada čovjek makar i površno pogleda njegov popis žrtava ostane zapanjen spoznatim. Savo, naime, čak niti ne dijeli žrtve po nacionalnosti, on ih dijeli po ideologiji. Njegova lista je popis žrtava za ideju „Krajine“ te ljudi stradalih u borbi koja je podrazumijevala negaciju Hrvatske kao države – općenito, ali svakako u onim granicama koje su dogovorena na AVNOJ-u 1943., međunarodno priznate 1992., a krvlju potvrđene u godinama nakon toga.
U tom smislu, ajmo barem na trenutak pogledati Savin spisak srpskih žrtava rata i poraća i vidjeti tko se u njemu nalazi. Ili još bolje, tko se na tom spisku ne nalazi. Laži velikosprske ideologije su u jednakoj mjeri u onome što je rečeno, kao i u onome što je prešućeno.
Krenimo tako od žrtava koje su svima dobro poznate, kao zagrebačka obitelj Zec. U tom slučaju se radi o obitelji srpske nacionalnosti koju su neki zli ljudi, nazovimo ih „Hrvati“ likvidirali. Točnije, zli ljudi su ušli u njihov dom na zagrebačkoj Trešnjevci te na licu mjesta ubili oca Mihajla, a naknadno i majku te kćer – djevojčicu od 12 godina, Aleksandru. Nema tog teksta ili izgovorene riječi kojom bi se moglo opisati zlo koje se tim počinilo i zato svaki navod na tu temu do sada nije niti suvišan… niti dovoljan! Savo to, naravno, obilno koristi, i dovodi u vezu sa „povampirenim ustaštvom“ u Hrvatskoj, koje je, po njemu, i uzrok svega zla koje je snašlo sve nas u Hrvatskoj… i da, umalo zaboravih, iako o tome kasnije nešto više, i „Krajini“. Naši sugrađani iz obitelji Zec, su uredno zavedeni na Savinom popisu, i svake godine budu predmet nekog priopćenja, koje uvijek završava zgražanjem i preneražavanjem nad, po njemu, nadasve necivilizacijskog činjenicom, da Munib Suljić i ostali egzekutori nisu adekvatno kažnjeni. Time Savo napada tadašnju ali i današnju vlast Republike Hrvatske, nazivajući je – „saučesnicima u zločinu“.
S druge strane, što je sa tadašnjom „vlašću“ onoga što je naš Savo nazivao „Republika Srpska Krajina“? Savo je i sam, kao sekretar, u istoj „vlasti“ sudjelovao, pa čak i uz kolektivnu amneziju koja je naglo zahvatila njegove sunarodnjake, mu neke stvari ne mogu ostati u domeni nepoznatog. I nisu, ali kod njega su u domeni guranja pod tepih. Ajmo u tom smjeru vidjeti jednu mnogo goru situaciju koja se dogodila na teritoriju „Krajine“ početkom 1993. godine. U mjestu Ervenik nedaleko od Knina je tada živjela obitelj Čengić. Tata Čengić je bio Hrvat (iako je to, za ovu priču, baš kao i srpstvo Mihajla Zeca, malo bitno iz današnje perspektive). Mama Čengić Nevenka je bila Srpkinja iz obližnjeg mjesta Zrmanja. Imali su dvojicu malih sinova, Gorana i Slobodana. Čengiće je zadesila gora i krvavija sudbina od obitelji Zec. U slučaju Zec, dvoje djece, Gordanu i Dušana, su susjedi uspjeli spasiti, te oni – uz ispriku te novčanu nadoknadu Vlade Republike Hrvatske, danas živi i zdravi žive u Banja Luci. Čengići nisu imali preživjelih članova. Slobodan Kovačević i Damir Travica su upali u njihovu kuću tog hladnog siječnja 1993. godine te rafalima pokosili Dragu i sina mu Slobodana u dnevnom boravku njihove kuće. Majka Nevenka je sa mlađahnim Goranom pobjegla u dvorište te se pokušala spasiti sakrivši se iza nekog zida. Krvnici su je ubrzo sustigli i nožem joj prerezali grkljan, nakon što je nekoliko trenutaka prije toga ista sudbina zadesila i njenog sina Gorana. Tijela svih četvoro su nakon toga zapaljena izgorivši do neprepoznatljivosti.
Pregledom Savinog spiska „srpskih žrtava rata i poraća“ vrlo se lako može ustanoviti da Nevenke Čengić na istom spisku, ponavljamo – Srpkinje iz Zrmanje, uopće nema. Čime je to Nevenka zaslužila da je Savo ne uvrsti na svoj spisak? Da li udajom za Hrvata? Da li činjenicom što je zaklana od strane Srbina? Na to pitanje samo Savo zna odgovor, a ja nisam siguran, da mi, koji cijelu situaciju želimo gledat iz nekog normalnog kuta, uopće želimo znati. Identična stvar je i u odnosu na Svetozara Drču, Srbina iz Savi bliskog sela Bruške kod Benkovca, koji je jednu februarsku večer mirno za stolom kartao sa svojim susjedima Hrvatima Marjanovićima, kada su im na vrata pokucali „Martićevci“ i likvidirali na licu mjesta. Hm, tko zna što je ovdje spriječilo Savu da likvidiranog Svetu svrsta na popis svojih žrtva? Nisam siguran, ali možda se i on zagledao u neku Hrvaticu, što je za Savu, u najmanju ruku očito – ratni zločin.
Koliko god da se ja osjećam žalosno i nemoćno živeći sa spoznajom da sutra, uživajući u dalmatinskom suncu i moru, mogu ispružiti ručnik na plaži te leći kraj nekoga tko ima imalo učešća u likvidaciji malog anđela Aleksandre Zec, toliko me čudi i Savina pasivnost i želja da ne prijavi Slobodana Kovačevića, koji je preprezao grkljan Srpkinji Nevenki i malom Goranu, a koji danas slobodno šeta po Srbiji i po dostupnim informacijama živi u Staroj Pazovi. Savo o tome, u svojim javnim nastupima i kojekakvim priopćenjima, naravno, šuti, a pri tome se pita kako to mi Hrvati možemo živjeti sa ubojicama male Aleksandre. Pa vjerojatno isto kako i on sa ubojicama Čengića…
Pri tome se taj isti Savo bez imalo srama usudi pojaviti pred Ujedinjenim narodima i održati govor na temu – „Selektivna pravda je isto što i nepravda“…. dok je upravo on taj koji radi selekciju, i to selekciju žrtava, ne po nacionalnosti (jer za njega naši Nevenka i Sveto Drča nisu žrtve, iako su Srbi), nego po ideologiji. Ideologiji smrti, ideologiji razaranja Hrvatske i ubijanja Hrvata i onih koji su na ovaj ili onaj način bili bliski Hrvatima, bilo da su se (božesačuvaj) udali za nekog hrvatske nacionalnosti ili, još strašnije, zaigrali sa Hrvatima briškulu uz žmul vina.
Savo sada patološki gleda u Hrvatsku i zna kada neki političar, da prostite, prdne. Iako, to je utoliko čudnije jer taj čovjek u Hrvatskoj nikada nije niti živio. Pa kako? – pitat ćete se. Rodio se u Rašteviću, živio i radio u Zadru, Rijeci, Benkovcu, studirao u Zagrebu. E pa lijepo! Savo ne priznaje Hrvatsku kao državu i to stalno u svojim nastupima ponavlja. Tvrdi da su Hrvati dobili državu 1991. godine. A mene zanima što je to bilo prije toga? Što je Hrvatska bila na primjer 1985. godine? Da li onda za našeg Savu bila tek oznaka na auto-putu „Bratstvo i jedinstvo“ prema moru? Naravno da je Hrvatska, kao i svaka socijalistička republika tadašnje SFRJ imala izrijekom status DRŽAVE i to, kako rekoh, izrijekom tj. po slovu ustava. Srbi, s druge strane, nisu imali riječ „konstitutivno“ uz svoj status u tadašnjem Ustavu SR Hrvatske, ali to Savu ne priječi da to tako tumači i kao razlog svoje pobune navodi ukidanje te „konstitutivnosti“ (a da ni njemu baš nije jasno što ona znači). Tako da, čovjek se pita što netko tko nikada, po njegovom tumačenju, nije živio u Hrvatskoj, nego u Jugoslaviji, pa u „Republici Srpskoj Krajini“, odakle je sa svom silom dokumenta pobjegao u Srbiju, ima sa Hrvatskom? Odgovor je jednostavan! Nema savršeno ništa, osim patološke želje da istoj napakosti i istu na sve moguće načine ponizi.
Danas su Aleksandra Zec, Slobodan i Goran Čengić, kao i djeca iz Slavonskog Broda stradala od četničkih granata vjerojatno zajedno sa malim Aleksandrom Štrpcem, zaista među anđelima. Pjevaju u nebeskom zboru, sasvim sigurno ne radeći razliku između sebe kao niti Muniba Suljića i Slobodana Kovačevića, kao što to radi Aleksandrov tata Savo, koji se u svojoj mržnji i ideologiji zapleo u mrežu poluistina i laži, iz koje ga teško tko može izvući.
Upitan da istog prokomentira, svećenik iz Savi susjednih Zapužana i koji poznaje Savu – Petar Dmitar Jovanović je samo odmahnuo rukom i rekao – „Pusti, sve je to ista Miloševićeva bagra, koja nas je i dovela tu gdje smo danas“. I puštam, dragi pope Petre, samo neki kao vaš „prijatelj“ još uvijek siju klice zla, za koje ne znamo u što će niknuti. Rad Save Štrpca, kojemu ionako ostaje još kalendar ili dva, je posmrtni ples već davno ocvale i na nekoliko fronti poražene ideologije.
Samo se treba potruditi da i klice istog zla koje on sije ostanu zauvijek tamo gdje im je i mjesto – pod zemljom!
Tomislav Zorić
Pismo čitatelja
HOP
