Hrvatski i srpski znanstveni izvori dokazuju kako je Vojislav Šešelj pljunuo i pogazio po sjenima, prahu, pepelu i kostima vlastitih hrvatskih i katoličkih predaka
Umirovljeni splitski novinar i publicist Ante Ivanković, pored sad, pokojnog, također novinarskog doajena Petra Miloša kao ratni i vojni izvjestitelj sa bojišnica južnog dijela Hrvatske, kao i Herceg – Bosne, dao je i poseban obol temeljnome proučavanju etnologije i etimologije naroda, jezika, crkve, tradicije, običaja i folklora Dalmacije, Like i Herceg – Bosne. U njegovom svestranom radu u središtu pozornosti Ante Ivankovića je i poglavlje o etničkom i vjerskom podrijetlu roda, bratstva i plemena Šešelja. Na sajtu Rodoslovlje.hr Ante Ivanković, ujedno i nositelj spomenice Domovinskog rata, vrlo jezgrovito i precizno daje prikaz hrvatskog i rimokatoličkog korijena svih Šešelja, time, dakako, i otpadnika od hrvatstva Vojislava Šešelja. Pri tome, on se poziva na vjerodostojne pisane izvore iz pera i hrvatskih i srpskih znanstvenika Joška Bebića, Petra Skoka, Riste Milićevića i Jevta Dedijera, koji su potanko i iscrpno obradili etničko i vjersko porijeklo svih Šešelja. Zasigurno, ovj svojevrsni Ivankovićev uporedni tematski prikaz o hrvatstvu Šešelja iz kuta raznih autora ima veliku znanstvenu težinu i daje pravu sliku epohalnih dimenzija nacionalne izdaje hrvatstva od strane Vojislava Šešelja. Tragom otkrića i istine o Šešelju i pravoga pothvata u domeni istraživačkoga novinarstva Ante Ivankovića i Petra Miloša o hrvatskom iskonu Vojislava ( Vjekoslava ) Šešelja, dalje je reportažni TV prikaz na HRT – svojedobno napravio i Goran Milić, produbivši tu tematiku i dodatnim spoznajama o izvornom hrvatstvu i kaoličanstvu Vojislava ( Vjekoslava ) Šešelja. Na sajtu Rodoslovlje.hr Ante Ivanković o svojim otkrićima i spoznajama o hrvatskom i katoličkom korijenu Šešelja piše ovako:
Popis iz 2001. zatekao je prezime Šešelj u 14 naselja sa 43 obitelji i 123 duše. Više od tri četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj nastanjeno je na području Neretve u sedam naselja 31 Šešeljeva obitelj sa 94 duše i to u Opuzenu 11 obitelji i 31 duša, Buk Vlaki pokraj Opuzena 6 obitelji i 22 duše, Podgradini pokraj Slivnog Neretvanskog 7 obitelji i 18 duša, Vlaki pokraj Slivna 4 obitelji i 15 duša, Komarni i Pločama po 1 obitelj i 3 duše, Metkoviću 1 obitelj i 2 duše. U Neretvu su, utvrdio je Joško Bebić, doselili polovicom 18. stoljeća, a prema predaji stigli su iz Popova. Pod Popovim se u užžem smislu riječi podrazumijeva prostor uz južni rub Popova polja, kojim je nekoć prolazila uskotračna željeznica Dubrovnik – Mostar. Naselja Poljice, Sedlari, Grmljani, Mareva Ljut, Zavala i Čvaljina. Kada je riječ o prezimenu Šešelj, onda su to dva naselja i to Mareva Ljut i selo Orahov Do, koje je danas u sastavu općine Trebinje, entitet Republika Srpska, a nalazi se između Slanog i Trebinja. Mareva Ljut je od devedesetih godina prošlog stoljeća bila selo s osam domaćinstava, tri obitelji s prezimenom Šešelj i pet obitelji s prezimenom Dreč. Nakon raspada Jugoslavije dio sela s tročlanom obitelji Šešelj pripao je Federaciji BiH, a ostatak Mareve Ljuti s prezimenom Dreč sastavni je dio općine Trebinje u entitetu Republika Srpska. U Popovu, pak, Šešelji nisu starenici, a o njihovom doseljenju postoje dvije pretpostavke.
Prema prvoj, stigli su iz sela Lagha Shesheli pokraj Skadra ( Republika Albanija ), a pri tom su u novo prebivalište donijeli i katoličku vjeru. U Albaniji i danas postoji prezime Shesheli ( čita se Šešelji ), koje je s jezičnog motrišta nastalo od albanske riječi sheshe sa značenjem ožiljak primjerice od boginja, ospica, kozica, krasta. Ta je riječ prema Petru Skoku potvrđena upravo na dubrovačkom području, gdje su Šešelji doselili iz okolice Skadra. Prema drugoj pretpostavci, novijoj tvorevini, s kojom se pokušava izbjeći doticaj s katolicizmom, a što neutemeljeno potenciraju Srbi, Šešelji su podrijetlom iz Rovaca, područja u srednjem toku rijeke Morače između Nikšića i Kolašina, nastanjenim istoimenim, jednim od sedam crnogorskih brdskih plemena. Riječ je o selu Riđanima pokraj Nikšića, a to je nekadašnja Stara Hercegovina. Nakon preseljenja na područje Popova polja prema Risti Milićeviću, “najprije su Šešelji stanovali u Veličanima. Tamo se danas jedno zemljišze zove Šešeljevina, a zatim su nastanjeni u Kotezima. Oba ta sela pripadaju hrvatskoj općini Ravno u jugoistočnoj Hercegovini. Iz Koteza su Šešelji prešli u Zavalu, smještenu u općini Trebinje, te se nastanili u zaseoku Mareva Ljut. U Orahovi Do, sedam i pol kilometara južnije, došli su iz Mareve Ljuti i to 1925. godine. i na manastirsko imanje u selu Zavali, svega kilometar i pol od Mareve Ljuti, gdje se nalazi i istoimeni manastir Zavala, smješten na južnog strani Popova polja. U tome selu, što pripada općini Trebinje, oni su po srpskoj mitomanskoj predaji “odavna” i slave Lučindan. Risto Milićević zabilježio je i priču “da je neki Jovo Šešelj oko 1800. godine prodavao vino o derneku ( vašaru ) na Petrovdan u Zavali. Među svijetom je bio i musliman crni Omer sa svojim slugom. Kad se Omer napio, počeo je razbijati čuture za vino oko sebe. Jovo tada ubije Omera i slugu. Poslije ovog događaja trojica braće Šešelja odsele iz Zavale. Jedan je preselio u Do, drugi u Nevesinje, a treći Joko pobjegne u neko mjesto kod Metkovića i pređe na katoličku vjeru. Tamo ih kao katolika i “sada ima dosta.” Ova predaja nije u skladu sa povijesnim ispravama, jer su Šešelji katolici u Neretvi stariji za najmanje stotinjak godina od opisanog događaja. Vojislav Šešelj kao papiga stalno ponavlja ovu teoriju u javnosti, podastirući svima laži kako su od danas malobrojnih pravoslavnih srpskih Šešelja nastali vremenom desetorostruko brojniji katolički hrvatski Šešelji. Jasno je svatkom što nije u zavadi s zdravim razumom da i današnji matematički omjer Šešelja među Hrvatima katolicima, odnosno omjer Šešelja među Srbima pravoslavcima govori da je bilo posve obratni i da Vojislav Šešelj laže prvo sebe, onda pokušava prevariti i podvaliti i svima drugima da je on izvorni Srbin i iskonski pravoslavac, a zapravo je obrnuto, Vojislav ( rođen i kršten imenom Vjekoslav ) iskonom Hrvat i rimokatolik. Da su Šešelji živjeli i na bilećkom području u selu Čepelica, svjedoči i Vladimir Dedijer u predgovoru reprint izdanju knjige “Hercegovina – antropogeografske studije” njegova oca Jevte Dedijera. “Kada je Jevto otišao u Beograd u selo Čepelicu su došli austrijski žandari, kundacima su premlatili Jevtinog oca Stevana i zahtijevali od njega da se odrekne sina. U tome je starog Stevana spriječio njegov susjed Šešelj, koji je čak udario jednog žandara, zbog čega je dobio dvije godine tamnice, koje je odležao u Zenici.”
Dio Šešelja katolika iz Orahovog Dola, gdje spada kao zaseok i Šešeljeva Mareva Ljut u blizini manastira Zavala, zbog poteškoća u većinskoj pravoslavnoj sredini, preseljavaju u Neretvu, kojom je gospodarila Mletačka republika i nastanjuju se u Opuzenu. Od tih Hrvata katolika, što su dijelom s juga Hercegovine pobjegli zbog netrpeljivosti većinskih susjeda pravoslavnih Srba, potječe i četnički vojvoda i najveći izdajnik hrvatskoga naroda i katoličke vjere Vojislav Šešelj. S vremenom će se ti Šešelji, izbjegli s juga Hercegovine u neretvanski kraj, proširiti i na području dvaju današnjiih općina Opuzena i Slivna Neretvanskog i dvaju Neretvanskih gradova Metkovića i Ploča. U ostalim naseljima u Hrvatskoj, osim Zagreba sa 6 obitelji i 18 duša i razmjerno velikom broju Šešelja u Zadru i zadarskom zaleđu, kao i u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, u primorskim krajevima Hrvatske živi poneka obitelj prezimena Šešelj, a u kontinentalnom dijelu Hrvatske, osim Zagreba ima ih pomalo još i u Osijeku. Svi Šešelji u Hrvatskoj su hrvatske nacionalnosti i katoličke vjeroispovijesti.
Od neretvanskih Šešelja, potomaka istih onih davnih hrvatskih i katoličkih predaka, što su kao Hrvati i katolici pobjegli u neretvanski kraj pred naletom pravoslavnih Srba u južnoj Hercegovini su i dva istaknuta hrvatska kulturna djelatnika Stjepan Šešelj i Zlatko Šešelj. Kad su i pojedini Srbi otkrili poveznicu istoga hrvatskog i katoličkog korijena Vojislava Šešelja sa Stjepanom i Zlatkom Šešeljem, dvojica hrvatskih uglednika, znanih i utjecajnih u hrvatskom društvu zahvaljujući svome životnom opusu i u krugovima hrvatskih političkih uzvanika, sudeći prema pisanju srbijanskih medija iz devedesetih godina, otvoreno su kazali da oni jako dobro znaju svoje hrvatske i katoličke korijene i da su ponosni na svoje hrvatstvo, te da im je Vojislav Šešelj po hercegovačkoj lozi Šešelja sasvim izvjesno u dalekom srodstvu po koljenu djedova ili pradjedova, ali da on to uporno i tvrdoglavo niječe i srami se priznati da je etnički Hrvat i to priznati i pred samim Srbima, kojima se lažno nacionalno i vjerski predstavlja. Srpski mediji devedesetih godina su prenijeli kako dva glasovita i znamenita Hrvata Stjepan i Zlatko Šešelj upravo radi toga i godinama i desetljećima nisu u nikakvom kontaktu s Vojislavom Šešeljem, jer njih dvojica vele kako nemaju nikakvu zajedničku temu razgovora s ratnim zločincem i izdajnikom hrvatskoga roda i naroda Vojislavom Šešeljem da ne žele da im on kao hrvatski izrod sramoti prezime, pošto su oni ponosni hrvatski domoljubi i pobornici hrvatskih državotvornih ideja i misli. Zanimljivo, Vojislav Šešelj ovakav klasični nokaut nikad nije izdržao na nogama, niti je pokušao demantirati takve izjave i navode, što su ih tijekom devedesetih prenosili srpski mediji glede navodnih izjava Stjepana i Zlatka Šešelja o istinskim i dalekim hrvatskim i katoličkim korijenima Vojislava Šešelja, na što je on tad odgovorio znakovitom šutnjom. Nije imao što za reći, jer je bio očito matiran u dva poteza. Ali, su zato imali grdnih problema u to vrijeme svi srpski novinari što su se usudili objaviti istinu o Vojislavu Šešelju i kako njemu svojstvenom manipulacijom i intlelektualnom prostitucijom dovodi u zabludu i Srbe i Hrvate. Najmanje je on kao pridošlica u srpstvu i pravoslavlju pozvan glumiti i izigravati najvećeg i najvjernijeg Srbina i pravoslavca na svijetu i pravim i istinskim Srbima i pravoslavcima držati slovo što je mjera i odrednica pripadnosti srpskome narodu, u kojem je on samo uljez i slijepi putnik na srpskome brodu. Sve to nije ga smetalo sustavno prijetiti i smrću svima što su se u Srbiji osmjelili obznaniti istinu o njemu. Velikih poteškoća imao je još devedesetih i novinar i urednik Balkan Ekspresa Slobodan – Bob Petrovski, Makedonac rođen u Beogradu, kad je objavio vijest da se stanovita Hrvatica iz Kanade Barbara Šešelj u ime svih bližih i daljih pobočnih Šešeljevih rođaka katoličkih Hrvata javno i u svoje i u ime svih ostalih Šešelja Hrvata odriče bilo kakve poveznice s četničkim koljačem i masovnim ubojicom Hrvata Vojislavom Šešeljem. Jer, kako je u tome otvorenom pismu Barbare Šešelj, što ga je objavio Slobodan Petrovski u Balkan Ekspresu, ističe, Vojislav Šešelj svojom četničkom i velikosrpskom ideologijom sramoti časno i slavno hrvatsko prezime Šešelja, od kojih su mnogi i tijekom vladavine Austro – Ugarske u BiH branili ugled, čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda i bili čak i glavnim političkim poklisarima hrvatstva u Hercegovini kao primjerice Marko i Mate Šešelj, koji su u Mostaru bili početkom dvadesetog stoljeća utemeljiteljima tamošnjega ogranka HKD Napredak u Mostaru i sa podružnicama diljem cijele Hercegovine. Vojislav Šešelj je tad doživio još jedan hladan tuš, te ga je izjava i pismo Barbare Šešelj iz Kanade pokopalo kao i nedvosmisleni iskazi Stjepana i Zlatka Šešelja kako je Vojislav ( Vjekoslav ) Šešelj čovjek što se iz njemu znanih razloga krivo nacionalno i vjerski predstavlja i posljedično, dodali bismo, kao klasični konvertiit ima duboku i iracionalnu prishološku potrebu svoje lažno srpstvo i lažno pravoslavlje dokazivati nenormalnom i manijkalnom mržnju prema svemu onom što u biti je, a to je sve hrvatsko i sve katoličko. I zato jedan takav psihijatrijski slučaj godinama i desetljećima dodatno unosi zlu krv i dolijeva ulje na vatru u odnosima Hrvata i Srba.
Recimo štogod više i o dvojici istaknutih, uzoritih, a podrijetlom neretvanskih Šešelja, što su tijekom bogate karijere postali značajnim hrvatskim kulturnim djelatnicima, štoviše i važnim uglednicma u hrvatskom društvu. Radi se o već spomenutim Stjepanu i Zlatku Šešelju. Najprije, nešto više iz životopisa Stjepana Šešelja. Rođen je 1947. godine u Podgradini pokraj Opuzena i glasoviti je hrvatski pjesnik, koji je pored ostalog objavio zbirke “Škrapa,” “Očina” i “Dulo.” On je i prozaist i dramski pisac, te glavni urednik časopisa Hrvatsko slovo, ravnatelj Hrvatske kulturne zaklade, urednik u Galeriji Stećak u Kleku ( knjižnica Liber ), te u sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu ( prinosi za povijest književnosti u Hrvata, časopis Korabljica ) i HKZ Hrvatskom slovu ( knjižnice Hrvatsko slovo, djela hrvatskih književnika, Oratio pro Croatia ). S druge strane, Zlatko Šešelj, rođen je u Zagrebu 1952. godine, hrvatski je klasični filolog, pedagog i prevoditelj s klasičnih jezika i jedan je od osnivača i glavni urednik časopisa Latina et Graeca. Utemeljitelj je i prve privatne klasične gimnazije u Hrvatskoj i to u Zagrebu. Nije zgoreg istaknuti, kako u Hrvata postoje još dva veoma slična prezimena elaboriranom prezimenu Šešelj. Radi se o prezimenima Šešelja i Šešlija, a oba imaju povijesnim i migracionim kretanjima naroda izravne poveznice sa Šešeljima. Zato nije na odmet kazati nešto i o Šešeljama i Šešlijama. Najprije, prezime Šešelja u Hrvatskoj se javlja u sedam naselja, 33 obitelji i 92 duše. Popis iz 2001. najviše ih je zabilježio u Zadru i na Dugom otoku. U samome Zadru je 15 obitelji i 41 duša prezimena Šešelja, u Salima na Dugom otoku 10 obitelji i 33 duše. Prema spomenutoj i i pročelju ovoga teksta opisanoj narodnoj predaji o bijegu trojice braće Šešelja nakon dvostrukoga ubojstva na derneku u Zavali, jedan od njih se zaustavio u Brataču na istočnom dijelu Nevesinjskog polja, a njegovi potomci su preoblikovali prezime u Šešlija, da pokuša zametnuti vlastite tragove pred mogućom turskom potjerom nakon što je ubio pijanoga i agresivnioga Turčina Omera i njegovoga slugu na derneku u Zavali.Istog su podrijetla Šešlije u Donjoj Poplati pokraj Stoca u Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine. Danas u Hrvatskoj žive tri osobe s prezimenom Šešlija i to u Kaštel Štafaliću, Puli i Rovinju.
Literatura:
1. Joško Bebić, Župa Opuzen, Opuzen 1083, str.49.
2. Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog i srpskog jezika, Zagreb 1973, str. 389.
3. Risto Milićević, Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005.
4. Jevto Dedijer, Hercegovina – antropološke studije, Sarajevo 1990. godine; u predgovoru knjizi koji je napisao Vladimir Dedijer, str. 6 – 7.
5. Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2021, knjiga IV ( S – Ž ), str. 211 – 212.
HOP