Naravno, ovo je nastavak priče o sprskim raznim skandalima, eto, neka bude onako među nama na znanje i ravnanje o kakvim se to ljudima radi u raznim sferama života. Više ovo pišem kao razmjenu iskustva, tek da vidite koje su dimenzije gluposti, zla i ludosti Srba draga Hrvatska javnosti, nego što bih ovo o lopovskim i lažljivim Srbima objavio u Srbiji, premda je to uvijek zanimljivo, iako se sve ovo davno događalo, ali svakodnevno daju nove i aktualne povode laži i krađa.
Jesu ovo unikatni primjeri srpskih budalaština, samo što su već vremenski stari, ali po blesimetru gluposti ostaju neprevaziđeni. Ovo što u nastavku slijedi je neki srpski evergreen ili vrh vrhova gluposti. Na omladinskom Trećem kanalu RTS-a koji je postojao od 1988. do 2006. glavni urednik je bio čovjek s govornom manom Igor Miklja, sin Titovog i Miloševićevog špije i političkog uhode u svojstvu dopisnika Tanjuga u inozemstvu Dušana Miklje. Taj matori Dušan Miklja kao državni srpski žbir bio je i dopisnik u New Yorku, Pekingu, Bruxellesu… veličao kao i sve velikosrbende Gadafija i Husiena u Libiji i Iraku i kao drugi i treći tajnik srpskih ambasada u inozemstvu špijao u Vatikanu za račun Miloševićevog SPS-a u tamošnjoj zajedničkoj ambasadi SRJ crnogorski kadar ambasade, konkretno Miodraga Lekića, te sumnjivi i oporbeno možda orientirani sprski kadar, recimo Dojčila Maslovarića.
Sin mu je Igor Miklja propali student Pravnoga faksa, propali tenisač u pokušaju, član JUL-a Mire Marković, nepismen, netalentiran lik u svakom pogledu, ali sin čovjeka svih srpskih režima, jer je Igorov otac Dušan bio rado viđen i u krugovima tzv. srpskih demokrata, jednako kao i u okruženju komunjara i radikala. Svima njima trebaju politički potkazivači i cinkaroši i zato otac i sin tako i plivaju u srpskome mulju i žabokrečini. Tamo devedesetih taj Igor Miklja na omladinskom 3K ( Trećem kanalu ) u više mahova je izazvao buru smijeha riječima u studiju: “Dobro, da se na kraju emisije konstatujemo…” I tako nepismeni tupan kao papiga ponavlja tu kovanicu što jedino on razumije “da se konstatujemo” i nitko ga ne ispravlja. Ne samo da nije umio izgovoriti slovo “r”, nego je za svaki njegov govor trebao službeni prevoditelj, a kod najboljega logopeda grada, sjajne TV voditeljice Maje Divac, nikad nije išao. Ima još jedan crni biser s te televizije Voja Nedeljković. Taj je vodio zabavne glazbene i filmske emisije, talking show programe, a izvaljivao je ponekad neviđene provale tipa: “Eto čuli smo ono talijansko prezioso, što bi se srpski reklo precizno…” Nitko mu i nikad nije otkrio da prezioso znači dragocjeno, a preciso znači precizno. No, njemu je to sve slično i manje više isto, pa još kad mu nitko ne kaže da se izblamirao javno na javnome mediju, on tjera i dalje po svome. Bilo je još niz sličnih ludorija na tom 3K. Sjećam se kad su onoga Danka Karoglana, što je pred kraj SFRJ lige igrao za Hajduk, proglasili portugalskim nogometašem i tako ide na 3K snimka utakmice portugalske lige, a Danko Karoglan postade za neke tamo srpske komentatore, ni kriv, ni dužan Portugalac, a ne Hrvat. Još su ga zvali, kako mi se čini Karaglan, a ne Karoglan.
Luda kao struja je bila i Karićeva televizija BK TV. Tamo je jedno vrijeme radila kao honorarna suradnica u sportskoj izvjesna Marija Babić. I kad sam u nastavku karijere pisao jedno vrijeme rubriku o sportskome klađenju u nekim dnevnim listovima i predlagao moguće fikseve za nogometne utakmice ( nešto nalik onome što je nekad radio lutrijski list “Eho” na nivou bivše Jugoslavije ), onda navečer otvorim TV program, kad ono Marija Babić, a i starije joj kolege od riječi do riječi u najavnoj špici utakmica talijanske, engleske i španjolske lige, od prvog do posljednjeg slova čitaju tekst moje novinske najave tih derbi utakmica!? To me slatko nasmijalo, ali sam se u isti tren upitao zašto se takvi ljudi uopće bave novinarstvom, makar i kao polaznici Resavske prepisivačke škole? To je blamaža na razini prepisivanja školskoga sastava u osnovnoj ili srednjoj školi, ali ne priliči ozbiljnim, punoljetnim ljudima od integriteta i časti u poslu. Malo nakon toga javnoga blama Marije Babić, eto nje iznenada u prvom planu, ali sad na njezinom debiju izvjestiteljke s jedne međunarodne utakmice. U Zagrebu se čini mi se 2000. ili 2001. igrala rukometna utakmica Lige prvaka Zagreb – Partizan. Srbi došli provocirati kao i obično, Zagreb pobijedio,a Marija Babić se nakon povratka u Beograd slikala s nekim gipsom oko noge i ruke, jer je navodno razjarena publika napala i pretukla!? Nigdje dokaza, svjedoka, izvješća… Samo srpska bujna mašta koja radi svašta, a da ne bude sama u toj akciji, našao joj se pri ruci i jedan kreten sa Studija B Ljubiša Petrović. Taj je kao član Šešeljeve SRS imao očito glavnu zadaću provokatora i glumljenja lažne žrtve u Domu sportova, jer je po povratku ekipe u Beograd pred TV kamerama pokazivao navodnu duboku rasjekotinu na vrhu glave, kao da ga je netko iz publike namjerno pogodio upaljačem u glavu, on odglumio duboku komu i stavili mu njegova srbijanska braća još i debeli povez preko cijele glave, da cijela laž izgleda uvjerljivije. Naravno, Srbi nisu nikad odgovarali zbog planskoga izmišljanja napadača i nepostojećih počinitelja nepostojećega napada. Sve su izmislili da bi ocrnili domaćine susreta Hrvate kao “ustaše koje uvijek hoće ubijati Srbe, eto, čak i srpske novinare u Zagrebu.”
Tog sam smrada Ljubišu Petrovića onda sam dvaput sreo u gradu, jednom u autobusu, drugi puta na ulici upozorio ga i zaprijetio mu da moje ime ne uzima više u usta, jer je kao velikosrbin u gradu i po nalogu SRS-a širio laži i klevete o meni na političkoj osnovi. Onda me čak taj srpski kraljevačko – čačanski gad tužio, pa odustao od tužbe, jer je tvrdio da sam ga htio prebiti i unakaziti od batina i na ulici i u autobusu. Naravno, smrad je iza sebe uvijek imao u policiji i sudstvu potporu njegove zločinačke i fašističke radiklane stranke i zato se tako i ponašao, vidimo i u inozemstvu u Zagrebu kao srpski državni provokator u ekspediciji rukometnog kluba Partizan.
Naredne dvije zgode su zbilja nevjerojatne. Još kad su naše generacije ispričao mi je jedan sad umirovljeni sportski novinar Slobodan Stojković zvani Sibi, svoju nesvakidašnju epizodu. Bila je to 1985. godina i Stojković – Sibi je pratio rad NK Partizan. Nakon što je Partizan izvukao za suparnika mađarski Videoton iz Sekešferhevrara u Kupu UEFA, oni sazovu konferenciju za novinstvo i usput iz kluba izvijeste sve prisutne novinare, kako, kad i gdje mogu izvaditi akreditacije za dvoboj u Budimpešti!? Onda ustane Sibi i kaže pred svim Srbima: “Ljudi, taj klub nije iz Budimpešte, nego iz Sekešferhervara, vadite rezervacije za pogrešnu destinaciju!”
Na to svi skočiše na Sibija kako je on ovakav i onakav, kako ni o čemu ništa ne zna, što je on “najpametniji” kad svi znaju da je klub iz Budimpešte i da se meč igra tamo. Kad ono, dan ili dva dana pred utakmicu, netko tim buzdovanima i balvanima u Partizanu javi da je Sibi bio u pravu. Oni brže bolje dan uoči puta vrate karte i rezervacije za cijelu ekspediciju NK Partizan, normalno sve po višestrukim cijenama na dan povrata karata. Platili su tako sa zateznom kamatom porez na glupost i neobrazovanje. Ali, Sibi nikad od njih nije dobio ispriku što su ga častili koji tjedan prije toga svim mogućim epitetima iz životinjskoga carstva. Tako je to sa srpskim patuljcima koji ni o čemu pojma nemaju. Ima i svježiji srpski blam. Igrali neku prijateljsku tekmu 2003. tadašnja SCG i španjolska pokrajina Levante u Valenciji. Srbi svuda objavili u medijima da se igra utakmica pokrajine Valensija protiv reprezentacije SCG. Čak i onaj nesretnik Predrag Mijatović koji je živio godinama u tome gradu i klubu Valenciji nije znao gdje godinama živi i kako se zove pokrajina u kojoj živi, igra i zarađuje kruh!? Eto, to su te balkanske budaletine srbende, tikve nesađene, a ponekad su doslovno izgubljeni u vremenu i prostoru da mogu u Valenciji u Levantu živjeti i raditi, a ne znati reći zemljacima gdje se nalaze!? I onda vele da nisu izgubljeni u vremenu i u prostoru?
Ima toga taloga na tone. Ali, na koncu bih naveo dva primjera otvorenoga i nekažnjenoga fizičkog zlostavljanja mladih novinarki, djevojaka na radnom mjestu. Opet to datira iz devedesetih, a nije ništa bolje ni sada. Na studentskome Radio Indexu radila je honorarno studentica Pravnog Tijana Kojović, jedna od najaktivnijih sudionica Studentskoga protesta 1992. protiv diktatora, fašista, ratnog zločinca i agresora na Hrvatsku i Bosnu Slobodana Miloševića. I dok je kao spikerica programa čitala vijesti u studiju, odjednom je tamo upala grupa SPS batinaša i žestoko je premlatila usred vođenja programa i sve se jako dobro čulo i u eteru. Počinitelji, iako identificirani i locirani nikad nisu adekvatno kažnjeni za taj zločinački napad i nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Danas ona radi kao odvjetnica. Iz toga vremena ima i slučaj iz 1995. i nasrtaj v.d. urednika programa Studija B Dragiše Kovačevića na mladu voditeljicu programa Oliveru Bojović. Dok je ona nakon uvodne špice pozdravljala gledatelje večernjega dnevnika gradske televizije u 19,00, Kovačević je upao u živi program, uhvatio je Olju Bojović za vrat, razbacao mikrofone, prekinuo TV program i nju izbacio iz studija kao opoziciono orijentiranu mladu novinarku. On kao čovjek Miloševićeva režima za taj skandal nikad nije kazneno odgovarao, a ona je najurena s posla. Ili slučaj iz 1999. godine isto u doba strahovlade Miloševića i Šešelja. Bila je na Studiju B jedna mlada, ljupka i šarmantna djevojka Jelena Vran, korijenom Slovenka iz Pančeva. Priključila se 2000. godine političkoj kampanji za obaranje SPS i SRS diktature u Srbiji i bila konferensijoporbe na mnogim političkim mitinzima u predizbornoj kampanji. Jednom tako izađe Jelena Vran pred desetke tisuća okupljenih demonstranata i uzvikne:”Posebno zahvaljujemo na podršci i pozdravljamo našeg velikog prijatelja i štovatelja naše demokratske borbe za slobodu Srbije, gospodina Javiera Solanu iz NATO pakta!” Nije prošao ni tjedan od njenoga pokliča Solani, kad eto Alksandra Vučića kao gosta kontakt emisije na Studiju B, a on će onda pred Tv auditorijem poručiti Jeleni Vran: ” Ta glupača i ludača Jelena Vran, što se divi Javieru Solani, ubojici Srba u napadu NATO pakta na Srbiju ne može i ne smije više nikad i nigdje raditi ni u jednom srpskom mediju!” I zbilja, dok krajem 2000. godine Vučićevi učitelji Milošević i Šešelj nisu pali s vlasti, Jelena Vran je godinu i pol dana bila nez ikakvog novinarskog angažmana u Srbiji i tko zna koliko bi dugo još tako bilo, da su oni u listopadu 2000. godine pobijedili na tim općim izborima. Jelena Vran vratila se u medije tek početkom 2001. godine i nije joj moglo svanuti dok njezinim progoniteljima nije smrknulo i prestao im rok trajanja.
novinar poznat redakciji iz Beograda
HOP
