Antun Babić
Hrvatska ulazi u zonu sumraka bez pravog, odlučnog i domoljubnog državnog vodstva
Ovih sam dana od prijatelja iz SAD-a dobio članak «Mučeništvo Hrvatske», koji je 1920. objavljen u međunarodnom časopisu (London, New York i Budimpešta) East-European Problems. Autor je članka C. Battorich. Na sedam stranica vrlo dobro informiran autor opisuje tešku tragediju koja je zadesila hrvatski narod nakon što mu je od strane tadašnjih sila Antante bila nametnuta, bez plebiscita, velikosrpska Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Battorich posebnu pozornost posvećuje opisu na koje su sve načine Srbijanci prevodili žedne preko vode tadašnje hrvatske političare. Iako su tada bile prošle samo dvije godine otkako je Hrvatska postala sastavni dio te nove države, autor iznosi detalje o vojnoj okupaciji Hrvatske od strane Kraljevine Srbije i progonu hrvatskog naroda, a posebno hrvatskog vođe Stjepana Radića. Meni je stoga danas vrlo teško shvatiti kako je beogradska čaršija, na razne načine, uspijevala i uspijeva, cijelo jedno stoljeće držati hrvatski narod pokornim, osim između 1941. do 1945. godine. Taj misterij nije do danas uspio u cijelosti objasniti ni jedan hrvatski povjesničar. Nažalost, mnogo više informacija o toj zaluđenosti hrvatskih političara s Beogradom i beogradskom čaršijom daju nam strani izvori.
Od velikosrpske Jugoslavije do Europske unije
U zadnje vrijeme sve veći broj analitičara, diplomata i stručnjaka za međunarodne odnose najavljuje ozbiljnu mogućnost tektonskih promjena u izgledu karte svijeta kad je riječ o nacionalnim državama. U članku «Mogu li nacionalne države preživjeti», koji je za londonski think-thank za međunarodne odnose – Chatham House napisao sir Mark Lyall Grant (britanski stalni predstavnik pri UN-u od 2009. do 2015. i savjetnik za nacionalnu sigurnost u Vladi Ujedinjenoga Kraljevstva od 2015. do 2017.), stoji da će se na udaru povijesnog hoda naći čak i najmoćnije države svijeta, kao što je SAD. U članku se iznosi podatak kako je SAD svoj teritorijalni oblik mijenjao trinaest puta u svojoj kratkoj povijesti.
U tom kontekstu, ali i da ostane zapisano za povijest: sudbina hrvatskog naroda danas je mnogo neizvjesnija nego što je bila nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i sudbonosnog odlaska izaslanstva Narodnog vijeća u Beograd u studenom 1918. godine. Prije odlaska Ante Trumbića i njegovih projugoslavenskih istomišljenika u Beograd, Stjepan Radić članove Narodnog vijeća upozorio je da ne idu u srpsku prijestolnicu kao guske u maglu i da tamo ne izručuju Hrvatsku i hrvatski narod u ruke srpskoga kralja. Ja nisam Stjepan Radić, ali potpuno svjesno i prvi zdravoj pameti usuđujem se reći kako bi budućnost koja čeka hrvatski narod, ostvare li se planovi centara moći unutar Europske unije o stvaranju super-države (ne treba vjerovati Junckerovim lažnim izjavama da to nije njihova namjera), mogla biti puno gora i tragičnija nego što nam je bila u velikosrpskoj Jugoslaviji. Zapravo, ono što zasad izgleda potpuno nevjerojatno i provokativno, moglo bi se dogoditi – “da mi Hrvati jednog dana plačemo čak i za Jugoslavijom”.
Mi Hrvati još uvijek imamo svoju državu
Iako smo već ušli u zonu sumraka, za razliku od 1918. godine, mi Hrvati danas imamo kakvu-takvu svoju državu, koja još uvijek može, kad bi to njezine političke elite htjele i znale, odlučivati o svojoj sudbini. Od 1918. do 1990. neprijatelj i tlačitelj Hrvatske bila je bahata, primitivna i fašistička velikosrpska čaršija, koja nije imala političku sofisticiranost poput one kakva danas postoji u krugovima koji vladaju Europskom unijom. Zbog tog društvenog i političkog nazadnjaštva, usko povezanog s bizantinskom kulturom neiskrenosti (kulturom laganja), nije nikakvo čudo da se, u vremenu pada komunizma i snažnog vala demokratizacije društava u zemljama Istočne Europe, multinacionalna, tj. velikosrpska Jugoslavija morala raspasti. Međutim, s druge strane, na našu narodnu tragediju, u nas Hrvata jugoslavenstvo je do 1990. godine bilo već toliko duboko usađeno u naše gene, a tragovi tih gena i danas su, nažalost, još uvijek vrlo vidljivi, da bi Jugoslavija u nekom novom obliku opstala, barem još neko vrijeme da je nisu bili srušili sami Srbijanci, koji su bili uvjereni da silom mogu stvoriti Veliku Srbiju i oteti veliki dio teritorija Hrvatske. Naravno, nakon ozbiljno prijetećih signala iz Beograda, pojava Hrvatske demokratske zajednice 1989., pod vodstvom Franje Tuđmana, te zajedništvo iseljene i domovinske hrvatske, kao i hrabrost hrvatskih branitelja, odigrali su ključnu ulogu u odluci hrvatskog naroda da se izbori za svoju državnu samostalnost.
Duboko sam uvjeren kako Hrvatska danas ne bi bila samostalna država da je, primjerice, na prvim izborima 1990. godine pobijedio SDP ili da je na čelu HDZ tada bila osoba političkog, tj. globalističkog svjetonazora, kakav danas zagovaraju predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Kad govorimo o nazočnosti jugoslavenstva u hrvatskom društvu, potrebno je sjetiti se kako je HDZ kao stranka koja u to vrijeme nije javno zagovarala uspostavu hrvatske države, nego temeljitu promjenu političkog sustava i davanja više prava i slobode republikama, na prvim izborima u travnju i svibnju 1990. godine dobio manje od pedeset posto glasova. Više od pedeset posto glasova dobile su stranke koje u svojim programima nisu javno tražile rastavu između Hrvatske i Srbije.
U kontekstu današnje tehnologije vladanja potrebno je posebno naglasiti kako cilj mozgova u Europskoj uniji nije da, za razliku od prošlog stoljeća, bilo kojoj maloj zemlji u Europi prijeti silom ili ratom kad je u pitanju članstvo u toj europskoj asocijaciji država, kojom isključivo vladaju velike države i narodi, koji imaju višedesetljetnu praksu u i znanje o tomu na koji se način može maksimalno izboriti za vlastite interese na štetu malih i malobrojnih naroda. Na primjer, nakon što pronađu sluge među domaćim političarima, glavna je zadaća lažnim obećanjima i sirenskim pozivima iz Bruxellesa pridobiti sve europske države, a posebice one siromašne, ali i strateški vrlo važne, u zajedničku asocijaciju i s vremenom tu asocijaciju pretvoriti u super-državu (Savez država Europe), iz koje više nijedna mala država članica neće moći izići, osim u slučaju velikog, tj. svjetskog rata, koji bi doveo do raspada Europske unije.
Hrvatska je danas država koja nema državotvorno i domoljubno svjesno državno vodstvo – ni na Pantovčaku ni u Hrvatskom saboru, a naravno, ni u Banskim dvorima
Da u ovom kratkom članku ne ulazim u brojne detalje, već danas možemo slobodno reći kako je pozivom Vučiću da dođe u Zagreb hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne samo izgubila povjerenje velikog dijela glasača, nego je i pobudila sumnju kod svojih stranih nalogodavaca da ona zapravo nije dovoljno sposobna provesti u djelo zadaće koje su joj povjerene. Kao povremeni kritičar nekih poteza ili nečinjenja (micanje loših savjetnika) hrvatske predsjednice, danas moram otići korak dalje i upitati je li naša predsjednica dovoljno sposobna i iskusna za donošenje važnih odluka u ovim povijesnim trenutcima? Odsada nadalje hrvatski će domoljubi vrlo pozorno pratiti i analizirati svaki njezin iskorak prema Srbiji, koji nema veze s rješavanjem problema iz prošlosti (velikosrpska agresija, ratna odšteta, nestali itd.), nego je u funkciji šahovskih i strateških igara velikih sila, gdje bi Hrvatska mogla ponovno izuzetno loše proći. Dakle, jedan dio hrvatskog naroda danas smatra kako se na Pantovčaku nalazi ekipa koja ne ulijeva stopostotno povjerenje kad je riječ o beskompromisnom čuvanju vitalnih nacionalnih interesa.
Još više zabrinjava činjenica da premijer Andrej Plenković – donedavno velika politička nada, koja je Hrvatsku trebala izvući iz teške gospodarske i političke krize – iz dana u dan veoma brzo troši sve kredite koje su mu na izborima dali članovi HDZ-a. Taj kredit dodatno se brzo topi nakon preslagivanja Vlade i lijevo orijentirane političke stranke u Hrvatskoj. Dobar primjer Plenkovićeva gubljenja u vremenu i prostoru jesu i nebulozne preporuke Vladina Povjerenstva za suočavanje s prošlosti. Plenkovićeva namjera da od HDZ-a napravi stranku koja će biti lijevo od centra, a Hrvatsku pretvoriti u provinciju Europske unije u kojoj nema mjesta za hrvatsko domoljublje, završit će kao i Josipovićev i Milanovićev grubi pokušaj obračunavanja sa svim vrednotama i vrijednostima te s kulturnom i vjerskom baštinom hrvatskog naroda. Naravno, u tom procesu HDZ bit će smrtno ranjen. Pljačka Hrvatske, korupcija, nepotizam i duboki nemoral u upravljanju državom dobar su razlog zašto zajedno s Hrvatskom umire i HDZ te zašto će se na sljedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj dogoditi velike promjene na političkoj i stranačkoj sceni. Josipović je danas politički potpuno nevažna osoba u Hrvatskoj, Milanović je na Zavodu za zapošljavanje, a Plenković će u doglednoj budućnosti tražiti novi posao u Bruxellesu. Nije potrebno brinuti se za buduću egzistenciju današnjeg predsjednika Vlade. Njegovi prijatelji u Bruxellesu već će nešto naći za najvećeg Europejca među velikim Europejcima.
Hrvatska ima najgoru političku elitu u Europi
O kvaliteti zastupnika koji sjede u Hrvatskom saboru, koji bi u trenutcima velike krize bili sposobni preuzeti odgovornost za državu sukladno Ustavu Republike Hrvatske, nije potrebno trošiti previše riječi. Sve su to stranački uhljebi, koji u ovoj strašnoj gospodarskoj krizi zahvaljuju Bogu i vlastitom nemoralu što imaju sigurne i velike plaće, za koje osim dizanja ruku ne moraju ništa drugo raditi.
U svim djelotvornim demokratskim zemljama osim vlasti postoji i snažna oporba, koja svakog trenutka može na sebe preuzeti odgovornost upravljanja državom. Hrvatska, nažalost, ni tu nema ama baš nikakve sreće. Osim što najveću oporbenu stranku – SDP, vodi osoba koja je možda malo duže trebala ostati u dječjem vrtiću, riječ je o stranci koja se kontinuirano drži slogana iz vremena Boljševičke revolucije u Rusiji i titoizma, koji je neizbrisiv iz njihovog razmišljanja. Može li itko uopće zamisliti sliku kako Bernardić kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske razgovara s Trumpom, kineskim predsjednikom Xi Jingpingom ili Angelom Merkel? Naravno, isto to vrijedi i za provincijskog psihijatra Božu Petrova, a o Ivanu Sinčiću iz Živog zida da i ne govorimo. Cijeli svijet još bi nam se dodatno smijao.
Hrvatska kao Albanija prije pola stoljeća
Zahvaljujući seriji antihrvatskih vlada, koje su vodili duboko nemoralni i pokvareni ljudi od 2000. godine nadalje, a danas vidimo da su svojoj lopovluk pod plaštem domoljublja i vojne agresije na Hrvatsku vrlo spretno pokrivali i brojni članovi vlada od 1991. godine, Hrvatska je danas zemlja koja umire. Sve je to rezultiralo činjenicom da je Hrvatska danas potpuno uništena država na svim područjima. Od Švicarske, koju su nam obećavali svi političari od 1990. godine naovamo, pa i Kolinda Grabar-Kitarović prije tri godine, Hrvatska se danas po svim parametrima uspješnosti nekog društva nalazi ondje gdje je Albanija bila prije pola stoljeća. Mi stariji dobro se sjećamo kakav je imidž u svijetu imala tadašnja Albanija. To sam mišljenje spreman braniti u svim javnim nastupima ili sučeljavanjima.
Svima koji znaju čitati gospodarske i druge pokazatelje više je nego jasno da se Hrvatska u brojnim područjima života i u odnosu na perspektivu za doglednu budućnost srozala na dno ljestvice članica Europske unije. Kad je riječ o stranim investicijama, čak nas i Srbija sve više ostavlja za sobom. U tom Vam kontekstu, gospođo predsjednice, moram skrenuti pozornost na činjenicu da Hrvatska ne tapka u mjestu, nego da ubrzano nazaduje. Dok mi, kako Vi kažete, tapkamo u mjestu, drugi su svoj razvoj ubacili u petu brzinu, a to znači da mi sve više zaostajemo za svim drugim zemljama u Europskoj uniji.
Demografski slom najveća opasnost
Već prije pet godina počeo sam javno upozoravati kako su za Hrvatsku iseljavanje i veliki prirodni pad stanovništva najveća prijetnja i opasnost. Trebale su proći tri godine pa da o tome vrlo neodređeno i bez pravih rješenja počnu govoriti i hrvatski političari. U zadnje vrijeme nema medija, od velikih do najmanjih, koji se ne natječu u iznošenju poraznih podataka kad je riječ o demografskom slomu Hrvatske. Danas već i djeca u vrtiću znaju da Hrvatska izumire i da će, ako se ovaj trend nastavi, kad odrastu biti prisiljeni otići iz Hrvatske u potrazi za golom egzistencijom.
Hrvatskoj će u dogledno vrijeme zaprijetiti i novi imigracijski val iz Afrike. Više od polovice stanovništva u siromašnim afričkim zemljama mlađe je od trideset godina. Ni svijet ni Europska unija neće dopustiti da prekrasna zemlja kao što je Hrvatska ostane prazna. Prema prognozama relevantnih svjetskih institucija do 2050. broj stanovnika na ovom našem planetu narast će na devet milijardi. Ako se mi danas odmah ne probudimo, Hrvatska će 2050. imati najmanje deset milijuna stanovnika, a mi Hrvati bit ćemo manjina u toj državi.
Hrvatski političari rade protiv vitalnih interesa hrvatskog naroda
Hrvatski političari rade sve što je moguće da unište i Hrvatsku i hrvatski narod. Nijedna veća politička stranka u Hrvatskoj nema ozbiljan, realan i dobro razrađen program kako u što kraćem vremenu zaustaviti izumiranje Hrvata i u konačnici nestanak Hrvatske kao samostalne države pod tim imenom. Većina predsjednika političkih stranaka pala je pod utjecaj globalizacije i stvaranja novog svjetskog poretka, u kojem neće biti nacionalnih država, a u kojem će pojedinci biti kontrolirani u daleko većoj mjeri nego što je to čak i Orwell predvidio u svojoj knjizi Veliki brat.
Nakon što sam sve ovo naveo, ima li uopće nade za opstanak hrvatskog naroda? Ne bih se uopće upuštao u pisanje ovakvog teksta da ne mislim kako nema nade. Hrvatska se može održati samo ako na sljedećim izborima pobijedi JEDINA OPCIJA, a to je domoljubna opcija, koja će u ropotarnicu povijesti baciti sadašnje prokomunističke, projugoslavenske i proglobalističke političare i stranke. Opcija koja će znati maksimalno iskoristiti sve ljudske i financijske resurse koje Hrvatska ima u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i hrvatskom iseljeništvu diljem svijeta. Zato program Pokreta Spasimo Hrvatsku o povratku dvjesto tisuća Hrvata iz iseljeništva nije baš toliko neizvediv kao što mnogi misle. Uvjeren sam da će to vrijeme pokazati.