U narodu poznatija kao Pješčara, odnosno, kota Hrašće, brdo je iznad Lašvanske doline, a od glavne prometnice Kiseljak- Busovača- Vitez- Travnik udaljeno nešto manje od 2 kilometra.
Pješčara je pod kontrolom HVO-a bila od početka agresije tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu, a u bošnjačko-muslimanske ruke prvi je puta pala 8. lipnja 1993. godine, na dan kada je bio sveopći napad tzv. Armije BiH na sve crte obrane HVO-a, od Kiseljaka do Novog Travnika. Najžešća bitka za Pješčaru trajala je od 8. do 13. lipnja. 1993., a bivši vojnici HVO-a smatraju kako je najgori dan bio 12. lipnja 1993. Tog 12. lipnja 1993. Pješčara je u nekoliko navrata bila zauzimana od tzv. Armije BiH i mudžahedina i vraćana pod kontrolu HVO-a, a u borbama tijekom samo jednog dana poginula su 22 pripadnika Zbornog područja HVO-a Vitez.
Brojni vojni analitičari i povjesničari ističu kako je bitka za Pješčaru najvažnija jer je njome obranjena Lašvanska dolina. I sama Pješčara se nalazila u poluokruženju, brigade 1 i 7. krajiška a pod zapovjedništvom Mehmeda Alagića i Fikreta Ćuskića smještene u samostanu u Gučoj Gori u zaleđu, a s istočne strane – dolina rijeke Bile, odnosno, selo Mehurić gdje bio jedan od stožera odreda El-mudžahid i 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH. Za potrebe osvajanja Pješčare, 3. korpus tzv. Armije BiH osnovao je i posebnu postrojbu sastavljenu od prijeratnih sportskih strijelaca iz Zenice. Osim 3. korpusa i njegovih svih specijalnih postrojbi, Pješčaru su napali i specijalci 2. korpusa tzv. Armije BiH.
Osvajanjem Pješčare, tzv. Armija BiH bi dodatno rascjepkala Središnju Bosnu koja je i prije lipnja 1993. bila podijeljena u enklavama – Žepče, dolina Lepenice i dolina Lašve. S kote Hrašće se, zapravo, kao na dlanu vidi najveći dio Lašvanske doline – dijelovi Travnika pod HVO-ovom kontrolom, Novog Travnika i Viteza, a cilj zauzimanja Pješčare bio bi odvojiti Novi Travnik i dijelove Travnika koji se spajaju s Novim Travnikom i tako nastaviti ofenzivu i zauzimanje Viteza, Busovače, Kiseljaka i Kreševa.
Bila je to, zasigurno, najvažnija kota u Lašvanskoj dolini nakon pada Travnika jer su pripadnici Zbornog područja HVO-a Vitez imali posebne potvrde koje je izdavao Stožer ZP-a onima koji su sudjelovali na toj bojišnici, odnosno, tijekom jednodnevnih dopusta nisu morali ići na druge bojišnice.
Pješčara je žestoko napadnuta i na Božić 1993., 25. prosinca, nakon zločina u Križančevom selu i odlaska konvoja Bijeli put, tzv. Armija BiH je najveći napor uložila u ponovni pokušaj osvajanja kote Hrašće, a tog je dana poginulo 10 pripadnika HVO-a.
U obrani Pješčare poginulo je ukupno 69 pripadnika Zbornog područja HVO-a Vitez, ranjeno ih je više od 100, a branile su je 1. i 2. bojna Frankopan brigade, PPN Tvrtko, PPN Vitezovi i PPN Žuti, a u ranoj fazi borbi i postrojbe zeničkog HVO-a.
Bitka za Pješčaru je prema brojnim analitičarima bila – prsa u prsa, pojedini vojnici HVO-a ubijeni su od streljačkih ekipa tzv. Armije BiH kroz puškarnice. Zračna crta koja je dijelila HVO i tzv. Armiju BiH bila je “duga” 150 metara, ali i dalje je to bio najširi prostor u Lašvanskoj regiji kojeg je HVO kontrolirao.
Tijekom pokušaja osvajanja Pješčare, tzv. Armija BiH angažirala je gotovo 3 tisuće boraca 3. korpusa, dok je Zborno područje HVO-a Vitez raspolagalo s njih više od 300 koji su bili raspoređeni u smjenama u trajanju od 48 sati.
izvor bila info
HOP
