Rade Leskovac je sad Pupovčev stranački kadar od najvećeg povjerenja.. Taj zlotvor je bio tijekom rata 1991/92. član zločinačke Šešeljeve SRS i uz Slavka Dokmanovića i Vojislava Stanimirovića drmao Vukovarom u vrijeme srpske okupacije Vukovara od kraja 1991. pa do potkraj 1995. godine. Stalno su srbijanski mediji slikali toga monstruma i davali mu na značaju,a kao i Stanimirović trudio se u intervjuima napadno govoriti srbijansku bre – ekavicu. Bio je žestoki šešeljevac i kad su Vojislav Šešelj i Milan Paroški uhićeni u Jagodnjaku u Baranji početkom proljeća 1991. i kad su u rano proljeće te godine mitingovali i huškali na rat koji će pobunjeni srpski odmetnici i početi koji mjesec nakon toga mitinga radikala u Baranji.
Hrvatska policija je iz neobjašnjivih razloga pustila Šešelja i Paroškog, jednako kao i Arkana te iste godine kad je bio uhićen i sproveden u Remetinec. Koncem 1991. kad je već gotovo stao rat u Hrvatskoj, a 15. siječnja 2000. Hrvatska ubrzo i međunarodno priznata, tamo negdje sredinom prosinca, eto, odjednom Pupovca pred kamerama gradske beogradske televizije Studio B.
Tad je ona bila pod kontrolom Vuka Draškovića i tobože oporbena, ali u praksi to su i onda bili velikosrbi što su htjeli umjesto Istoku prodati velikosrpsku spiku Zapadu, te Srbe kao jedine vlasnike cijele bivše Jugoslavije i temeljni južnoslavenski narod, koji se sam nameće i nudi i Istoku i Zapadu za regionalnog lidera, iako nikad nije imao kapacitete za takav izazov regionalnog liderstva. Za Istok je bio zadužen dvojac Milošević – Šešelj, a za Zapad Drašković i Đinđić, dakako uz pomoć Koštunice i Mićunovića. Pupovac je gostovao u kontakt emisiji “Intervju gledatelja:” Gledatelji su svakome gostu, u ovom slučaju Pupovcu postavljali pitanja, a voditelj je bio tu samo posrednik i obična transmisija između gledatelja i gosta. Emisiju je zbog službene spriječenosti stalnoga voditelja i Draškovićeva stranačkog pulena Zorana Ostojića ( kasnije se prešaltao i u redove Čede Jovanovića kao visoki dužmosnik njegove stranke ) vodio Milorad Roganović, čovjek koji se po Beogradu hvalio kako je osobno u prostorijama Studija B upoznao kao pravi provodadžija dvoje mladih, Acu Vučića i njegovu buduću suprugu Kseniu, koja je tad radila kao novinarka, a Milorad Roganović joj bio urednik i čovjek koji im je ispao u životu neposredna bračna ljubavna agencija, te je kao takav politički namještenik
Nedvojbeno bi tako postupio i 1991. ali je u ratu, po potrebi srpskih službi – družbi, nevještp glumio pacificiranog Srbina, pa je imao domaću zadaću prešutjeti odgovor i ne reći naglas ono što je istinski mislio. I tad je mislio da mu je predsjednik Milošević, samo je to čuvao za se u potaji, dok sad smjelije brblja ono što oduvijek i misli na javi, te bez ustezanja predsjednika druge države naziva na Banovini svojim “predsjednikom.” Uloge srbijanskih ratnih klauna, prerušenih u ruho janjeta u vučjoj koži 1991. i 1992. imali su pored Milorada Pupovca, još i Milan Đukić i Veljko Džakula, te su im srbijanski mediji tad odrađivali politički marketing, lažno ih predstavljajući umjerenim Srbima, kako bi zavarali Hrvate, ujedno i podvalili međunarodnoj zajednici da takvi tipovi tobože jesu nešto suštinski drukčije od Babića, Martića ili Hadžića. U biti, svi su ono puhali u isti rog, samo su se unaprijed dogovorili tko će među njima za vanjski svijet na bizantski način odigrati različite uloge na političkoj sceni. Vrijeme je kao najbolji sudac pokazalo da su na koncu nadlukavili sami sebe i prevarili se u računici. Jedino nisu uspjeli izračunati da i drugi umiju računati i logički razmišljati o svrsi i cilju njihovih političkih poteza. To je zato što oni šahovsku partiju igraju kao paceri, te samo misle o svojim potezima, a nemaju mnogo pameti i mudrosti predvidjeti unaprijed i poteze druge strane u povlačenju i lakih i teških figura na šahovskoj tabli. Kako god bilo, svakom srbijanskom voždu, zvao se on Milošević ili Vučić, bilo koji srpski političar iz Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Kosova… ako im potrebe čak i iz Makedonije ili Slovenije je samo kao neka vrsta “otrovnog pješaka” u šahovskoj partiji, ili zec u dugoprugaškoj atletskoj utrci, te će zarad šahovske žrtve kvalitete sve te srpske pijune izvan Srbije, prije ili kasnije, Srbijanci pustiti da otplivaju nizvodno. Oni im to nikad neće reći javno i naglas, nego čekaju da se budale i glupaci poput raznih srbijanskih pijuna nalik Pupovcu ili Leskovcu, sami dosjete gdje žive i rade i kako im se zove domovina u kojoj žive i rade. Ali, oni su dovoljno ograničeni da to neće, ne mogu ili ne žele pojmiti i priznati. Koliko čovjek treba biti mali Pupovac ili još manji Leskovac, pa iznova podilaziti Srbijancima koji im se iza leđa slatko smiju i izruguju ih kao bijedne i jadne sluge i smatraju ih savršenim idiotima i beskičmenjacima bez grama ljudskog ponosa, časti i dostojanstva. Ali, trebaju im, dok god kod Srbijanaca uživaju status korisnih budala, te ih zato i drže na lancu, nekad dužem, nekad kraćem da laju protiv države i naroda gdje su rođeni i gdje žive i rade.
HOP
